Nezdrava religija se obično temelji na nijekanju odgovornosti. Takva vjera projektuje koncept Boga kao hirovitog i otvorenog manipulacijama. Vjernici sa ovom vrstom odnosa naspram Boga često reaguju kao razmažena djeca: izgledaju kao da stvarno vjeruju da ako plaču dovoljno glasno ili dugo, da će moći privući pažnju Boga, staviti Mu do znanja zašto se tako ponašaju i čak možda promijeniti Njegovo ponašanje naspram njih- obično u skladu sa onim što oni žele od Njega da uradi. Izgledaju kao da očekuju da će Allah dž.š., ako su oni dovoljno vjerni, izgovaraju dovoljno molitvi ili učine dovoljno pobožnih djela, učiniti promjene kosmičkih razmjera i narušiti zakonitosti i red kosmosa samo da bi njima udovoljio.

 

Možda se sve njihove molitve i vapaji čine veoma pobožnim, međutim ovakvo njihovo shvatanje vjere spada ustvari u širk (pripisivanje drugih bića ili božanstava Allahu dž.š.) i zasigurno mu nedostaje povjerenje u Allahovu dž.š. volju. Bog nije u potrebi da mu se naši problemi kazuju- On već sve zna. On nikada neće propustiti da primijeti da je neki od Njegovih robova bolestan, da umire ili da je u žalosti.

 

Međutim Bog nije tu samo da bi nama udovoljavao, bez obzira koliko mi bili vrijedni ili koliko težak naš problem bio. Bog nije kosmički dostavljač. On ne stoji spremno čekajući naše “narudžbe dana”- nekada sa implikacijom da bi za Njega bilo bolje da učini ono što od Njega tražimo ili ćemo Ga kazniti tako što ćemo Ga ostaviti. To je prava trivilizacija Božije prirode, pa opet tako često nalazimo primjere ljudi koji su izgubili svoju “vjeru” u Boga zato što On nije uradio ono što su od Njega tražili da uradi- zato što je dozvolio da neko od njihovih voljenih umre.

 

Za muslimana bi bilo dobro da se prisjeti da niko nije bio plemenitiji ili voljeniji kod Allaha dž.š. od Vjerovjesnika Muhammeda s.a.v.s., pa ipak nije bilo čudotvornog lijeka za njegovu bolest i umro je, baš kao što i sva druga ljudska bića moraju umrijeti. Sjeti se kako njegov ashab Omer r.a. nije mogao da prihvati njegovu smrt i kako je Ebu Bekr r.a. preuzeo stvari u svoje ruke podsjećajući ga na kur’anski ajet: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?” (Sura Ali ‘Imran, 144).

 

Istinska vjera nam pomaže da budemo odgovorni za svoje živote i da prihvatimo odgovornost na jedan disciplinovan način, što opet umanjuje mogućnost krivnje i pokreće mudre procese neophodne za suočavanje sa žalošću. Neki ožalošćeni ljudi smatraju da su toliko bespomoćni da se nose sa životom da im treba posebna pomoć “kosmičke dobrote” kako bi u tome uspjeli. Muslimani ne trebaju da puze kroz život moleći za nešto što je već njihovo- Božiju ljubav i brigu. Oni znaju svoje obaveze prema Njemu. Oni moraju biti čvrsti u vjeri i prihvatiti Njegovu volju.

 

Iako im se možda ne dopadaju rezultati molekularnih procesa u slučaju nečije smrti ili nepristrasni rezultati zakona gravitacije kada zid padne na nedužnog prolaznika ili rat prouzrokovan političkim neuspjehom ljudi nad kojim nemamo nikakve kontrole ali koji mogu uništiti naše živote, ljudi ne bi trebali da unište stvarnost tražeći od Allaha dž.š. da uradi nešto što iziskuje narušavanje Njegove prirode. Mi ne možemo izazivati Boga tako što ćemo tražiti da ispunjava naše želje. Umjesto toga, važno je da otkrijemo kako da, što bolje, uskladimo naše živote sa Njegovom voljom.

