TAJANSTVENI KRISTAL - PORUKA IZ ATLANTIDE ?

Početkom 70-tih godina, u vrijeme ponovnog otkrivanja energija Velike Piramide, u Karibima se istraživalo na skupini potopljenih drevnih građevina, moguće dijela mitske zemlje Atlantide. Građevina nalik piramidi nalazi se u tom podvodnom gradu, čija veličina još uvijek nije određena, a koji je pružio vrlo važan ključ za odgonetavanje tajnog znanja drevnih naroda.

Taj je ključ zapravo jedan iznimni kremeni kristal. Pogleda li se u kristalnu kuglu promjera 9 cm, u njezinom se središtu odmah može vidjeti tri velike i nekoliko manjih piramida. One su tamo ne zato što bi trebalo jako pažljivo gledati i zamišljati ih, nego zato što je lom svjetlosti u kremenu tako domišljato oblikovan da stvara piramidalne oblike.

Dr. Ray Brown, naturopat, otkrio je spomenuti kristal u blizini Bahama 1970. godine. Iznosi uzbudljivu i jezovitu, priču o svom značajnom otkriću :

,,U ljeto 1968. godine, sa skupinom od deset ili dvanaest profesionalnih ronilaca, nakanio sam krenuti u potragu za potopljenim brodovima s blagom u području Bahama.

Na raspolaganju smo imali neke vrlo precizne instrumente, koji su nam omogućili otkrića koja su kasnije dovela do pronalaženja atlantskog kristala.

Upotrebljavali smo magnetometar koji magnetski bilježi bilo kakovu smetnju na putu povratka signala. Sve što je željezno skreće taj povratni signal i zbog toga možemo ustanoviti da se ispod vode nalazi neka metalna tvar. To potom valja dalje ispitati.

Zračnim smo putem uklanjali pijesak s dna na mjestima koja smo istraživali, tragajući za zakopanim brodovima.

Istraživanja su nas odvela s obala Kube i pličine Cay Sal, a kasnije smo se u to područje vratili da pomognemo u snimanju televizijskih emisija Jaquesa Cousteaua. Jedna se emisija bavila bahamskim "Plavim rupama", širokim područjima na kojima, usred oceana, izvire slatka voda. Tamo se nalaze golema jezera i veliki izvori slatke vode, od kojih su neka kružnog oblika i promjera po 8 km. Kako se snažna struja slatke vode pojavljuje usred mora, ono se podiže do 1 m iznad uobičajene razine.

To područje poznato je kao Bermudski Trokut. Tamo se događaju "drukčije" stvari, a osobno sam imao neka iskustva o kojima samo ja mogu suditi.

Podvodni rad u širokom nas je krugu odveo u istraživanje vanjskih otoka, od Velikog bahamskog otoka do Nizozemskih Antila, Antigue i Martiniquea. Manji su otoci jednostavno prekrasni, a običaji i tradicija njihovih stanovnika gotovo se nisu promijenili od početka 19. stoljeća do danas.

Nakon što smo cijelo ljeto 1968. kopali nedaleko od pukotine u Zemljinoj kori zvane Veliki jezik oceana, u blizini otočja Bari jugoistočno od Biminija, naša je skupina otkrila ogromno područje magnetskih očitavanja. Očitavanja su bila tako brojna da smo postali jako uzbuđeni. Pomislili smo da smo pronašli Zlatnu flotu potonulu 1733. To je bila velika flota španjolskih galija koje su istodobno potonule. U skupini su se nalazili brodovi koji su nosili zlato čija vrijednost, izražena u današnjem novcu, iznosi i do 12 milijardi dolara.

Cijelo smo ljeto kopali u velikom brdu pijeska na ravni blizu Jezika. Jezik je područje duboko oko 10 m, koje se naglo strmoglavljuje do 3660 m.

Zid spomenute provalije je vrlo čudan. Na dubini od nekih 20 m ribe postaju dezorijentirane. Kada dosegnete dubinu od kojih 10-12 m, dolazite u bestežinske stanje. Na toj točki prirodno ledbite - ne idete ni gore ni dole, Ribe misle da je zid dno i duž njega plivaju gore-dolje. Biljke iz njega ravno rastu.

