''Najljepši se pogled na Porcijunkulu pruža iz Asiza, s Trga sv. Klare. Pred vama se otvara velika i široka duga dolina, plodna Umbrija. I tu, pod Asizom, u srcu mjestanca, koje po njoj nosi svoje ime Santa Maria degli Angeli – Sveta Marija Anđeoska, diže se velebna bazilika. Podignuta je po želji svetoga pape Pija V., prije dominikanca, da pod Vignolinom kupolom (mlađom sestrom one Michelangelove) zakrili najdražu Franjinu crkvicu. Bazilika je građena između 1569. i 1679. godine. Papa sv. Pijo X. podiže je na čast papinske bazilike s naslovom: «Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda.» Uputite li se s Trga sv. Klare, stići ćete onamo laganim hodom za tri četvrt sata (3-4 km).
U ono su doba ondje imali svoj «posjedić» (portiuncula, lat. čestica) benediktinci s brda Monte Subasio nad Asizom. Rado su ga, možda već godine 1210., ustupili Franji i njegovoj braći. Kao znak da to uživaju tek kao dar, za priznavanje vlasništva, braća su im svake godine o blagdanu sv. Benedikta donosila košaricu riba, a redovnici su im uzvraćali bačvicom svetohranišnoga ulja (SP 8).
I tu je crkvicu, nakon svetoga Damjana, Franjo popravio u prvom žaru svoga obraćenja. Tu je doživio i najjasnije očitovanje kojim putem da pođe. Bijaše to na blagdan sv. Matije, 24. veljače 1208. godine. Kod mise ga do u dno duše i srca pogodi Isusov, kako danas vole reći, misijski govor kojim učenike upućuje na prvo poslanje (Mt 10,5-15), kako to zorno opisuje Toma Čelanski (1Čel 21; LM III 1).
Kad je Gospodin Franji «darovao braću», kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (LM IV 5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva «ovčici Božjoj», bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (CV 7; hrv. izdanje, 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8).
Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude «poslati u nebo», potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugiji potvrdio novoizabrani papa Honorije III.
Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli svekolike braće – prve na svijetu, rekli bismo, generalne skupštine, demokratski ustavotvorne i izborne (usp. 1Čel 30; LM IV 10). Prvi je kapitul bio o Duhovima, 14. svibnja 1217. godine, kad je Red razdijeljen na provincije (pokrajine). Franjo je odatle poslao brata Iliju kao provincijala Svete Zemlje, pa se taj kapitul smatra početkom franjevačkih misija. Najpoznatiji je tzv. Kapitul «na rogožinama» jer su braća, zbog nedostatka smještaja, noćila pod vedrim nebom, na rogožinama (CV20; hrv. izdanje 18). Na tom je kapitulu objavljeno i Pravilo Reda (Nepotvrđeno Pravilo).
Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću. Kad je osjetio da je blizu kraj, zamolio je braću da ga «što žurnije prenesu« ovamo «da dušu preda Bogu ondje gdje je prvi put savršeno spoznao put istine» (1Čel 108). Tu je, dakle po svojoj želji, da se suobliči s umirućim Spasiteljem, položen gol golcat na zemlju te je – u ekstatičnom čeznuću za Bogom – dušu predao svome Stvoritelju. Tu jedinstvenu smrt u povijesti svetih dirljivo opisuje Toma Čelanski, a za njim sv. Bonaventura i drugi (1Čel 105-111 i 2Čel 214-219). Najkraće je to sročio Čelanski čudesnim latinskim izričajem: «Mortem cantando suscepit – smrt je dočekao pjevajući« (2Čel 214). Bilo je to u smiraju dana, uz crkvicu svete Marije Anđeoske, u subotu 3. listopada 1226. godine.
