"Ne budi netko drugi ako ne možeš biti ti sam". Ne postoji nitko tko bi se mogao usporediti s Paracelzusom, liječnikom, astrologom, antropozofom, teologom, mistikom i magom. U vrijeme kad se znanje počelo razgranavati, kad je vjera bila podijeljena na suprotne dogme, kad je zemlja bila blizu toga da izgubi svoj gordi položaj cenra univerzuma, ukratko, kada se stara jednoobrazna struktura svijeta srušila, Paracelzus je postigao ono što je izgledalo nemoguće: on je satkao svoje znanje, praksu i vjeru u jedno. Izvršavanjem ovog magijskog ideala on je pokazao da je čvrsto vezan za prošli srednji vijek, epohu u koju je takvo ujedinjenje svih grana mišljenja još uvijek bilo moguće. Ali u suprotnosti s njegovom naklonjenosti prema prošlosti je njegov empirizam (osim na empirizam u filozofskom smislu, ovdje se misli i na medicinski empirizam kojim se označava ljekarska metoda i praksa zasnovana samo na iskustvu). Kada je javno spalio Galenova djela, osuđujući sterilnost svojih kolega liječnika, jasno je stavio do znanja da njegov vlastiti svijet treba da se spoji u jedno drugačije sredstvo od onih koja nudi konvencije. On je želio da pravu prirodu stvari sazna istraživanjem, a ne proučavnajem prašnjavih knjiga.

Ovi smjeli pogledi vodili su njegov kritički stav ka klasičnim autoritetima kojih se prošlost držala sa nepokolebanom vjerom. Paracelzus je vjerovao da je priroda najviši autoritet, zato što, za razliku od čovjeka, ne pravi greške. Sve u prirodi ima udjela u machina mundi, svjetskoj mašini, izgrađenoj u skladu s božanskim planom. A različite forme i događaji tjelesnog svijeta imaju svoje duboko značenje i upravo su mnogobrojne manifestacije božanskog.

Prvi čovjekov ljekar je Bog, učinitelj zdravlja, kaže Paracelzus, jer tijelo nije nešto odvojeno, nego kuća za dušu. Liječnik, dakle, mora da liječi ovo dvoje istovremeno i da nastoji da ih dovede u sklad koji je jedino pravo zdravlje. Takav unutrašnji sklad harmonično ujedinjuje u čovjeku zemaljsko sa božanskim. Religija je izvedena iz latinskog re-ligare, tj. ponovo ujediniti. Proces liječenja ima istu ovu karakteristiku. Religija je osnova medicine. U svojim proročanstvima Paracelzus predskazuje loš kraj ljudima koji propuste postići samo-spoznaju, jer oni ne znaju pravu prirodu koja im je podarena. Živjeti ispravno i zdravo jest postignuće harmonije sa svojim pravim bićem. Zato liječnik mora isto tako da bude i astrolog; on treba poznati harmoniju sfera i njihov utjecaj. Štoviše, on mora biti teolog da bi shvatio potrebe duše. On mora biti antropolog da bi razumio potrebe tijela. On mora biti alkemičar da bi opazio univerzalne supstance koje se u harmoničnim smjesama nalaze svuda u materijalnom svijetu. Isto tako, on treba da bude svjestan primarnih stvaralačkih kozmičkih sila zato što su one univerzalne i zato što su u samom čovjeku. A on mora da bude i mistik, da uoči da postoji nešto s one strane logike, kao što su stari pokazali; na taj način misticizam će upotpuniti sistem.

Paracelzus tvrdi da je Bog dao razne osobine stvarima kada ih je stvarao, snage koje im omogućuju da postoje nezavisno. Dakle, božansku intervenciju ne treba tražiti stalno, jer čovjek ima sposobnost da pomogne sebi, kao zvijezde koje se kreću vlastitom pokretačkom moći. Nebeska tijela utječu na čovjeka. Ona su nastanjena grčko-rimskim božanstvima koja emitiraju smrtnu svjetlost - jer sve što je stvoreno smrtno je. Samo Bog odašilje božansku svjetlost koja je besmrtna i koju prima ono što je besmrtno u čovjeku. Ove dvije vrste svjetlosti suština su svega. Astrolog istražuje smrtnu svjetlost zvijezda, promatrajući je on stječe znanje. Čovjek je izrađen od praha zvijezda, njegove starije braće: otud isijavaju um, umjetnost i nauka. Sve je to smrtno. Astrolozi ne istražuju Krista, apostole i proroke - religija i misticizam obavljaju ovu visoku dužnost.