Ribe na Bahamima prizor su koji morate vidjeti da bi ga znali cijeniti; one su nevjerojatnih boja - svako sićušno stvorenje je prekrasno. Kada pogledate preko spomenuta zida, svuda oko sebe vidite samo prostranstvo - prekrasnu intenzivno plavu boju koja u daljini postaje sve slabija dok potpuno ne potamni.

To ljeto na cijelom smo području iskopali mnogo stotina rupa. Rupe smo označavali tako što bi, iz zraka očitavši stanje magnetometra, po cijelom području pobacali plutače. Tada bi posade ronilaca krenule s iskapanjem 9-12 m dubokih rupa u pijesku, tragajući za onim što je magnetometar očitao. Na području velikom oko 24x8 km spomenuta očitavanja nisu bila zbijena nego međusobno udaljena nekoliko desetaka metara.

Koncem toga ljeta, nakon što smo potrošili oko milijun i po dolara ne pronašavši baš ništa, naša je skupina bila iscrpljena, jednako kao i financijska sredstva, te se posada raspala i svatko je krenuo svojim putem.

Godine 1970. okupili smo novu posadu za istraživanje spomenutoga područja. Jednog dana, dok smo snimali film blizu Miamia, bio sam tako zaokupljen promatranjem niza zbivanja između ronioca, jastoga i ugora, da sam zaboravio da je vrijeme za povratak na površinu. Umjesto toga pokušao sam pomoći roniocu. I ostao bez zraka!

U to sam vrijeme bio iskusan ronilac i nisam imao rezervu zraka. Znao sam dovoljno da uvijek budem na površini prije no što ostanem bez zraka. No taj mi se put boca ispraznila u trenutku kada je valjalo preći još nekih tridesetak metara.

Dok sam išao prema gore, nisam znao da izletnički brod iz Fort Lauderdalea prolazi tim područjem. Više nisam mogao držati dah pa sam se odlučio izložiti riziku i izroniti pokraj broda. Tek što sam izronio na površinu - mislim da čak nisam imao vremena niti udahnuti - drugi, 10 m dugačak brod za sportski ribolov, prešao je preko mene.

Mogao sam vidjeti kako mi se približavaju dvostruki propeleri. Sve se zbivalo usporeno - mnogi ljudi pričaju da u trenucima opasnosti stvari izgledaju usporeno. Znao sam da umirem.

Moja prva reakcija bila je panika - strah! Snaga udarca odbacila me nekih 12 m u dubinu.

Činilo se da me, u trenutku kada sam se zaustavio, napustio svaki strah. U meni je zavladala duboka tišina - vrlo smirujuća. U tom sam trenu postao svjestan da moje tijelo ne diše. Nije bilo ni potrebno - šok ga je omamio i sve se isključilo.

Pogledao sam ispod sebe i ugledao jednu prekrasnu ribu. Dirnuo me pogled na tu lijepu ribicu i nešto u meni usredotočilo se na nju. Izgledalo je kao da komuniciramo. Nije bilo riječi - riba mi se nije obratila riječima koje bi vam mogao ponoviti; bila je to potvrda poput „Zdravo. Znam tko si ti". I djelovala je jako miroljubivo.

Mogao sam vidjeti svuda oko sebe, u svim smjerovima, a vizualni doživljaj polako se širio u krugu; na svakom je koraku dolazilo do potvrde svakog životnog oblika koji je krug dotakao. Dodirnuo je plankton, morske trave, ribe i drugo.

Postojala je jaka svijest upravo o svemu, do najmanjih detalja, vezanom uz određeno biće, njegov život, njegovu prošlost i podrijetlo; postojalo je potpuno razumijevanje svega što ima veze s tim životnim oblikom. Kako mi se svijest širila, bilo je teško obuzdati prekrasan osjećaj koji sam imao. On se nastavio širiti . . . rasti . . . Uvijek sam želio saznati kako izgleda biti dolje u Golfskoj struji i sada sam to mogao vrlo živo vidjeti.

Ni u jednom trenutku nisam izgubio svijest - bio sam potpuno budan. Krug koji se širio na kraju je potpuno obuhvatio cijeli planet i u tom se trenutku počeo preklapati u male dijamantne oblike. To je bio vrlo intenzivan doživljaj i izgledalo mi je kao da istodobno postoji svijest o svim stvarima, jaka svijest sakupljena u sabirnim točkama dijamantnog oblika.

Nakon što je nekoliko puta obišla globus, možda umorna od prolaza kroz zemaljske životne oblike, svijest kao da je eksplodirala i izbila van u svemir.

