Pitanje: Ponekad vidimo da duhovno napredni bhakte padnu sa svog naprednog položaja. Je li to isključivo zbog vaisnava aparadha (uvreda vaisnavama) ili razlog mogu biti i nama aparadhe (uvrede svetom imenu)?

Što zapravo želimo?
BV Swami: I vaisnava aparadhe, nama aparadhe, seva aparadhe (uvrede pri predanom služenju) mogu biti razlog. Na početku se i očekuje da ćemo činiti uvrede, no ako se nakon duljeg razdoblja ne pokušavamo riješiti tih uvreda, posljedica je postupni gubitak ukusa. No, tu važnu ulogu igra i jedna druga stvar. Dok smo mladi, nezreli bhakte, drugi nas na razne načine potpomažu, kao što majka ptica hrani svoje male ptiće, ili čovječja majka dijete. Na početku našeg duhovnog života hrane nas na žličicu - nemoj ovo, radi ovo, čitaj, mantraj, što je kao da kažu, hajde jednu žličicu za mamu, jednu za tatu... No, nakon izvjesnog vremena majka ptica namjerno prestane hraniti dijete jer bi inače taj ptić vječno ostao sjediti u gnijezdu. Zamislite ogromno ptičje tijelo s velikim razjapljenim kljunom kako sjedi u gnijezdu i jednog se dana zajedno s njim stropišta na zemlju zbog prevelike težine. Da se to izbjegne, majka ga prestaje hraniti, kako bi on sam izašao iz gnijezda i okušao se u letenju i samostalnom hranjenju. Čim ptić napusti gnijezdo, pred njim se otvara cijeli jedan novi svijet, tako puno novih, zanimljivih događaja. To je razdoblje kroz koje mora proći svaki bhakta - trenutak u kojem prestaje organizirana prehrana. Krišna to tako uredi. Dok smo mladi, svi nam daju puno uputa - nemoj lijevom jesti, jesi li oprao robu, budi ponizan, to ti je lažno ja... stalno nas ispravljaju - no jednom to prestane. Kod nekih bhakta relativno brzo, a kod drugih nakon puno, puno godina. U međuvremenu su oni možda mogli i sazrijeti, no još uvijek ih, na različite načine, hrane. To može biti kroz neke materijalne pogodnosti koje su im na raspolaganju, kroz sljedbenike, obožavanje upućeno njima... No i to će u jednom trenutku prestati. Iako ima sljedbenike, materijalne pogodnosti, čak i slavu - više ga to ne pkrijepljuje. Krišna prekida ishranu jer želi prisiliti bhaktu da svjesnost Krišne njeguje iz svoje vlastite volje, zato jer baš to želi.

Na danam, na janam na sundarim... Ne zbog sljedbenika, bogatstva, obožavanja, nema ni uputa, pomoći, ničeg - i što sad? To Krišna želi vidjeti. Tada ovisi sve o nama. Na temeljuvlastite odluke trebamo ustati i njegovati svjesnost Krišne, a ne zato jer nam to netko kaže, ne zato jer se to od nas u društvu očekuje (jer smo na položaju i očekuje se da njegujemo svjesnost Krišne). Krišna nas želi dovesti do te točke da isključivo zbog svoje vlastite želje, odluke i volje njegujemo svjesnost Krišne. To će razdoblje svatko doživjeti. Neki su pri tom uspješni - bili su prisiljeni izaći iz gnijezda i nekako su uspjeli poletjeti. Drugi jednostavno padnu. Što se tu može. Tako stvari stoje. Nisu, dakle, u pitanju samo uvrede, već jednostavno dođe takvo razdoblje (čak ako osoba i nečini nikakve uvrede) jer Krišna želi da svjesnost Krišne njegujemo od svoje vlastite volje. Trebamo uspješno proći kroz takvo ključno razdoblje i praziti da ne potražimo hranu u mayi.

Osiguranje
Pitanje: Postoji li nešto što u tom razdoblju možemo učiniti da se osiguramo da ostanemo u svjesnosti Krišne?