 

Smrt percipirana kao nešto u hirovitom kosmosu sa Bogom koji treba da izvršava naše zahtjeve je bolna i potištavajuća; smrt promatrana nakon što razumijemo značenje života u širem kontekstu se vidi u potpuno drukčijem svjetlu. Život može biti kratak poput "života moljca” ili dug poput "života mamutovca”, međutim ono što je bitno je njegov kvalitet a ne trajanje. Naša duhovnost bi nam trebala pomoći da nađemo perspektivu kroz koju možemo procijeniti naša osjećanja.

 

Zdrava religija se izdiže iznad nijekanja odgovornosti, iskrivljivanja stvarnosti i stvaranja iluzija. Ona stavlja smrt u posebnu perspektivu. Pomaže nam da razumijemo značenje boli koja je prisutna kod nekih smrtih slučajeva, a kod nekih ne. Ona daje životu adekvatnu filozofiju, naglašava stvarnost života te proizvodi ljubav koja nastavlja da održava život.

 

Samo materijalne stvari umiru; duhovne stvari imaju dimenziju beskrajnog i vječnog te su zbog toga neuništive.

 

Smrt  baca ljudsko biće u duhovni nemir. Jedan od najvećih problema za odane vjernike je ponašanje mnogih njihovih prijatelja koji zbog svoje iskrene vjere u budući život jednostavno kao da ne vide da u žalosti dotične osobe postoji problem ili ako ga i vide, odbijaju da to priznaju. “Ti si predan musliman; tvoja porodica su predani muslimani. Musliman treba znati da ne postoji ništa zbog čega bi se trebalo bojati smrti.- Zbog toga možemo biti prilično sigurni da ćeš se ti odlično nositi sa svojom tugom i mi ne treba da brinemo o tome”- kazat će takvi prijatelji.

 

U stvarnosti, ožalošćeni se možda ne bori uspješno sa svojom tugom, ali zbog ponašanja ovih pobožnih “utješitelja” on ne može progovoriti ili obznaniti da je pomoć potrebna. Ustvari, itekako je vjerovatno da vjernici koji ovako govore pokušavaju da izbjegnu vlastito emocionalno “uključivanje”, koje smatraju neprijatnim ili vide sebe nesposobnim da se s njim nose. Svako se osjeća neadekvatnim i nedostaje mu samouvjerenosti o tome šta bi bilo najbolje da kaže ožalošćenoj osobi te društvena šutnja biva obično poželjnijom od lažnih fromalnosti.

 

Dobro. Da li onda muslimani ne treba uopšte da žale? Treba li jednostavno da prihvate smrtnu bolest kao Božiju volju ili ispit svoga imana? Šta mogu očekivati od Boga? Šta treba da traže od Njega?

 

Nije pogrešno postavljati pitanja. Ljudska bića su stvorenja obdarena razumom i racionalnim sposobnostima. Da je Allah dž.š. želio automate bez razuma, onda bi nas takvim i stvorio. Potpuno je ispravno da pitamo za razloge; međutim odgovor ne možemo zahtijevati. Nekada dobijemo odgovor, ako Bog smatra prijekopotrebnim za nas da ga znamo. Nekada opet jednostavno moramo da prihvatimo da iako postoji odgovor, Bog ga nije dao, a pošto su Njegovi postupci prema nama uvijek puni ljubavi i za naše krajnje dobro, onda stvar možemo tu i ostaviti. To je mjesto gdje dolazi vjera.