U tom sam trenu osjetio veliko olakšanje, a moja se svijest kroz prostor kretala u svim smjerovima, napuštajući naš planet i dodirujući i gledajući ovaj planetni sustav, krenuvši zatim dalje kroz galaksiju i svemir, pa preko drugih svemira, galaksija i drugih sustava koji prelaze granice mašte.

Bilo je mjesta na kojima su postojali životni oblici slični našima; bilo je i drugih mjesta s drukčijim životnim oblicima. Ali u svakom sam trenutku bio svjestan.

Prolazeći kroz to predivno iskustvo, nisam bio svjestan vremena - ono se nastavljalo, nastavljalo i nastavljalo.

Prestalo je u trenu kada sam shvatio da je nešto zgrabilo i uhvatilo moje tijelo. Osjetio sam da me vuče kroz vodu i podiže na palubu broda koji je prešao preko mene. Prevezen sam u Fort Lauderdale helikopterom.

Bolničari su između sebe govorili „Mrtav je. Ništa se više ne može učiniti". A ja sam bio potpuno svjestan i pokušao sam razgovarati s njima, reći im „Dobro sam - živ sam!" - no ništa se nije zbivalo. Upotrijebili su respirator, a tijelo se odjednom odlučilo ponovno „uključiti" pa sam počeo disati.

Poslijepodne sam proveo u bolnici. Doktorima je bilo teško shvatiti... od vremena kada sam napustio brod do trenutka kad su me iznijeli na površinu prošlo je 2 i po do 3 i po sata - priče se međusobno razlikuju. Neki ljudi kažu da je vrijeme koje sam proveo bez zraka bilo negdje od 50 minuta do 2 sata. Zaista ne znam. No to je vrlo dugo vremena za držati dah! Ja sam doktor - znam da se ne može živjeti bez zraka. Međutim, to se dogodilo.

To iskustvo promijenilo mi je cijeli život. Osjećam da su trenuci koje sam proveo u svojoj klinici i na poslu posuđeni - nisu moji. Ne znam čeka li me neka velika sudbina.

To iskustvo otvorilo je vrata koja su, u sljedećih nekoliko tjedana, u žarište dovela otkriće ovoga kristala.

Nastavili smo s planom istraživanja širokoga područja na Bahamima koje smo otkrili 1968. Zanimljivo je da je Edgar Cayce predskazao da će 1968. doći do otkrića drevne civilizacije poznate kao Atlantida. Ne mogu dokazati da ruševine koje smo otkrili pripadaju Atlantidi, ali one su se nalazile na pravom mjestu i radilo se o drevnoj civilizaciji.

Opisat ću vam neke građevine i stvari koje se tamo nalaze i mislim da ćete uskoro moći predočiti slike; mi nemamo niti jednu, ali pisac Peter Tompkins i drugi koji istražuju to područje, naći će se tamo u pravo vrijeme pa ćete, siguran sam, moći vidjeti dokaze za postojanje spomenutih ruševina.

Nisam prvi koji je otkrio taj podvodni grad; postoje i drugi s kojima smo razgovarali, a koji su ga uspjeli zamijetiti godinama prije našeg dolaska.

Prilikom povratka na područje koje smo istraživali krenuli smo preko otočja Bari. Uhvatila nas je silovita oluja i morali smo se zaustaviti na najbližem otoku dok se ona ne smiri. Za vrijeme oluje izgubili smo dosta opreme, ali odlučili smo zaploviti odmah nakon što je prestala.

More je bilo prilično tamno. Čim smo počeli prelaziti iznad područja "ruševina", ustanovili smo da se kroz vodu, mada je bila tamna, naziru obrisi zgrada - svugdje gdje smo okrenuli brod, ispred i iza nas, mogli smo vidjeti oblike građevina ispod nas! Izabrali smo mjesto, bacili sidro i naši su se ronioci - kao u panici - našli u vodi.

Bilo nas je petorica. Ja sam zadnji skočio u vodu. Dobro je roniti u paru s drugim roniocem kada se nalaziš u pustom području. Svako malo mogao sam kroz tamu razaznati par peraja ispred mene, te sam ih nastojao slijediti. Pokušaj da ih dostignem jako me iscrpio i morao sam stati. Odmorio sam se na dijelu koraljnoga grebena, pokušavajući se namjestiti.