BV Swami: Samo jedna stvar će ti, na kraju, pomoći da ostaneš - a ta je, ako ti to želiš. Ako ne želiš, onda ti ništa neće pomoći. Možeš biti okružena najpoletnijim bhaktama, punim zanosa, prekrasnim prasadamom, imati mnoštvo prekrasnih sarija, deset bindija na čelu... Samo ako ti osobno želiš njegovati svjesnost Krišne i predati se Krišni, ostat ćeš čak i ako svega onog prije navedenog nema, dapače čak i ako nemaš točke, ili imaš samo jedan sari i to s rupama. Ostat ćeš samo ako ti to želiš. Imamo puno dobronamjernika, no oni ne mogu nadomjestiti nedostatak naše želje da se predamo Krišni. To mi moramo željeti. Naravno, moramo i pravilno primjenjivati proces svjesnosti Krišne. U Nektaru predanosti Prabhupada kaže da, ako dijete nema sposobnost hodanja, neće uspjeti prohodati ni nakon mnogo pokušaja i uvježbavanja. Mora dakle postojati ta sposobnost hodanja, odnosno želja da se predamo Krišni. A ona bi se trebala razviti dok se družimo s onima koji imaju tu želju. To je odgovor na tvoje pitanje: Želimo se u tom razdoblju zaštiti da ne padnemo u mayu, vrlo blisko se moramo družiti s onima koji tu snažnu želju imaju. No, još uvijek moramo doći do trenutka u kojem ćemo i mi sami osjetiti tu istu želju. Ako ne znam kako, Krišna će mi pomoći. On će me staviti u takve situacije da mogu vježbati predaju Njemu. Na primjer, sam si u zaključanoj sobi i nitko te ne gleda, a pred tobom je ogroman televizor sa 150 satelitskih programa i Srimad Bhagavatam. Što ćeš izabrati? Krišna će te već dovesti u takve situacije tako da možeš vidjeti u kom se položaju nalaziš, gdje si u svjesnosti Krišne.

Intenzivno, ali ne fanatično
Čak i ako imamo puno materijalnih želja, ne smijemo nikad odustati od svjesnosti Krišne jer Krišna je jači. Akama sarva kamo va, moksa kama udhara di, tivrena - tivrena znači da moramo intenzivno njegovati svjesnost Krišne. A ne nešto malo, sitno - deset minuta dnevno, tri dana tjedno... Treba nam dobro društvo i intenzivna primjena - onda ima nade. Intenzivno ne znači fanatično. Trebate poznavati svoja ograničenja. Prakticirati svjesnost Krišne intenzivno, ali tako da to možemo činiti do kraja života. A ne kao zvijezde repatice. Kad sam se ja pridružio bhatama, imao sam 19 godina i osjetila su bila jako, jako moćna. Nisam mogao pet minuta mirno sjediti i slušati Bhagavatam. Zato sam stalno bio negdje angažiran, dijeleći knjige, propovijedajući, putujući s jednog kraja zemlje na drugi, kasnije i kroz sve bivše komunističke zemlje... Obično bismo dnevno proveli 6 sati u harinamu - 2 ujutro i 4 poslijepodne, između sam kuhao za bhakte, a na večer bih stavljao Božanstva na spavanje. Svaki dan. To znači tivrena, intenzivno. Sjećam se kad smo jednom prilikom u Poljskoj organizirali veliki festival, za 20.000 ljudi. Jednom sam rukom miješao halavu u ogromnom loncu, a drugom sam prodavao Bhagavad gite i kazete. Bilo je vrlo uspješno. Drugi dan smo zamolili sve te mlade ljude da nam donesu cvijeća i povrća kako bismo za njih pripremili prasadam i uskoro je pred nama bilo nekoliko ogromnih brda namirnica i cvijeća. Pripremili smo finu gozbu, i dok sam ja nudio hranu pred oltarom, posjetioce smo zamolili da bacaju cvijeće. Oltar je bio doslovce zasut kišom cvijeća i uskoro se nije ni vidio. Siguran sam da je Krišna prihvatio tu ponudu. Danas, kad imam 50 godina, osjetila mi nisu više tako moćna. Sad mogu dva dana prosjediti u sobi čitajući i pišući. Sada tivrena, intenzivno, podrazumijeva drugačiji način ponašanja.

Čitanje je druženje s autorom
Pitanje: U posljednje se vrijeme među bhaktama širi običaj čitanja raznoraznih knjiga svjetovnih autora ili pak impersonalista. Ponekad se takva navika objašnjava "traženjem zlata na smetlištu". Može li se takvo što preporučiti ili je možda, takva praksa opasnija nego li na prvi pogled izgleda?

