Plot je bio visine taman da se čičica može nasloniti i podbočene brade u miru promatrati što se to u našoj ulici događa. Taj plot bio je sagrađen ukoso, tako da na jednom dijelu je skroz nizak,  a na drugom dijelu taman visina za promatranje. I tako je čiča provodio svoje dane, tu i tamo bi ga nešto naljutilo, te bi dobacio neku prostu na nas djecu, prolaznike. No, nakon nekog vremena nismo više viđali proćelavog djedicu koji je većinu svog vremena provodio na plotu.

Prošlo je 3-4, možda 6 mjeseca-ci, kada se na plotu počeo pojavljivati pas koji kako je vrijeme prolazilo sve više i više sličio dedici. Čak smo mi klinci u šali znali reći gle deda je na plotu. Pas bi tu i tamo zalajao, tako je davao do znanja da je na plotu, da nas promatra. Ne bi vjerovali koje sličnosti je taj pas imao sa glavnim junakom ove priče. Ako povučemo paralelu, pošto se deda vezao za svoj plot,  a nije radio na svojoj svijesti , postoji vrlo vjerojatna mogućnost da je zbog svoga karaktera njegova duša nastanila tijelo psa. A možemo i dalje misliti kako je to samo slučajnost, no za takve ako treba pripremiti ću još poneku priču.