Druidi

Kako saznajemo iz mitova i zapisa antičkih pisaca, istinski čuvari znanja i stup keltskog društva bili su druidi - svećenici.

Naziv druid dolazi od riječi dru-vid u značenju "vrlo učeni", "oni koji imaju snažan uvid", "oni koji znaju dalje". Strabon ih naziva "istraživačima etike", Posejdonije filozofima i pripisuje im velike sposobnosti, a Ciceron se divi njihovom znanju. Diodor Sicilski kaže da je među Galima bilo pjevača, filozofa i proroka koje su nazivali druidima, a koji su poznavali umijeće proricanja sudbine, i još dodaje kako je "Pitagorino učenje imalo utjecaja na njih", misleći pritom na učenje o seobi duše. Julije Cezar u Galskom ratu kaže da je uloga druida bila golema; proricali su sudbinu, sudjelovali u izboru kraljeva i upravljanju kraljevstvom. Naučavali su o besmrtnosti duše i metempsihozi. Svoj su nauk učili napamet, za što im je trebalo i do dvadeset godina. Nazivalo ih se i "učiteljima riječi" jer su smatrali da se predaja morala prenositi usmenim putem kako bi ostala živa. Gali su u Cezarovo doba već poznavali pismo (grčko), ali se njime nisu služili za zapisivanje svetih tekstova ili književnih djela.

"Prema njihovim božanskim zakonima nije bilo dozvoljeno zapisivanje ovog učenja.(...) Izgleda da je razlog ovakve zabrane bio dvostruk: prvo, nisu željeli da njihovo učenje bude poznato svima, drugo, njihovi bi učenici zanemarili razvijanje pamćenja, što se obično događa kada se moramo osloniti na knjige. Suština njihovog učenja je da duše ne iščezavaju, već poslije smrti prelaze u drugo ljudsko biće i baš je ova seoba straha od smrti, po njima, bila najveći izazov hrabrosti."

Druidi su poznavali i ogamsko pismo koje je pripadalo bogu Ogmiu. Prikazivan je kao starac u lavljoj koži koji svoje učenike vodi na lancima pričvršćenima s jedne strane za njegov jezik, a s druge za njihove uši. To je bio simbolički prikaz snage govorništva i riječi jer Ogmio je bio bog rata, borbe, magije i zaštitnik govorništva. Ovo pismo nije služilo za prenošenje znanja. Smatralo se da je ispunjeno čarobnom moći i predaja nam govori da su se njime ispisivale magične poruke na drvenim pločicama.

Oko druida je isprepleteno mnoštvo priča i legendi koje ih tako stavljaju u prostor između sna i jave. U mitovima se uz druide uvijek vezuje Kotao uskrsnuća i Kotao obilja. Bio je to talisman keltskog boga Dagde. Baštinik, a možda i nastavljač tog simbolizma je Sveti Gral u kršćanstvu. Neiscrpni Kotao obilja koji nudi hranu i taži žeđ, simbol je bezgranične spoznaje. Kotao uskrsnuća izvor je magične snage, žive vode; on daje besmrtnost ili vječnu mladost onome tko ga posjeduje ili u njega uroni. Mitovi nam također govore o njihovim velikim moćima: o sposobnosti komuniciranja sa snagama prirode, o vladanju četirima elementima (zemlja, voda, zrak, vatra)... Mitski druid Mog Ruith ("Sluga Kotača") govori: "Ja sam osnova mudrosti, onaj koji zapovijeda elementima, onaj koji se penje na nebo, koji zasljepljuje, koji obuhvaća snagu drugih. Svojim dahom i zazivanjima podižem oluje, rušim brda, isušujem jezera i rijeke, pretvaram svoje neprijatelje u kamen, gorim u mnogim rijekama."

Iz Strabonovog kratkog zapisa iz I. st. vidljivo je postojanje tri stupnja svećenstva ili, bolje rečeno, tri magijsko-religijske funkcije: bardi ili pjevači, proroci ili vati i druidi. "Među Galima postoje uglavnom tri vrste ljudi koji se posebno poštuju, a to su pjevači, proroci i druidi. Pjevači su se bavili himnama, proroci prinošenjem žrtava i proučavanjem prirode, a druidi su tom proučavanju dodavali i izučavanje morala. U njihovu pravičnost se tako jako vjeruje da im se ostavlja pravo odlučivanja i u javnim i u privatnim nesuglasicama, a oni su svojim odlukama do sada sprečavali sukobe. (?) I oni i drugi (bardi i proroci) smatraju da je duša neuništiva kao i svijet, ali da će voda i vatra jednoga dana zagospodariti. "

Pjesnici - bardi

Uloga pjesnika bila je važna i imala je posve drugačije značenje nego što ga ima danas. Pjesnici su se bavili glazbom i poezijom, a obučavali su se za to zvanje u posebnim školama gdje su bili podijeljeni ovisno o stupnju naobrazbe. Postojao je poseban, ezoterijski način pjesničkog izražavanja. Tradicija razlikuje "zatamnjeni jezik poezije" i "obični jezik"; jedan je jezik bogova, drugi smrtnika. Uz hermetičnost izraza, teškoj razumljivosti bardske poezije pridonijela je i kratkoća izraza. Naime, smatralo se velikim umijećem s malo riječi izreći puno toga. Vrhunske barde tradicija naziva "učenjacima sažetog govora". Pomoću awena, božanske inspiracije, pjesnik pronalazi ritam u prozi, jeziku, riječi; "hvata" princip ritma, titraja vala.