 

Kako islam utiče na život muslimana? Život bez krivnje? Moguće, ako dobro pokušaju. Život bez straha od smrti? Moguće, ako imaju dovoljno imana. Život proveden drukčije od života nevjernika? Tačno, uz Božiju pomoć. Život bez tuge, problema i poteškoća? Nažalost, ne. “Vi ćete sigurno biti iskušavani u imecima vašim, i životima vašim, i slušaćete mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha se bojali, pa- tako treba da postupe oni koji su jakom voljom obdareni” (Sura Ali ‘Imran, 186).

 

To što je neko musliman nikoga ne štiti od stvarnosti boli. Vjerovanje nije jedna vrsta duhovne inekcije koja će čovjeku dati imunitet od svega onoga što je teško i što boli. Mi volimo Allaha dž.š.- ali ne brine li On kada patimo? U momentima krize čovjek brzo pomišlja da je On daleko i da ne može čuti naše vapaje- ali to nije tako. On nam je bliži od naše vratne žile kucavice ili, kako je to Vjerovjesnik s.a.v.s. dirljivo rekao, bliži od kamile koju jašemo. Njegova ljubav nas nikada ne ostavlja i iznevjerava, čak ni u najtežim momentima.

 

Nije pogrešno tugovati. Oni koji vjeruju u Boga tuguju iz mnogih razloga, uključujući grubo i bezosjećajno ponašanje jednih ljudi naspram drugih i nered koji je ljudsko buntovništvo protiv Boga napravilo od Njegovih stvorenja. Ljudi sa milostivim srcima duboko osjećaju jad drugih. Neki od njih rade do iscrpljenosti da bi izliječili bolesnog i pritekli u pomoć siromašnom. Vidjeti nekoga koga volimo kako pati čini nas neizrecivo tužnim, i Bog to zna. On nam je najprije dao osjećanja.

 

Međutim vjernici ne bi trebali tugovati na isti način kao oni koji nemaju nikakve nade, zato što je Bog Svojim robovima obećao lagodnost i snagu sve do smrti, a i poslije nje. “A kada Ibrahim reče: Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ!- On reče: Zar ne vjeruješ?- Vjerujem- odgovori on-, ali bih da mi se srce smiri.- Uzmi četiri ptice- reče On- i isjeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.” (Sura el-Bekare, 260)

 

Kada nas Allah dž.š. pozove mi ćemo mu zasigurno “brzo doći”. Naš ovozemni život je poput raštrkanosti po brežuljcima. Kada umremo biti ćemo pozvani nazad u naš istinski dom, sa Allahom dž.š. “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici”. (Sura Ali ‘Imran, 139)

 

Mnogi ljudi se pitaju zašto Bog, ako je već svemoćan i milostiv, ne izliječi Svoje miljenike od raka ili spriječi ratove i gladi bilo direktno putem čudesne intervencije ili indirektno naučnim ostvarenjima medicine, naprimjer. Bog nekada djeluje kroz bol. Neki bivaju fizički izliječeni, drugima je opet data sposobnost da žive sa bolešću i na kraju umru sa vjerom i nadom. Bol se nikada ne može smatrati dobrom, ali postoje dobre reakcije naspram nje. Ako možemo vidjeti da nas niti nesreća ni smrt može odvojiti od Božije ljubavi onda imamo živuću nadu koja nadilazi sva iskušenja našeg ovozemaljskog života.

 

Kao muslimani koji pokušavaju da prihvate Božiju volju, trebamo li da se borimo protiv bolesti ili da je jednostavno prihvatimo? Da li je ispravno za pacijenta da odbije medicinski tretman pod izgovorom da je to Božija volja da boluje? Istinski odgovor islama na takvo pitanje je “ne”. Takva ravnodušnost se protivi općenitoj želji Allaha dž.š. da nas vidi kako uvijek radimo u korist iscjeljivanja, cjelovitosti i sigurnosti. Mi smo dužni da, najbolje što možemo, vodimo brigu o našem tijelu tako da bi trebali savjetovati bolesnog da traži i prihvati mišljenje doktora i da sarađuje sa svakim tretmanom kojeg oni smatraju korisnim i u skladu sa islamom. Muslimani trebaju koliko god mogu da se trude da očuvaju cjelokupno zdravlje.

