VIZIJA

    Predgovor autora

 

Napustio sam posao u pošti. Kupili smo farmu udaljenu četrdesetak kilometara od grada, a dva kilometra od najbližeg susjeda.

U narednih sedam godina živjeli smo bez struje, vodovoda, radija, televizije, novina i časopisa. Živjeli smo dobro.

Naš prvenstven zadatak bio je podizanje zdrave djece i proizvodnja zdrave hrane.

Šegrtovao sam kod lokalnog drvodjelje Amiša. Naučio sam postavljati betonske blokove, gradim kuće i čitam Bibliju.

Vrijeme je prolazilo.

Naš vrt je rastao, naša djeca su rasla.

 

Jedne jeseni, tijekom par vikenda, moja žena, Seri, i ja izgradili smo jednosobnu seosku školu.

 

Ljeti smo plivali u rijeci i istraživali okolne pećine.

U zimskim jutrima smo razbijali led na jezercu kako bi životinje mogle piti.

Jednog zimskog popodneva pjevali smo rođendansku pjesmu sestri, novorođenoj u našoj sobi.

 

Zajedno sa zemljom, mi smo rasli, naši životi su puštali korijenje u tlo, u nas međusobno, i kako smo najbolje umjeli, u Boga.

 

Počeli smo primjećivati stvari.

Postajali smo sve osjetljiviji na nježne ritmove i cikluse koji su pulsirali kroz Zemljina godišnja doba.

 

Slušali smo šuštanje grana drveća dolje u podnožju riječnog rukavca, i pjesmu ptice mračnjaka u suton. Hukanjem smo uzvraćali sovama.

U rana jutra, dok je kava vrila, promatrali smo divlje purice s prozora naše kuhinje.

Posadili smo dodatni red graha za srne.

 

Mnogo prije nego što je Tomas Levis shvatio da bi se zemlja mogla smatrati jedinstvenim živim organizmom, drenovi su to znali, žalfija je to znala, sedam velikih hrastova nadvijenih nad rijeku je to znalo.

 

U ritmičkim smjenama godišnjih doba, mi smo također osjećali sebe kao dijelove ove cjeline.

Nismo mogli a da ne čujemo ... sve što je priroda govorila.

 

Nikada nisam mislio da bi mi se Bog mogao obrati.

Sve do jednog rujanskog popodneva.

 

Bio sam prikovan za krevet uslijed nazeba koji sam dobio zahvaljujući prethodnom danu provedenom u polaganju betonskih blokova.

 

Prva stvar koja je izgledala malo čudno, tog popodneva, bila je sunčeva svjetlost.

Bio je prekrasan način na koji je ulazila kroz prozor, bila je tako mirna.

Sve je bilo tako mirno.

 

Osjetio sam nešto. Čuo sam nešto, tiho zujanje, energetsko polje, Prisutnost.

Kada sam prvi put čuo glas, zaplakao sam.

 

Meni nisu strani moderni stavovi.

Znam da se Bog ne javlja ljudima s porukama kao u Biblijska vremena.

Ipak, dogodilo se.

 

Ovo nije mjesto za priču o tome kako sam pokušavao da se izvučem iz ovoga, kako sam se izvinjavao, ili kako mi je ponekad, pa čak i danas, bilo neugodno govoriti o ovim stvarima.

 

I konačno, unatoč mojoj neodlučnosti, pišem onako kako mi je rečeno.

 

Bio bih više nego nevjernik, ukoliko ne bih proslijedio ovo saznanje.

 

Nadam se da će ove riječi pomoći drugima, kao što neprestano pomažu mojoj obitelji i meni.

 

Moja najveća želja je da ova knjiga inspirira sve koji je pročitaju, da dobrodošlicom prihvate Sveti Duh u svoje živote.

 

Točno zapisivanje ovih riječi - nesumnjivo - je najsvetija odgovornost mog života na Zemlji.

 

Koliko mi je poznato, ono što ćete sada pročitati je točna poruka Jedinstvenog Duha na izvoru sveg života.

 

 

Ken Keri

Proljeće, 1985. godine