Čovjek je prijemčiv za zračenje zvijezda, a biti privučen njihovom svjetlošću jest nešto božansko, ali u isto vrijeme i smrtno. Ona je postojala prije Kristovog dolaska, ona još uvijek postoji i biva čak jača. Za vrijeme Kristovog zemaljskog života, astronomi, magi i vidovnjaci su, sasvim razumljivo, napuštali svoju vještinu da bi slijedili vječnu svjetlost. Paracelzus se odrekao astrologije da bi slijedio Sv. Pavla, jer je želio da se uzdigne od manjeg k većem; a tako i svi mi treba da težimo većem, svaki u skladu sa suštinom što su mu je dodijelile zvijezde.

Ali čovjek je, na nesreću, slijep za svoju suštinu i za dvostruku svjetlost koja je u njemu. Kad se ova potpuno razjedini, čovjek se mora razboljeti, pošto je tada njegovo tijelo odvojeno od toka koji ga oživljava. Većina ljudi niti je stvarno pobožna niti je zaista učena. "Da se Krist spusti s neba, ne bi našao nikoga s kim bi mogao razgovarati; da Jupiter siđe sa svoje planete, on ovdje dolje ne bi naišao na istraživače već samo na škole ljudi koji ponavljaju mudrost skupljenu od strane njegovih praotaca sa zvijezda. Ove su škole iz starine mrtve i njihovi sljedbenici ostaju slijepi za smrtno svjetlo".

Kako su malobrojni oni što podižu oči k zvjezdanom nebu, s kojega teče stalno prosvjetljenje što vodi čovječanstvo k novim naukama i umjetnostima! Muziku, na primjer, nudi planeta Venera. Kad bi muzičari bili otvoreni da prime njenu svjetlost, oni bi stvorili muziku mnogo divniju, nebesniju, nego što su to melodije iz prošlosti koje se još uvijek mehanički ponavljaju.

Da ovakve poetske slike izgovori jedan liječnik, to je bilo previše za njegove kolege koji su zasnivali sve svoje znanje na Galenovoj biljnoj medicini. Njihovi su recepti bili komplicirani i skupi. Njihovi filistarski duhovi gnušali su se Paracelzusovih metoda, njegovog nehaja za odijelo, njegovog grubog jezika, njegovog pisanja na njemačkom, radije nego na latinskom. Ovi dobri građani otkrili su skitnicu u Paracelzusu. Njegove magijske znake i talismane smatrali su heretičkim stvarima. Uzalud je Paracelzus objašnjavao da su u ovom fizičkom svijetu sve stvari povezane, da je znak određene planete ugraviran na talismanu obdaren zvjezdanim moćima; da je određena ruda koja je upotrebljena za magičnu medalju u vezi s odgovarajućom planetom, i da je ova na taj način uvećavala moć talismana; da su ti znaci oznake koje su, kao svoje potpise, utisnule zvijezde na zemaljska tijela.