 

Allah dž.š. od čovjeka zahtijeva da traži stručni medicinski tretman ako je on dostupan. I sam Božiji Poslanik s.a.v.s. nam je rekao da tražimo medicinski tretman te je kazao: “Allah dž.š. nije stvorio bolest a da nije stvorio i lijek za nju”. (prenosi Muslim) Kada uzimaš lijek ti se ne protiviš Božijoj volji. Ustvari ti bivaš izliječen zato što je On dotičnom lijeku dao kvalitete koji pomažu ljudskom tijelu da preboli određenu bolest.

 

Lijek djeluje Božijom voljom. To je upravo ono što je Omer ibn el-Hattab rekao Ebu ‘Ubejdi kada ga je ovaj upitao za njegove naredbe u vezi karantina, tj. sprečavanja ulaska ili izlaska iz mjesta u kojem se pojavila kuga. Ebu ‘Ubejde je tada upitao: “Da li mi to pokušajemo da pobjegnemo od Božije volje?” A Omer r.a. je odgovorio: “Da, pokušavamo da Božijom voljom pobjegnemo od Božije volje”. To znači da i ako pokušajemo da izbjegnemo određene uzroke smrti, ipak ostajemo podređeni Allahovoj dž.š. volji zato što je njihovo izbjegavanje i sprečavanje također dio Njegove volje.

 

Musliman će uvijek morati da obznani da je konačni ishod u Božijim rukama. Ako učimo dovu za našeg bolesnog i nekoga ko je na samrti, ili za ožalošćenog, ona nikada neće biti potraćena. Bog nas uvijek čuje i uvijek se nešto “dešava”, čak i ako se nije dogodilo ono za što smo se molili. Ummu Selema r.a., žena Božijeg Poslanika s.a.v.s. prenosi da je Vjerovjesnik rekao: “Kadagod posjetiš bolesnog ili osobu koja je na samrti učini dovu za dobro, jer meleki kažu amin na sve što kažeš“. (prenosi Muslim)

 

Mi smo ljudi i ograničenog smo razumjevanja. Umjesto da govorimo Allahu dž.š. šta hoćemo, mi bi trebali pokušati da pitamo Boga šta je to što nam On želi ili traži od nas da uradimo u datoj situaciji. Nekada nam On- putem unutarnjeg uvjerenja, nekog kur’anskog ajeta ili preko drugih ljudi- daje jasan znak šta je to što On traži od nas da uradimo. Kada nismo sigurni šta da radimo, možemo se moliti Allahu dž.š. da nas uputi na najbolje rješenje, priznavajući tako da je Njegova mudrost savršena.

 

Mi nismo čestice prašine koje lepršaju u zraku vođene bezciljnom sudbinom. Svi smo mi posebni na neki način, i ne postoje dva potpuno ista čovjeka pa čak i ako se radi o identičnim blizancima. Svaki od nas je rođen sa posebnim razlogom i svrhom, i svaki od nas će umrijeti kada završi ono što je trebalo da završi. Pravo liječenje ne mora neophodno biti i iscjeljenje, nego je to upotpunjavanje Božijeg djela u tijelu, umu, emocijama i duši.

 

Smrt nas nekada navodi da pitamo stvari koje smo prije prihvatali bez razmišljanja. Da li Bog stvarno postoji? Da li me On voli? Kako je mogao dozvoliti da mi se ovo desi? Bog podržava iskreno istraživanje. Islam se temelji na povijesnim činjenicama, a ne na spekulacijama ljudskih bića i njihovih ograničenih umova. Istina se jasno razlikuje od zablude (Sura el-Bekare, 2:256), i siguro neće pasti pred ispitivanjem. Postavljajte pitanja i tražite odgovore. Molite za mudrost koja će vas odvesti Njemu. Tražite odgovore u Kur’anu, i sami nađite šta to on kaže o stvarima o kojima pitate. Nakon što ste iskusili bol ili tugu, te lično vidjeli tegobe žalosti, shvatit ćete da ulazite u novu fazu pokornosti, koja vjerovatno po prvi put stvarno ima smisao. Pa ipak, postavljat ćete pitanja na koja se ne može odgovoriti, jer Bog nekada ne želi da nam sve kaže. Mnoge stvari na ovom svijetu će ostati misterija.