BV Swami: Opasnije je nego li izgleda. Rupa Goswami nas poučava da ne čitamo puno knjiga. Trebamo čitati Srila Prabhupadine knjige i druge knjige koje njih komentiraju, obašnjavaju ili proširuju. Srila Prabhupada je kazao da možemo čitati drugu vaisnavsku literaturu. On je već bio počeo prevoditi Vedanta sutru, što isto govori o njegovoj želji da čitamo vaisnavsku književnost. No, zašto bhakte počinju čitati nevaisnavske knjiige? Nemojmo se zavaravati, treba znati da čitanje knjiga znači druženje s osobom koja je napisala knjigu, s njenim idejama, stavovima, filozofijom koju iznosi. A druženje s onima koji nisu vaisnave trebamo izbjegavati. Naravno, ako smo jako, jako snažni, napredni u svjesnosti Krišne, možemo proučiti razne knjige s namjerom da ta saznanja iskoristimo za propovijedanje. Bhaktivinoda Thakura je sasvim sigurno pročitao jako puno takvih knjiga, no isključivo zbog propovijedanja. Ako smo i mi na tako uzvišenoj razini poput njega, onda je u redu da čitamo knjige koje nisu napisali vaisnave. No, ako to ne radimo zbog propovijedanja, već zbog znatiželje ili nekog osjećaja da nam nešto nedostaje ili sličnog, onda je tu riječ o druženju s onima koji nisu bhakte, odnosno s impersonalistima ili čak mayavadijima. A to je nešto što ne valja činiti.

Što sad?
Pitanje: Situacija u ISKCON-u u Hrvatskoj nije baš sjajna. Puno bhakta je otišlo iz hrama ili čak i iz pokreta i brine samo svoju brigu. Ne propovijeda se, knjige se jedva ponegdje dijele, nema harinama, javnih progama... Izgleda kao da smo se nekako zaglavili u toj nemiloj situaciji. Kako ti to vidiš, gdje je izlaz? A.C. Dasa Bhaktivaibhava Swami: Nije začuđujuće da odlazak istaknutog GBC predstavnika i gurua koji ima jako puno učenika razorno djeluje na svijest bhakta na području na kojem je djelovao, kao i na njihovu vjeru. Primijetio sam, ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim zemljama, da mnogi u takvoj situaciji svjesno ili nesvjesno slijede njegov primjer. Napuste ISKCON, možda ne na tako drastičan ili otvoren način, no uglavnom ipak napuste ISKCON i slijede njegov primjer baveći se isključivo sami sobom. S druge strane, razumijem da se obiteljski ljudi razlikuju od sannyasija koji mogu samo propovijedati. Njima je i to potrebno, brinuti se za sebe i obitelj, no nije mi jasno zašto pri tom izgube vjeru i prestanu propovijedati. Za to nema razloga. Čak i ako imaju posao. Bhakta ne bi trebao prihvatiti vrlo složen posao koji iziskuje puno vremena i truda, To treba izbjegavati jer bi trebao njegovati i svoju brahmansku svjesnost. Trebao bi pokušati naći neki jednostavniji posao koji mu ostavlja više vremena za dobru sadhanu i druženje s bhaktama. Problem koji sam ja uočio je da se bhakte previše međusobno kritiziraju. U kakvoj god da sam situaciji, trebao bih održavati dobre odnose s bhaktama, zadržati stav svjestan Krišne, biti uvijek ponizan i spreman pomoći, podržavati hram ili centar, napraviti nešto za pokret koliko je to u mojoj moći...