Paracelzus zaodijeva svoje teorije u konkretne oblike izvedene iz srednjovjekovnog realizma, gdje ideje nisu apstrakcije nego entiteti. Njegovo htijenje da sve predstavi vidljivo i opipljivo podstiče ga da povremeno iznosi fantastična tvrđenja koja bi izazvala osmijeh i kod najpopustljivijeg kritičara. On izjavljuje, na primjer, da mitološka bića, kakva su fauni i nereide, stvarno postoje, da je moguće proizvesti umjetnog čovjeka, homunkulusa. Promatrana detaljno, ova tvrđenja nemaju smisla, ipak, ako na njih gledamo kao na dio Paracelzusovog sistema, ona logički obrazuju cjelinu. Što je još važnije, usprkos takvim greškama, Paracelzus je svojim fantastičnim metodama vršio čudesna liječenja, dok su pacijenti razumnih galenovaca umirali. Upravo je ova činjenica, prije nego mitološke priče, podigla učenjake protiv Paracelzusa koji je bio protjerivan iz grada u grad. Osorni karakter i naprasitost spriječavali su ga da pravi kompromise, te je postao lutalica koja nije izbivala s puteva u potrazi za mudrosti.  U spisima o kirurgiji on nabraja mnoge zemlje kroz koje je prošao. "Svuda sam", kaže on, "istraživao marljivo i prikupljao iskustvo prave liječničke vještine, ne samo od ljekara nego i od berbera, žena, vračara, alkemičara, u samostanima, od nižih slojeva i od onih iz plemstva, od pametnih i od priglupih". Uočio je da su mnogi od prostih metoda seljaštva bolji od kompliciranih smjesa učenjaka. Njegovi recepti su jednostavni i, kako ih je davao čovjek čije je snažno uvjerenje izazivalo povjerenje i optimizam, oni su činili čuda. Strah od bolesti, govorio je, opasniji je od same bolesti.

Svojim alkemijskim proučavanjima, započetim u djetinjstvu, došao je do ideje da upotrebljava minerale kao medikamente. Tako je on dodao novu granu nauci: farmaceutsku kemiju. Sifilis je uspješno liječio živom, a preporučivao je i gvajako (smola drveta gvajako (Guaiacum) u medicini se upotrebljava protiv tuberkuloze i reumatizma), koji su Španjolci donijeli sa San Dominga. Paracelzus i njegovi sljedbenici potpuno su preobrazili alkemiju, jer je on učio da je zadatak alkemičara prije svega da razdvoji čisto od nečistog i da razvije razne vrste prvobitne materije. Ono što je priroda ostavila nesavršenim, usavršit će alkemija, bilo da su to metali, minerali ili druge supstance; time je hermetička vještina oslobođena svojih starih okova. Zlato se može proizvesti alkemijskim metodama, tvrdi Paracelzus; međutim, fizičko-kemijska procedura nije dovoljna. Najfinije zlato bi trebalo praviti psiho-kemijskim sredstvima - ta ideja nije vodila kuhanju zlata već shvaćanju da je glavni predmet eksperimenta usavršavanje čovjeka.

Kao mistik i mag, Paracelzus se vrlo mnogo bavio predskazanjem. To je, kaže on, jedna nepouzdana vještina zato što je čovjek po sebi sumnjičav. Onaj tko je sumnjičav ne može da izvrši ništa što je sigurno; onaj tko oklijeva ne može ništa dovesti do savršenstva. Proročanstvo zahtijeva maštu i vjeru u maštu, čvrsto usredsređena na prirodu biljaka i na liječenje. Onaj tko mašta, prisiljava biljke da otkriju svoju skrivenu prirodu. "Mašta je kao Sunce, svjetlost koja nije dodirljiva, ali koja može kuću zapaliti. Mašta vodi ljudski život. Ako čovjek misli o vatri, on jeste u vatri; ako misli o ratu, uzrokovat će rat. Sve zavisi od toga da potpuno zamisli ono što hoće".

Paracelzus uči da postoje dvije vrste inteligencije:jedna je putenog čovjeka i druga duhovnog čovjeka. Proročanstvo stvara duhovni čovjek, kojega on naziva Gabalis: "Treba da znate da čovjek može predvidjeti budućnost iz knjiga prošosti i iz ovih današnjih". Opisujući ono što mi danas zovemo vidovitosti, on kaže: "Čovjek također posjeduje moć kojom može vidjeti svoje prijatelje i okolnosti kojima su oni okruženi, iako te osobe mogu biti udaljene od njega hiljadu milja u to vrijeme". Na drugom mjestu on govori o praksi proricanja, koja se može prouzrokovait vračanjem. No, uobičajene ceremonije su, kaže on, puko praznovjerje, izmišljene su da postupku daju atmosferu svečanosti. U svakom slučaju, oni koji upražnjavaju to umijeće često ne poznaju zakone koji njime upravljaju. On spominje još nekoliko natprirodnih sposobnosti, i te tamne oblasti istražuje s temeljitosti dostojnom čovjeka od Nauke.

(Iz Zmija i zmaj - Uvod u historiju alkemije)