I, preskočismo mnoga stoljeća. Tu, pred ulazom u samu crkvicu Marijinu, ujutro nezaboravnoga dana 27. listopada 1986. godine, kad se dogodio «novi Asiz», papa Ivan Pavao II. dočekuje svoje mile goste: Predstavnike mnogih religija svijeta koji dođoše u Asiz na prvu sveopću molitvu za mir svijeta, što će je o podne uputiti Gospodinu svih naroda na trgu pred bazilikom Svečeva groba. Bijaše to odgovor na davne želje i nakane brata Franje, uzvrat na njegov mironosni put na Istok, otpozdrav na njegov dragi pozdrav: «Gospodin ti dao svoj mir!» – Istoče i Zapade, Sjeveru i Juže, cijeli svijete!
Što je za Franju, pa onda za nas do danas, značila Sv. Marija Anđeoska, čudesno je sročio sv. Bonaventura: «Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio« (LM II 8; usp. 1Čel 108).
Porcijunkulsko zdanje sv. Marije anđeoske doživjelo je teška oštećenja u potresu 1997. godine. Nakon obnovnih graditeljskih zahvata, to je zdanje ponovno otvoreno vjerničkoj pobožnosti baš na Porcijunkulu 1999.
PORCIJUNKULSKI OPROST
Blagdan Gospe od Anđela je i dan potpunog oprosta, tzv. Porcijunkulskog oprosta. Na ovaj dan u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili potpuni oprost od vremenitih kazni. Oprost vjernici mogu dobiti od 1. kolovoza u podne do 2. kolovoza u ponoć ako se ispovjede, pričeste, pohode franjevačku crkvu ili župu te izmole Vjerovanje, Oče naš i pomole se na nakanu Svetoga Oca.
Potpuni oprost je godine 1216. sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkulu. Oprost je prvotno bio vezan uz pohod Porcijunkuli, ali kasnije se proširio na sve franjevačke crkve.
Ljudi su nekoć morali hodočastiti u Svetu Zemlju da bi zadobili ovakav oprost, oprost od vremenitih kazni za grijehe, što je mnogima bilo nemoguće. U tome je i veličina svetog Franje koji je učinio da se i u Asizu u Porcijunkulskoj crkvici može dobiti takav oprost.
„Sve vas želim poslati u raj“ – tim je riječima Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju.
fra Bonaventura Duda / Bitno.net
http://www.bitno.net/vjera/gospa-od-andela/
Ne odustani rasti do zadnjeg daha - uz Blagdan Gospe od Anđela
Blagdan Gospe od Anđela vezan je uz jednu stvarnost koja se naziva oprost. Potpuni oprost.
To nije samo ispovijed. U ispovijedi se brišu naši grijesi. Ispovijed dobro učinjena, iskreno okajani grijesi čine da nam Duh Sveti jamči da nećemo zaglaviti u paklu. Ali to nije sve. Postoje određene nesavršenosti, postoji određena potreba da se duša liječi. I da ne bi morao tu dušu liječiti u čistilištu poslije smrti, Bog daje nama priliku da se ovdje liječimo, da ovdje pokorom liječimo svoju dušu.
I veličina sv. Franje, koji je učinio to da ljudi koji su onda trebali takav oprost, to su kazne za grijehe, a da bi ga zadobili morali bi hodočastiti u Svetu Zemlju. A što je onda značilo ići u Svetu Zemlju? To je kao danas ići na mjesec. Jer tada nije bilo zrakoplova, nije bilo takvih prijevoznih sredstava da se moglo u jednom danu doći do Svete Zemlje. Sveti Franjo Asiški isposlovao je da se i u Asizu u Porciunkulskoj crkvici dobije takav oprost za ljude koji su spremni skrušena srca tražiti oprost od Boga preko Crkve.
Kako je Franjo isposlovao tu povlasticu? Tako da je okajavao svoje grijehe koje je prije činio i u toj gorčini koja je izbijala na površinu osjetio je sigurnost da su mu oprošteni svi grijesi, ali i sve kazne za grijehe. I kako je on to dobio za sebe, onda je htio da i drugi to mogu dobiti. I ondašnji Papa je dopustio da svi koji to hoće stvarno mogu i dobiti.