Mogao sam vidjeti zlatne Sunčeve zrake kako se svjetlucajući probijaju kroz tamu vode i razaznati da svo to svjetlo dolazi iz pozadine nekakve piramide. Samo sam sjedio i promatrao je - budući da nije mogla biti tamo - i nisam želio da nestane. Sunce se nalazilo točno iza piramide, a svjetlo je blistajući sjalo u svim smjerovima. Izgledalo je kao da je netko naslikao tu fantastičnu sliku. Stalno sam mislio : "Da bar imam foto­aparat!". Da sam mogao uhvatiti taj trenutak bio bi to najljepši prizor koji su ljudske oči ikada ugledale. Bio je potpuno veličanstven! Bio je ljepši od bilo kojeg zalaska sunca koji mi je priroda omogućila vidjeti. Bio je naprosto fantastičan! Imao je boju - ispunjavao je prekrasnim osjećajem.

Odjednom sam „došao k sebi" i shvatio da je to - što god bilo - stvarno. Mora biti stvarno. Tako sam, umjesto da samo sjedim i promatram ga, odlučio krenuti prema njemu.

Nisam mogao vidjeti cijela piramidu kako se uzdiže s dna oceana, već samo jedan njezin dio. Vidio sam oko 27 m građevine koja je po obliku bila jednaka egipatskim piramidama.

Površina piramide izgledala je poput ogledala. Bila je kamena, ali radilo se o jako uglačanom kamenu, savršeno napravljenom. Površinski kameni blokovi bili su uglačani i tako čvrsto priljubljeni jedan uz drugi da bi vam bilo prilično teško progurati oštricu žileta između njih. Nemoguće je zamisliti da su ljudska bića mogla tako lijepo složiti to čvrsto priljubljeno kamenje. Rubovi kamenih blokova bili su koso rezani i nisu se glatko spajali.

Plivao sam oko vršnoga dijela. Voda je bila uzburkana i bilo je pomalo opasno blizu samoga vrha.

Obišao sam vršni dio tri puta. Spustivši se prilikom trećeg obilaska, nabasao sam na neki otvor. Prilikom ranijih obilazaka tamo se nije nalazio otvor - znam da sam pažljivo promatrao građevinu. Nemam objašnjenje za to kako je taj otvor bio i nije bio tamo - samo govorim o njemu onako kako ga se sjećam.

Prva misao koja mi je pala na pamet bila je ako postoji otvor, onda negdje moraju biti i vrata. Pažljivo sam pogedao naokolo i nije bilo ničega. Postojao je samo otvor. Nije bilo vrata; nije bilo ničega što bih mogao vidjeti da je kliznulo i otkrilo otvor.

Vođen znatiželjom ušao sam unutra. Spuštajući se hodnikom koji se vodio od otvora, ušao sam u posebnu prostoriju. Kada bi se izvan vode cijela građevina promatrala, ta bi prostorija bila u gornjem dijelu piramide. Ovako se nalazila na pola puta prema dolje na vidljivom dijelu piramide.

Prostorija je bila pravokutna, a vrh joj je imao oblik piramide. Iz vrha je izlazila metalna šipka promjera od oko 7,5 cm. Izgledala je kao da je zlatna, ali to sigurno nije bila.

U sredini prostorije nalazio se uspravan, izrezbareni kamen na čijem je vrhu stajao metalni oklop zavinutih krajeva, na kojemu su se nalazile dvije metalne ruke ljudske veličine. U rukama je bio kristal. Točno iznad kristala nalazila se spomenuta metalna palica koja je pokazivala ravno na njega. Na kraju palice bio je izbrušeni crveni kamen oštrih rubova.

Oko svega toga nalazilo se sedam velikih stolaca, od kojih je jedan, na kamenom postolju, bio blago podignut iznad drugih. Otplivao sam do stropa i nogama se odupro o rub, pokušavajući olabaviti metalnu šipku. Bio sam siguran da je zlatna. Nije se pomaknula. Znao sam da ću trebati pomoć za odnošenje toga blaga.

Znajući da će drugi ronioci imati još samo pola boce zraka i da neće htjeti ponovno roniti, odlučio sam na brod donijeti nešto za dokazati im kako se ovdje dolje nalazi nešto vrijedno truda. Uzeo sam nož i zagrebao po šipki da dođem do strugotina koje mogu staviti u rukavicu. No umjesto toga, upropastio sam oštricu svoga noža. Taj nož bio je od najčvršćeg metala koji znamo napraviti - kaljenoga čelika. A na šipki nije ostala ni ogrebotina!

