Kelti su nastanili britansko otočje, sudeći po vremenima nastanka bardskih rukopisa, najvjerojatnije već u pretpovijesti, porobivši tamošnje domoroce, Iberijce (iako su se na nekim mjestima i pomiješali s njima, štoviše, mnogo teoretičara dijele mišljenje da su se mnogi iberijski bogovi usadili i u keltski panteon). Ondje su došli vjerojatno iz srednje Europe, tj. iz Galije koja je obuhvaćala tri naroda - Akvitane, Belge i one koji su se nazivali Keltima, dok se današnji termin Kelti upotrebljava kao zajednički izraz za dva fizički i govorno različita naroda koji su, jedan za drugim, nastanili britansko otočje i s vremenom se međusobno pomiješali. Te dvije grane keltske rase se nazivaju Goideli i Briti, a neki stručnjaci poistovjećuju Brite s Belgima, a Goidele s navedenim Keltima iz Galije. Goideli su nastanjivali područja današnje Irske, otoka Man te Škotske, a Briti današnji Wales i Englesku. Bili su visoki, svjetlokosi, često plavih očiju i širokoga čela.

Pripadali su "arijskoj" obitelji. Njihov jezik je bio sličan latinskom, grčkom, teutonskom,
slavenskom, zendu antičkih Perzijanaca i sanskrtu antičke Indije (Charles Squire: «Mitologija Kelta», CID-NOVA, str. 21).

 

«Oba naroda su nosili istu odjeću, borili se na isti način te istom vrstom oružja. Borili su se s bojnih kola, a za njihove vođe u bitkama govorilo se da su božanski potomci, pa čak i sinovi besmrtnih bogova. U bitkama nisu nosili nikakva pokrivala za glavu, a svoju gustu kosu češljali su prema naprijed te je bojali u crveno sve dok ne bi izgledali manje nalik ljudskim bićima. I muški i ženski spol volio je nositi nakit u obliku zlatnih rukavica, prstenja, ukrasa od jantara, stakla i ahata. Noževe, bodeže, vrhove kopalja, sjekire i mačeve izrađivali su od mjedi ili željeza, a štitovi su im bili okrugli. Njihova bojna kola vukla su dva ili četiri konja. Stojeći na njima, jurili su kroz neprijateljske redove, odapinjući strijele i uništavajući sve pred sobom» (Charles Squire: «Mitologija Kelta», CID-NOVA, str. 25-26). Jedan od povjesničara koji su obavljali opažanja na keltskom narodu i njihovoj religiji bio je i slavni Cezar. On je u svojoj knjizi «De Bello Gallico», između ostalog, napravio i potpun opis keltskih ljudi i njihovih običaja. Kao neposredan svjedok bitkama s Keltima, o njihovom ratovanju piše: «Njihovi vozači bojnih kola mogli su zaustaviti konje u punoj brzini na kosini i odmah ih okrenuti; mogli su trčati po rudama kola i stajati na jarmu, a zatim se vratiti u kočiju» (Cezar: «De Bello Gallico», knjiga IV, pogl. XXXIII ).

 

Prihvaćena religija keltske rase bio je druidizam. Vjerovalo se u božansku personifikaciju svih prirodnih sila, od kojih je svaka imala svog boga kao unutarnju silu koja ih pokreće. Svećenici Kelta su nam dobro poznati pod imenom «druidi» - riječ izvedena iz korijena «DR» što označava drvo, posebno hrast, na nekoliko arijskih jezika (Schrader: «Prehistoric Antiquities of the Aryan Peoples», str. 138 i 272). Druidi, kao svećenici koji su održavali taj kult vjerovanja, bili su smatrani kao posrednici između naroda i bogova. Obavljali su velik raspon dužnosti, od svećenika, liječnika, proroka, teologa, pa sve do povjesničara i znanstvenika. Bili su oslobođeni i svih državnih službi (ratna obaveza, sudstvo, itd.) kako bi bolje obavljali ono za što su školovani, a po ugledu i položaju bili su odmah iza kraljeva i vođa. Njihove su odluke bile konačne, a oni koji im se nisu pokoravali bili su ekskomunicirani, ili ih se pak izbjegavalo (Cezar: «De Bello Gallico», knjiga VI, pogl. XII, XIV). Jedno od druidističkih uvjerenja bilo je i da se volji bogova nije moglo udovoljiti bez ljudskih žrtava. Odvratna masovna žrtvovanja obavljala su se tako da su u velike kipove spletene od šiblja stavljali ljude te su potom kipove zapalili. Po tom pitanju, Kelti su bili krvoločniji i od najviše divljih plemena Polinezije.

 

Kelti skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.

U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.

Negdje oko 600. god. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Male Azije, i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.

Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao.

 

Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.

 

U tzv. keltskom mitoloskom ciklusu vilinske su rase bile najraniji stanovnici Zelenog otoka. Najpoznatiji su dakako Tuataha De Danann (Narod Boginje Danae) za koje se tvrdi da su Irskom vladali vise od 1000 godina. Prema legendama porazili su ih pridosli Milezijanci.
Tuathe su bile prisiljene preseliti u podzemlje i more time zapocevsi novu eru vjerovanja.
Sv.Patrik je pokusao demonizirati sve pagansko pa tako vile no, Irsko je vjerovanje i postivanje vilinskog (elementarnog) svijeta i danas uistinu veliko. Zanimljivo je da je sv. Patrick vile prikazivao kao duhove iz cistilista, a njihov svijet mjestom na kojem duse traze put prema Raju ili paklu.

 

www.eydis.fantasy-hr.com