Odvojeni stotinama godina, i samuraji i Spartanci još uvijek nas fasciniraju. Bili su to potpuni ratnici svoje kulture pri čemu ih njihova ratnička vještina odvaja od običnog čovjeka. Oni su bili romantizirani, stavljeni u filmove, i stavljeni na pijedestale. Ipak, tajna, čarolija koju oni uzdižu je zarazna. Što je ove ljude učinilo takvim ratnicima? Kada usporedimo njihovo treniranje, ratne taktike, i ideje o smrti i umiranju, naići ćemo na začuđujuće sličnosti. Bilo koja usporedba Spartanaca i samuraja mora prvo započeti s time kako su se oni uzdigli do pozicije da zahtijevaju strah  i poslušnost svih oko njih. Spartanci su imali status ljudi čiji je život činila vojna procedura. Cijela je Sparta bila fokusirana samo na interese države, a ne pojedinca. Spartansko je obrazovanje isto tako usmjereno prema dobivanju kvalitetnog ratnika. Od 7 do 60 godine, Spartanci su bili posvećeni takvom načinu života vojne organizacije i društvenih institucija. Majke su trebale očuvati i podići svoju snagu, tako da bi osigurale da im i djeca budu jaka. Tek rođene bebe koje su imale bilo kakve znakove nesavršenosti ili hendikepiranosti, bile bi ostavljene da umru na planini. Plutarh zapisao kako je ta metoda odlučivanja o djetetovom životu izgledala:

U dobi od 7 godina dječaci su bili uzeti iz svojih obitelji i odvedeni u "barake" u kojima su spavali, jeli i bili zajedno obučavani. Bili su podijeljeni u grupe prema dobi, nazvanim "Agelai". Djeca su bila bosonoga i polugola i davalo im se malo hrane. To je bilo učinjeno s namjerom da ih ohrabre da se za hranu snalaze sami (uglavnom krađom). Ako su u krađi bili uhvaćeni, kazna im je slijedila zbog toga što su uopće uhvaćeni, a ne zbog toga što su krali.  Sa 12 godina njihovo je treniranje postalo teže. Bili su pritisnuti sa teškim poslovima i konstantnim vježbama. Njihova je odjeća bila na minimumu – najčešće bi primili jednu odjeću i za zimu i za ljeto. Dječak bi bio odrastao sa 20 godina, kada ima mogućnost stupanja u vojnu službu. Te vojne skupine su se također dijelile po godinama starosti sudionika, mladi Spartanac bio ostao u svojoj grupi starosti, čak i nakon što bi stupio u brak. Borba djece je poticana, sve dok se nije radilo o borbi iz bijesa. Ako bi zapovjednik želio da se borba prekine, oba su sudionika morala istog časa prekinuti. Ako se bilo koji od njih odlučio ne poslušati naredbu i nastavio se boriti, bio bi kažnjen sa opaskom da nije znao u borbi odvojiti emocije od borbe.

Postati samurajem je također zahtijevalo strašnu disciplinu i treniranje. Nije samo tijelo bilo izvježbano da koristi mač i luk i strijelu optimalno, već su i um i duša sagledavani kao bitan put za usmjeravanje svojih akcija. Kao i Spartancima, i samurajima je treniranje započinjalo rano. Odmah bi dobili vojne odore, drvene mačeve u dobi od 5 ili 6 godina. Mladi samuraji su provođeni kroz rigorozne vježbe izdržljivosti. Gladovali su, marširali bosonogi u snijegu ili bi držali određene poze tijela dugi period vremena. Čak i dok se bavio nekim opuštajućim stvarima poput sviranja glazbenih instrumenata, plesanja, mladi je samuraj morao biti uvijek na oprezu. Ono što je posebno specifično i zajedničko i Spartancima i samurajima je nežaljenje ili nepokazivanje bilokakvih znakova neugode ili boli.

Spartanci imaju legendu prema kojoj se dječak  iskrao iz baraki, i krenuo tražiti hranu, uhvatio je lisicu i kad se vratio u kamp došao je na svog zapovjednika koji je baš tad provjeravao svoju grupu. Skrivajući lisicu pod tunikom, morao je osobno k zapovjedniku da primi kaznu zbog toga što je uhvaćen da ga nema u grupi. Zapovjednik je vikao na njega i održavao mu lekciju, dok je za to vrijeme, lisica koja je još uvijek bila živa, počela gristi dječakov trbuh i unutarnje organe. Dječak nije davao nikakav znak da mu se išta dešava te je nakraju pokleknuo i umro. Dječak je postao legenda po svojoj smrti jer je uspio ignorirati bol. Ova priča ilustrira način odvijanja treninga i ponašanja Spartanaca i samuraja.

Slična priča dolazi i iz Japana, gdje se radi o mladom mačevaocu, koji se prijavio kod učitelja mačevanja za podučavanje. Jednog je dana, dok je kuhao rižu, dobio veoma bolan  zamah drvenim mačem od strane njegovog učitelja. Taj bi se postupak udaranja ponavljao u neodređenim satima dana i noći, dok nebi mladi mačevaoc naučio da se apsolutno nikad ne smije opustiti bez opreza.