Ako prevladava takvo ozračje, stvari će se početi mijenjati na bolje. Problem je u tome što se bhakte samo kritiziraju, kritiziraju, i praktički ništa ne rade za hram, za pokret. U prošlosti se događalo, događa se danas i događat će se u budućnosti da Krišna izdržava one koji propovijedaju. Pogrešno je misliti da danas ljude ne zanimaju svjesnost Krišne i duhovni život. Uvijek u društvu postoje ljudi koji su religiozni, drugi koje zanima ekonomski napredak, ili ugađanje osjetilima, kao i onih koji žude za oslobođenjem. Među ovim prvima i zadnjima uvijek ćemo naći ljude zainteresirane za duhovni život. Trebamo se samo potruditi, iscijediti mozak kako bismo na što privlačniji način predstavili svjesnost Krišne drugima, a Krišna će nam dati što nam treba, bez brige. Oni koji pak misle da su vaisye, nek zarađuju i koriste dobitak za potpomaganje širenja misije. No, ako ne mogu ostvariti dobitak, znači da nisu vaisye. Onda su sudre, što znači da mogu svojim praktičnim radom doprinijeti misiji. Vaisye mogu pak organiziranjem biznisa ponuditi radna mjesta drugim bhaktama u aktivnostima poput restorana, proizvodnje prasadama, kulturnom centru s ayurvedskim doktorom, astrologom i sličnim koje su dio širenja misije. Ili pak svojim novčanim prilozima mogu financirati druge projekte poput obrazovanja, održavanja hrama i sličnog. Tako će novac cirkulirati u našem društvu i svi će od toga imati koristi. Dobar dio razloga za brojne probleme u našem društvu najvjerojatnije leži u činjenici da se više ne bavimo yuga dharmom. Yuga dharma znači - izađi na ulicu i pjevaj Hare Krišna. Kao što je Caitanya Mahaprabhu radio. A mi smo s tim prestali, ili posve ili se događa samo jednom mjesečno, jedan sat. Trebali bismo pokušati više se zaokupiti yuga dharmom, skupnim pjevanjem Hare Krišna maha mantre. Učinke pjevanja na ulici ne možemo opaziti. Mi mislimo da nikome nije stalo do toga što radimo, da samo prolaze kraj nas, da nema nikakve koristi. No to nije istina. Mislimo li tako, znači da nemamo vjere u sveto ime, nemamo dovoljno vjere u njegov pročišćavajući učinak. U svakome tko nas vidi ili čuje, nešto se zbiva, premda mi to ne možemo opaziti. Moramo nastaviti sa svim onim što nam je Srila Prabhupada dao. To je naša dužnost. Nastavimo li tako ispunjavati ono što nam je on ostavio u zalog, bit ćemo uspješni. Kada se prestanemo tako ponašati, sve se usporava.

Trebamo li naporno raditi...
U SB 1.2.27 Srila Prabhupada u komentaru ističe kurzivom da "Čovjek treba naporno raditi i obožavati Svevišnjeg plodovima svoga teškog rada. To treba biti moto života." (u kontekstu izjave da nje potrebno prilaziti polubogovima radi materijalnog uživanja) S druge pak strane često se spominje kako treba raditi tek toliko da bi se održalo tijelo i duša zajedno i biti zadovoljan sa svime što dođe samo po sebi jer nam je sreća i nesreća ionako predodređena vlastitim djelovanjem u ovom i prošlim životima. Treba li dakle, naporno raditi (i obožavati Svevišnjeg plodovima) ili biti zadovoljan svime što dođe samo od sebe (i obožavati Svevišnjeg s tim)?

BV Swami: Srila Prabhupada naglašava različite stavove bhakte. Ne raditi naporno poput magaraca je brahmanski mentalitet. Vaisya mentalitet je - da trebaš raditi jako, jako naporno za Krišnu. Inače padaš u mayu. Brahmana je jako svjestan Krišne i on neće pasti u mayu. Neće raditi poput magarca, već će propovijedati, a Krišna će ga uzdržavati. No kad Prabhupada kaže radi jako naporno za Krišnu - to znači, ne bavi se glupostima. A ne da se bhakta poziva na to što je Prabhupada rekao da ne trebamo raditi naporno poput magaraca pa onda radi malo ili ništa, a ostatak vremena se bavi glupostima. Zbog toga Prabhupada naglašava, radi naporno, što znači svaki trenutak koji imaš, zaokupi se služenjem Krišne. To znači "radi naporno", ne podrazumijevajući nužno samo fizički rad, već isto tako i umni. Uvijek slušaj o Krišni - to je naporan rad. Kad Prabhupad kaže "radi naporno", misli "uvijek budi zaokupljen služenjem Krišne". Ne budi lijen, nemoj pasti u mayu.

Zlatno doba
Što je s tim zlatnim dobom o koje se nagovještava, hoće li ono, ili je možda već došlo? Pojava Gospodina Caitanye Mahaprabhua je početak zlatnog doba. Iako sad to izgleda nevjerojatno, ali predviđeno je da će u jednom trenutku Srimad Bhagavatam postati vodeća knjiga za čovječanstvo. Što bi danas bio pandan tome? Možda dnevne novine, prema kojima se svi orijentiraju. No, Srimad Bhagavatam će nadomjestiti dnevne novine i ljudi će se u životu voditi načelima iz njega, a ne dnevnim vijestima kao danas. Predviđeno je da će se to dogoditi. Kako će se to zbiti , sada je malo teško vidjeti. No, u društvu vidimo da se nešto već događa. Sve više ljudi u društvu u cjelini prihvaća načela svjesnosti Krišne - reinkarnaciju, vegetarijanstvo...

www.harekrsna-ri.com