Bardi su čuvari povijesti, legendi, junačkih djela. Nakon nestanka druida velik je dio njihovog znanja nestao, ali jedan dio je ostao sačuvan u pjesmama barda. Bardske škole, gorsedd, koje su u Škotskoj postojale još i u XVIII. st., bile su zadužene "očuvati sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi u zemlji, da bi se uspostavila vrijednost dobrih i premoć nad lošima".

Proroci - vati, ovati

Naziv im dolazi od korijena "wat" što znači tkanje, pletenje. Proučavali su prirodu i bili iscjelitelji i liječnici. Posjedovali su znanje o pravcima zemljinih strujanja i znali kanalizirati energije prirode. Zbog svog tog znanja zvani su prorocima.

Bavili su se odgojem i obrazovanjem mladih ljudi. Bili su i pravnici, te su mogli sudjelovati u borbama kao ratnici.

Učenje druida

Grk Diogen Laerćanin sažimlje njihov nauk riječima koje je čuo od jednog druida: "Naše učenje je poštivati bogove, ne činiti nepravdu i ustrajati u hrabrosti." Druidi su posrednici između svijeta bogova i svijeta ljudi. Za velikih godišnjih svetkovina uspostavljali su obredne veze s "drugim svijetom". Poznavaoci su svetih zakona prirode, čuvari tradicije i morala.

Temelj njihovog učenja bilo je učenje o besmrtnosti duše koja prolazi kroz mnoge živote u svijetu Abreda - svijetu Seljenja i Sudbine, sakupljajući tako iskustva i pročišćujući se. Selidba duše njeno je lutanje krugom života i smrti. Nakon smrti, kažu Kelti, duša odlazi u "onkraj" i tamo nastavlja život. Ali i "smrt" je isto tako prolazna, jer svako se ljudsko biće vraća u ovaj svijet kako bi steklo nova iskustva i svijest o svojoj besmrtnoj, božanskoj prirodi. Kada duša završi ciklus pročišćenja, stiže u krug Gwenweda, Krug Bijele Svjetlosti, Krug Blaženstva.

Kaže se da su Kelti toliko vjerovali u zagrobni život da su posuđivali novac vjerujući kako će im dug biti vraćen na drugom svijetu, ili su se na pogrebnu lomaču bacala pisma kako bi ih umrli "pročitao" davno umrlim rođacima. Valerije Maxim nam piše: "Oni pale i sahranjuju s mrtvacem ono što mu je za života služilo. Njegovi poslovi, računi i dugovi obično su se prenosili na drugi svijet."

Keltska je kultura i civilizacija uspostavila dvojnost život-smrt bez velikih trauma, sprežući ga u jednu cjelinu. Život i smrt bila su dva lica istog novčića i oboje se, s prvim učenjima, prihvaćalo od prvih godina života. Na isti način kao što se priroda ciklički obnavlja svake godine, a ne umire posve svake jeseni, tako i ljudska duša "ulazi"u pojavni svijet i "izlazi" iz njega. Zbog toga su, kako kaže Cezar, Kelti znali živjeti i umirati. Inspiriran učenjem druida pjesnik Lukan (I. st.) je napisao:

"Evo ih kako, besmrtne, lete i kruže da se s novim tijelima u novim svjetovima združe, i tako život beskrajno iznova teče, a smrt samo kao linija svemir presiječe; pod sjevernim nebom osjetit će samo sreće dah koji prezire najgori od svih - od smrti strah; zato se oni za ovo krhko biće ne boje, na oštrici noža hrabro koračaju, postoje, izazivaju svoju sudbu i ne žale života niti prekinuti

Suživot s prirodom

Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona ("božanska"). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi "ulaz" u "drugi svijet" koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šumski proplanci. Smatrali su da Onaj čiji je hram kozmos i priroda ne treba obitavati u ljudskoj kući. U prirodi, na otvorenom prostoru, čovjek je najbliže Bogu. Sveta ili nebeska šumska čistina ("nemeton") mjesto je susreta božanskog i ljudskog svijeta. Nemeton je ujedno i središte svijeta u malom. Svaki je nemeton i omphalos, os svijeta, jer stablo kojemu je korijenje uraslo u tlo, a vrh dodiruje nebo, posrednik je i veza između ta dva svijeta. U Irskoj je svako pleme imalo svoje sveto drvo u sredini plemenskog područja. Kad bi neprijatelj iščupao to "drvo života", bila je to najveća nesreća i poniženje za pleme. Cezar nam spominje posvećeno mjesto (locus consecratus) u karnutskoj šumi, koje je bilo središte Galije. Svetište Mediolanum ("središnja ravnica") bilo je središte Cisalpinske Galije.

Čuvena keltska izreka kako se oni "jedino boje da im nebo ne padne na glavu" pokazuje kako su se osjećali izravno odgovornima za svoje postupke koji, u krajnjoj liniji, mogu utjecati na prirodne zakone i poremetiti kozmički red.

Vanjski linkovi

• Timeless Myths - Celtic Mythology provides information and tales from Irish and Welsh literature.
• Celtic Art & Cultures: a detailed description of the Gundestrup cauldron
• Celtic Religion - What Information do we really have
• What We Don't Know About the Ancient Celts
• CyberSamurai Encyclopedia of Celtic Mythology

www.sh.wikipedia.org