"Kad bi netko trebao definirati kako je to biti samurajem, temelj tog shvaćanja leži u ozbiljnom posvećivanju tijela i duha svom učitelju. Još više od toga jest da samuraj sadrži vrline inteligencije, humanosti i hrabrosti. Kombiniranje ovih vrlina bi se običnoj osobi moglo učiniti teškim, ali zapravo nije. Inteligencija nije ništa drugo doli raspravljanje sa drugima. Iz toga proizlazi beskrajna mudrost. Humanost je nešto što je napravljeno za dobrobit drugih, jednostavno uspoređujući druge, te stavljajući ih u prvi plan. Hrabrost je ići naprijed bez obzira na okolnosti. Sve što vam se čini da je iznad tih vrlina, nije potrebno znati."
Tsuentomo Yamamoto, Hagakure: "The Book of the Samurai"

Kao što i gornji citat govori, treniranje samuraja je započinjalo sa potpunim posvećivanjem svom gospodaru. S time je krenula i ideja smrti i umiranja, te počinjanja seppuku-a , odnosno samoubojstva ukoliko je poražen u bitci, te na taj način štiteći svoju čast i čast svojeg gospodara.

Godine 1643. japanski vrsni mačevaoc Miyamoto Mushashi napisao je knjigu "Pet prstenova" u kojoj daje objašnjenje "puta" kao i pet "prstenova" upućujući na aspekte borbe. "Put" je ekvivalent kineskom tao i uključuje cijeli život ratnika, "božanske otiske koji nam ukazuju put". Pet prstenova su Zemlja, Voda, Vatra i Praznina. To zapravo znači da put ratnika zahtijeva kontinuirano vježbanje i težak rad.

"Svaki čovjek koji želi postati savršen u mojoj strategiji, mora konstantno vježbati, ujutro i navečer. Tako jedino može usavršiti svoju vještinu, postati slobodnim od sebe i shvatiti svoje iznimne osobine. Doći će do faze posjedovanja čudesne moći.

The Book of Five Rings, uvod u poglavlje o Vatri

Bitka

Pripremiti se za rat  je samo pola bitke. Prilagođavanje oružja i štitova bio je veliki dio tog procesa. Spartanci bi oblačili crvenu odjeću, koja je postala gotovo kao zaštitni znak Spartanske vojske. Spartanski hoplite, pješak obično je nosio šljem, lanenu  odjeću kao i štitnike za koljena. Oružje mu je bilo sastavljeno od koplja i mača. Dio štita je bio i svojevrsni "zastor" koji je štitio noge od strelica, na taj način je bio ekvivalent samurajskim štitnicima na nogama, koje su ih štitile u borbama na konjima. Jedna legenda govori o Spartanskoj majci koja je rekla svom sinu da neka iz " bitke dođe sa svojim štitom ili na njemu". Bio je Spartanski običaj da doma odnose svoje mrtve na njihovim velikim štitovima, isto kao što je bio i običaj da ako su pobijedili, nose svoje štitove doma.

Način razmišljanja Spartanaca pri kretanju u bitku, bio je kao i onaj u samuraja. Sudbina poraza je gora od smrti.

Samuraji su imali sličan oklop. Za razliku od Spartanaca, samuraji bi zaslužili svoj oklop. Što je stariji i iskusniji samuraj postajao, to je više cijenjen njegov oklop. Iako izgleda masivan, oklop je sastavljen tako da bude dosta lagan (u odnosu na konja) tako da poveća okretnost u bitci. Do 20. stoljeća, oklop je bio napravljen od metala koji se preklapao, od nanizanih komada (lamellae) koji su bili zavezani jedno za drugo jarko obojenim vrpcama. Oklop je poprimao oblik kutije, dva velika štitnika za ramena (jap. sode) bila su prišvršćena odostraga ukrašenim lukom (jap. agemaki). Oklop samuraja je težio 11,5 kg i mogao se sklopiti za putovanje, kao naravno i popravljati pošto je bio sastavljen od sitnijih dijelova koji su se lako mogli  nadomjestiti. Šljemovi su označavali iz kojeg je ranga i klana neki samuraj. Sastojale su se od međusobno spojenih 8 do 12 pločica. Vrat je također bio zaštićen sa štitnikom (jap. shikoro) koji se sastojao od 5 težih dijelova. Svrha takvog oklopa je bilo pružiti samuraju maksimalnu zaštitu od strelica. Čast i osobni motivi za borbu, bili su nekako slični. Oboje uključuju ne pustiti nekoga na cjedilu.

U Spartanskoj vojsci, bila je prihvaćena homoseksualnost, čak i poticana, jer je bio znak sramote da mladom vojniku ne udvara stariji vojnik. Teorija je bila ta da je homoseksualnost poticala zajedništvo i pobjedu – vojnik se nipošto ne bi htio osramotiti pred svojim voljenim povlačeći se iz bitke ili popuštajući pred neprijateljm. Samuraji su također imali glasine o homoseksualnosti, ali je ta praksa bila osuđivana. Bushido ili "Put samuraja" ili "Etika" bila su pravila na koja su se samuraji ugledali u borbi. Bushido je prenošen sa koljena na koljeno usmenom predajom, i tek je  mnogo kasnije zapisan.