 

Abdullah ibn Mes’ud je jedanput šetao sa Božijim Poslanikom s.a.v.s. kada su ga Jevreji upitali o duši. Vjerovjesnik s.a.v.s. je šutio i nije im dao nikakav odgovor tako da je Abdullah r.a. shvatio da mu je došla objava te nije ništa govorio. Tada je objavljen sledeći ajet: “Pitaju te o duši. Reci: Šta je duša-samo Gospodar moj zna, a vama je dato malo znanja”. (Sura el-Isra’, 17:85, a hadis prenosi Muslim u svojoj zbirci) Iako nam je Allah dž.š. dostupnim učinio mnoge informacije tako da i najintelektualnija osoba može biti zadovoljna, On je mnoge izostavio tako da moramo vjerovati u njih bez potpunog razumijevanja.

 

Nemoj da brineš. Umjesto toga moli se i reci Allahu dž.š. svoje potrebe, i ne zaboravi da mu zahvališ na Njegovim odgovorima i blagoslovima. Ako ovo uradiš, imat ćeš Božiji spokoj koji je puno ljepši nego to ljudski um može pojmiti. Ne gubi svoje vrijeme u vapajima tipa “samo kad bi”. Žaljenje za prošlošću je beskorisna i isprazna emocija zato što se ne možemo vratiti nazad i promijeniti stvari. Bez obzira koliko optuživali sebe, to neće promijeniti prošlost. Naravno, napravio si greške i neke od njih imaju teške posljedice. Ne traći svoj život na grižnju savjest. Sve dok si u tom momentu uradio onoliko koliko si mogao u to vrijeme, to je onoliko koliko se od tebe i očekuje.

 

Ne dozvoli da postaneš preokupiran pretjeranim kajanjem. Ako si rekao ili učinio nešto loše ispovijedi se Bogu i prihvati Njegov oprost. Ispovjedi Mu sve detalje tog grijeha i tu ih i ostavi.

 

Pravi vjernici nemaju čega da se boje čak ni u najtežim momentima života. Oni nemaju čega da se u mezaru boje, niti u dolini smrti, ili životu poslije nje. Jer Bog je sa njima. Oni nigdje ni idu sami, jer je Bog njihov pratilac i vodič. Ljudi koji umiru kao da u posljednju “dolinu” ulaze sami. Prijatelji ih prate najdalje što mogu i onda se moraju oprostiti od njih. Onoga što umire prijatelji mogu sokoliti riječima dok ne postane gluh na njihove glasove. Mogu ga uveseljavati svojom pojavom dok njegove oči ne zamagle i ne mognu ih više vidjeti. Mogu ga sokoliti prijateljskim zagrljajem sve dok ne postane bezosjećajan na sve izraze ovozemaljske ljubavi, i kao da je sam. Međutim vjernici koji umiru nisu sami. Bog je sa njima u toj “dolini” i nikada ih neće ostaviti. Oni se mogu osloniti na Njegovo obećanje, i Njegovo prisustvo će ih utješiti dok ne izađu iz svijeta mraka i dođu u svijet svjetlosti. Sve što im je potrebno da bi rastjerali strahote te “doline” jeste da kažu: Moj Gospodaru, Ti si sa mnom.

 

Ruqaiyyah Waris Maqsood

 

(S engleskog preveo: Aid Smajić)