Nakon toga sam se spustio do poda i sjeo na veliki stolac. Bio je udoban, s naslonima za ruke. Nakon što sam se na trenutak odmorio, moj se pogled vratio na kristal koji je svjetlucao. Tragao sam za bilo čime u toj prostoriji što bih sa sobom mogao lako odnijeti kao dokaz vlastita doživljaja, budući da sam u dnu uma stalno mislio "Je li ovo stvarno? Tako je lijepo, možda je to samo proizvod moje mašte". Posegnuo sam između metalnih ruku i kristal se pomaknuo - nije bio pričvršćen! Dohvatio sam ga i izvukao vani.

Metalne su ruke bile brončane, a s unutrašnje strane zlatne boje, slične šipki; s unutrašnje su strane također bile i crne, kao spaljene nekim plamenom visoke temperature, te me bilo pomalo strah uzeti kristal. Ako je mogao spaliti taj metal, što će napraviti meni? Dohvatio sam ga i ništa se nije dogodilo.

Zaustavio sam se na čas; zavladao je trenutačni mir. Onda je odjednom došao glas - ne glas koji se može čuti, nego vrlo zvučan glas koji je dolazio iznutra, kroz samu građevinu u kojoj sam se nalazio. Radilo se o nekoj vrsti zračenja, ali ipak i o glasu koji mi je govorio : "Došao si i imaš ono po što si došao. Sada idi i ne vraćaj se više."

Zanimljivo je da su, nakon što su izronili i vratili se na brod, svi drugi ronioci izvijestili o sličnom iskustvu koje su imali. Svi su doživjeli isti utisak - ili glas. Svaki od njih donio je sobom neki predmet. Neki od tih predmeta bili su naprave neobična izgleda, slične malom džepnom računaru, imale su ekran ali ne i tipke. Nikada nismo otkrili s pomoću čega su radili. Ne znamo što su oni.

Do danas sam jedino ja iz te skupine živ. Svaki od ostalih ronilaca našao je smrt u moru negdje u Bermudskom Trokutu. Ja otada i dalje ronim, ali ne u tom području. Tamo više nikada neću ući u more!

Nadam se da će se neki snimatelj na tom mjestu naći u pravo vrijeme, kada građevine ne budu prekrivene pijeskom, kao i onoga dana kada nam ih je otkrila oluja, i da će moći snimiti podvodni grad.

Zgrade su bile mješavina elemenata karakterističnih za egipatska zdanja. Neke su, pak, nalikovale drevnim građevinama iz Južne Amerike, iako je piramida imala ravne, a ne stepenaste rubove; bilo je i mnogo onih koje su imale oblik kupole. Svo vrijeme koje sam bio tamo proveo sam u piramidi, te sam druge građevine vidio samo izdaleka.

Na povratku kući, čudan osjećaj obuzeo je sve ronioce. Na neki smo se način osjećali izolirani jedni od drugih i nije nam se baš razgovaralo. Susreli smo se samo nekoliko puta nakon onoga dana. Nismo ostali ni u kakvoj vezi, mada smo trebali.

Prošlo je pet godina prije no što sam se osjetio spremnim pokazati kristal javnosti. Sada ovdje imamo taj kristal koji je plod spomenutoga događaja.

Jesam li zapravo umro kada sam se priremao da ga uzmem, ne znam; to morate procijeniti sami. Danas se osjećam drukčije; posve su drukčije moje misli, moja razmišljanja.

Sam kristal je jedinstvena stvar. Javno smo ga pokazali samo pet puta i ni u jednoj drugoj prilici nije bio izlagan.

Mnogi ljudi tvrde brojne stvari o njemu. Mi istražujemo njegove učinke i uz njega vezane pojave.

Ljudi su tvrdili da su izliječeni; postoje oni koji vide, osjećaju stvari. Mislim da nije bilo više od pola tuceta ljudi koji su prišli kristalu, stavili ruke na njega, a da nisu osjetili ionski vjetar koji iz njega dolazi.

Kristal je kremen. Njegova vrijednost kao kamena godine 1970. procijenjena je na 20 000$. Danas, kao kamen, vrijedi nešto više. Neprocjenjive je vrijednosti kao ono što uistinu jest.

http://www.val-znanje.com