"Svi mi želimo živjeti. Ali nastaviti živjeti bez postizanja svog cilja je kukavičluk. To je tanka opasna linija. Umrijeti bez uspjeha u postizanju cilja je bezvrijedan kao pasja smrt, ali u tome nema srama. To je sastavni dio Puta samuraja. Ako svakog jutra i večeri imaš srce na mjestu, spreman si živjeti kao da ti je tijelo već mrtvo, na taj način stječeš slobodu u Putu. Cijeli tvoj život biti će bez krivice, i uspjeti ćeš u svome naumu".

Yamamoto Tsunetomo "Hagakure: The Book of the Samurai "

Ovaj isječak iz knjige o samurajima pobija tako čvrsto postavljenu sliku samuraja kao ubojica i samoubojica. Jer svi mi volimo živjeti, no ako naš cilj nije postignut, tada je bitno sagledati samoubojstvo kao časnu opciju.

Smrt

Ideja smrti je ona koja nikad nije daleko od Spartanca ili samuraja. Oboje su bili suočeni sa gotovo sigurnom smrću pri kretanju u bitke. Oni su bili pripremljeni za smrt, ali nisu dali da ih to ometa u borbi. Najinteresantnije za Spartance i samuraje je to što su uzimali kao alternativu smrti. Za Spartanca, biti zarobljen bila je sramota dezertirati iz straha što se također smatralo kukavičlukom i sramotom.

"Njegov je grob istaknut sa ponosom, kao što su i njegova djeca, i djeca njegove djece, i sva pokoljenja nakon njih.

Njegova slava nikad nije zaboravljena, njegovo je ime zapamćeno,

i on postaje besmrtan, iako leži pod zemljom,

Kad je onaj koji je bio hrabar bio ubijen od strane Boga Rata

stajavši na svojoj zemlji i boreći se čvrsto za svoju djecu i svoju zemlju."

Spartanski pjesnik Tyrtaeus "Ponašanje vojnika"

Iz ovog isječka vidimo da se na smrt ne gleda kao nešto čega se treba bojati, već gotovo kao nešto čemu se treba težiti. Ako se učini na pravi način, umrijeti u borbi u naponu snage, nosi mnoge kasnije nagrade. I Spartancima i samurajima, pobjeda je bila jedini "živi" put iz borbe, biti poražen nije bilo prihvatljivo. Umrijeti u borbi bilo je načasniji način na koji je Spartanac mogao umrijeti, boreći se za svoju državu, svoju djecu, Spartu. Samuraji iako su imali paralelne ideje o umiranju u borbi, imali su još jedan aspekt koji ih je razdvajao od Spartanaca.

Ritualno samoubojstvo je bilo nešto što su samuraji usavršili, bilo je preferiranije od zarobljivanja ili poraza. Interesantno je da se seppuku nije vršio samo i jedino iz razloga zarobljeništva ili poraza, već i ako bi samuraj naišao na nekoga u borbi tko bi bio nižeg ranga od njega, te u strahu da ga ne porazi taj samuraj "nižega" reda, počinio bi seppuku u očuvanje svoje časti. Seppuku se prihvaćao kao rješenje za vrijeme pregovora o pomirdbi, tada bi dayimoi (gospodari smauraja) počinili seppuku jedino kao krajnju mjeru ili ako bi njihova smrt bila uvjet za mir.

Odanost je bila veoma bitna samurajima. Posvetili bi život štiteći svog gospodara, što je uključivalo i put u smrt – mnogi samuraji bi počinili samoubojstvo ako bi njihov gospodar bio ubijen. Iako ovo izgleda dramatično, gotovo tragično romantično no to je bilo najnormalnija pojava u to doba. Temelj takvog postupka, dakako leži u samom samuraju, isto kao da nisu postigli svoj cilj na bojnom polju, uzimali su gospodarevu smrt u istom značenju. Prema tome, samurajski i Spartanski pogled na život, ipak se razlikuje. Samuraji su imali jedinstven način življenja, smrt je trebala podići njihov nivo spremnosti za rat. Ali krenuti u borbu samo sa mišlju o smrti nije značilo produktivan završetak. Zato su samuraji vodili ideju o tome da su već mrtvi dok su živi, pa prema tome nemaju straha od smrti, kad su već "mrtvi". Možda tu filozofiju najbolje ilustrira isječak iz knjige o samurajima, Yamamota Tsunetoma

"Meditacija o neizbježnoj smrti trebala bi biti provođena svakim danom. Svaki dan kad su nam um i tijelo u miru, treba meditirati o tome da je tijelo rasparano strelicama, mačevima, da je nošeno valovima, da je bačeno usred vatre, da je udareno gromom, da je usmrćeno potresom, da pada sa klisurina, da umire od bolesti ili da počinja seppuku nakon smrti gospodara. I svakim danom bez iznimke, treba se smatrati mrtvim."

(Tekst objavljen zahvaljujući marljivoj ekipi sa Filozofskog fakulteta u Rijeci. Hvala!)

www.Hanzo.com