Slaveći Gospu od Anđela, dobivamo također i poticaj da se sjetimo svoga anđela čuvara, da mu uputimo zahvalnost za sve trenutke kada nas je štitio i čuvao, a nismo ni znali kako se to dogodilo. Ima jedan duhovit savjet vozačima, a on glasi: Nemoj voziti brže nego tvoj Anđeo čuvar može letjeti. Znači, vozi razborito. Koliko puta su oni, Anđeli čuvari, učinili da u vožnji i u životu nije došlo do onog najgoreg? Koliko puta su naše srce, koje je bilo odrvenilo na Božje poticaje okrenuli prema dobru da smo imali snage čuti Božju riječ, da smo imali snage odustati od naumljenog zla protiv drugih, misleći da je to naše pravo.
Nije potrebno da ti sudiš ikome, nego samo svojim grijesima, ali i tuđim grijesima. Kako se sudi svojim grijesima? Kajanjem. Kajanjem ih ubijamo. Kako se sudi tuđim grijesima? Praštanjem. Praštanjem skidamo anatemu ili određenu mrzovolju zbog toga što je drugi zahvaćen mrakom. I onda kad ti obasjaš svjetlom praštanja taj mrak, drugi se prepozna kao dijete Božje ili kao tvoj brat ili tvoja sestra.
Ali dopustimo sebi malo strpljivosti. Neće to biti odmah kad ti pomisliš. Budeš li svoje praštanje uvjetovao tuđim mijenjanjem, nećeš se lako uhvatiti praštanja. Ali budeš li svoje praštanje vezao uz Božje bezgranično i bezuvjetno praštanje tebi, tek tada ćeš moći razmišljati Isusovim Srcem.
Zato kod traženja i dobivanja ovog oprosta, porcijunkulskog potpunog oprosta, potrebno ti je prije svega odreći se bilo kakvih trgovačkih primisli. Jer živa je istina da mi kod Boga ništa ne možemo zaraditi. Ali možemo sudjelovati u njegovim darovima koje su plod Isusovih zasluga. I to je naša veličina. Jer ne spašavaju nas naša dobra djela nego Isusova dobra djela. Ne spašava utopljenika to što će on sam sebe izvući za kosu iz živoga blata nego što će dopustiti spasiocu da ga spasi. To je jedan čin poniznosti, ali i realnosti.
On dakle ne može sam sebe spasiti. Ali može reći: zahvaljujem ti, čovječe, na tome, i nakon toga može sam trenirati spašavanje drugih. U tome se sastoji naš boravak na zemlji. U tome se sastoji nadilaženje individualizma u vjeri. U tome se sastoji ono što se kaže: ja i moj Bog.
A bližnji? Pusti bližnjega! Spasi svoju dušu! Da, najprije to. Ne možeš druge spašavati ako sebe ne spašavaš. Ali kad se to dogodi, onda uviđaš da je tvoja ljubav, tj. Božja ljubav u tebi toliko silna da se ne može zaustaviti samo na tebi. Osjećaš potrebu drugima svjedočiti što je tebi Bog učinio.
Marija je osjećala potrebu da izrekne svoj «Veliča» Gospodinu. On mi je učinio velika djela, On je taj koji je pogledao na neznatnost svoje službenice, On je taj koji je pogledao na prah i pepeo koji se zove ja, ti, mi svi. Ali taj prah i pepeo dobio je od samoga Boga dar života i spasenja.
Zato smo veliki. Zato Isus daje, dao je i davat će stalno život za nas. Ljubav za nas. Živote, preko mene, tebe, nas... Jer on želi hodati tvojim nogama, grliti tvojim rukama, ljubiti tvojim srcem. Eto, to on želi. A tebi i nama neka u tome pomogne Gospa od Anđela, i pripomogne sveti Franjo Asiški.
bglavac
irida
edin.kecanovic
