Mrtvi izvanzemaljac pronađen živ!

John Spencer, američki preprodavač droge i oružja nastanjen u Kini u godinama nakon Prvog svjetskog rata nehotice se zatekao u lamaističkom samostanu u Tuerinu, u jugozapadnoj Mongoliji. Kolabirao je od umora na planinskoj stazi dok je bježao od kineskih vlasti gdje su ga pronašli redovnici, koji su ga odveli u svoj samostan da se oporavi. U to su vrijeme u svojim prostorijama imali i drugog posjetitelja, Amerikanca Williama Thompsona, znanstvenika koji je u njihovoj knjižnici proučavao dalekoistočne religije.

Nekoliko dana kasnije John Spencer je proučavao vanjski dio samostana kad je naišao na niz od vremenskih uvjeta oštećenih stuba koje su vodile dolje prema malenim metalnim vratima. Otvorio ih je i ušao u prostranu, u svijetlo obojanu prostoriju s 12 zidova. Zidovi su bili ukrašeni crtežima nebeskih konstelacija, nebeskih tijela i znakova zodijaka. Sav u čudu, Spencer je rukom prošao površinom jednog zida, na što se obližnja ploča iznenada nečujno otvorila prema unutra, otkrivši mračan tunel. Podalje je primijetio blijedozeleno svjetlo i zakoračio u tamu. Nakon nekoliko minuta Spencer je došao do kraja tunela i zašao u veliku spilju, sjajno osvijetljenu sablasnim zelenim svjetlom. Uzduž jednog od zidova bilo je 30 ljesova, uredno položenih u dugačak red jedan pored drugih. Misleći da možda kriju dragulje ili blago, Spencer je započeo otvarati ljesove i u prva tri ugledao leševe redovnika odjevene u odjeću sličnu onoj kakvu su nosili redovnici koji su mu pružili pomoć.

Hartwig Hausdorf je prenio: „U četvrtom je ležala žena u muškoj odjeći; u petom čovjek za kojeg je pretpostavljao da je iz Indije i koji je nosio crveni svileni kaput... u trećem od kraja nalazilo se savršeno očuvano i u bijelo platno odjeveno tijelo muškarca; u pretposljednjem je počivalo tijelo žene čije etničko podrijetlo nije mogao sa sigurnošću utvrditi“  (Die Weisse Pyramide, ponovno izdano kao The Chinese Roswell, op. cit., str. 61, passim). Ono što je nevjerojatno je da leševi nisu pokazivali nikakve znakove raspadanja, a Spencer je vjerovao da se ondje nalaze već dugo.

Ne nalazeći nikakvo blago, Spencer je naposljetku došao do zadnjeg lijesa i podigao poklopac. Na svoje veliko iznenađenje u lijesu je ugledao maleno stvorenje odjeveno u svjetlucavu srebrnu opravu. Glava mu je bila velika i srebrne boje, s ogromnim zatvorenim kapcima, bez usta i kratkim nosom. Kad se sagnuo kako bi dodirnuo leš, njegove ogromne oči u obliku opala iznenada su se otvorile i zagledale u njega, odašiljući prodorno zeleno svjetlo koje je zaslijepilo nesuđenog pljačkaša grobova. Spencer je zalupio poklopac lijesa i skamenjen od straha pobjegao iz spilje, poderavši si odjeću u svom paničnom bijegu na izbočine u kamenim zidovima. Vrativši se u samostan, visokopozicionirani lama mu je rekao da je stvorenje koje je vidio lik „velikog učitelja koji je stigao sa zvijezda“ (ibid.). Lama ga je pokušao uvjeriti da si je samo umislio da je to stvorenje živo, ali Spencer nikada nije posumnjao u stvarnost svog čudnog susreta. Preneražen, svoje je iskustvo ispričao Williamu Thompsonu, koji je kasnije objavio pojedinosti priče u američkom periodičkom časopisu Adventure, nakon svog povratka u SAD. Nekoliko dana poslije Spencer je napustio samostan i netragom nestao. Za njega se više nikad nije čulo.

Ruski znanstvenici i eterični solarni sustav

„U podzemlju Tibeta“, rekao je bradati vodič 1928. Roerichu, „zakopana su mnoga velika blaga Mudrosti; kad ih se razotkrije, jedno vrlo staro tajno skrovište znanstvenih artefakata zapanjit će svijet“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, op. cit.).

Godine 1870. jedna je ruska delegacija znanstvenika možda vidjela jedan od tih artefakata sačuvanih iz starine. U tibetanskom samostanu lama nedaleko svete planine Belukhe ovu su grupu predstavili starom lami koji je izvanredno poznavao astronomiju i fiziku. Lama je odabrao dva člana delegacije koji su bili stručnjaci za planetarne teme, podučio ih budističkim tehnikama koncentracije i savjetovao im da prijeđu na vegetarijansku prehranu. Nekoliko dana kasnije pozvao ih je u svoju sobicu i ondje im pokazao neobičan metalni uređaj.

Tajanstvena naprava nalazila se na podu i ispuštala čudan, prigušen zvuk. Iz nje je izašla maglica koja se raširila i razvila u pokretnu minijaturnu repliku našeg solarnog sustava, sa Zemljom, Venerom, Merkurom i drugim planetima u laganom kruženju oko Sunca. U tom eteričnom Sunčevom sustavu znanstvenici su uočili jednu anomaliju - deseti planet kako kruži u svojoj orbiti iza Plutona. Stari je lama odbijao odgovarati na pitanja o prirodi i podrijetlu pretholografskog stroja na sunčevu svjetlost, ali je dao do znanja da je „donesen da ga se demonstrira“ (Treći Pančen Lama, Road to Shamhala, op. cit.).

Laboratoriji u Šambhali

Ideja o drevnoj nadnaravnoj zajednici koja se davno prije nazivala „Stvarateljima čovječanstva“ i koja živi u osamljenim udolinama u planinskim prostranstvima sjevernog Tibeta bez sumnje će izgledati suviše fantastična racionalnim zapadnjačkim akademskim umovima da bi je kao takvu prihvatili. Međutim, proučavanje povijesnih dokaza koji su se tijekom stoljeća nakupili iz međusobno posve udaljenih zemalja pokazuje da između tih svjedočanstava postoji bitna sličnost.

Lamaističke kronike govore o „kulturi Mudrih, koji su tijekom dugog niza godina razvili vlastitu civilizaciju i znanost, u zaštićenosti i izdvojenosti snježnih planinskih lanaca sjeverne Azije“ (Passport to Shambhala, op. cit., Pismo 6, str. 11).

Dr. George Roerich, stariji sin profesora Nicholasa Roericha i Helene Roerich, preispitao je opravdanost vjerovanja u predaju o Šambhali:

Šambhala se ne smatra samo domom tajnog budističkog nauka. Ona je i temeljno načelo nadolazeće Kalpe, odnosno Kozmičkog doba [Doba Šambhale?]. Vjeruje se da su učeni monasi i meditirajući lame u stalnoj vezi s ovim mističkim bratstvom koje upravlja sudbinom svijeta. Zapadni promatrači skloni su umanjivati važnost ovog imena i opsežnu literaturu o Šambhali te još bogatiju usmenu predaju o njoj svrstavati u folklor i mitologiju. Međutim, oni koji su proučili i literarni i popularni budizam znaju kakvu izvanrednu snagu ovo ime posjeduje među budistima planinske Azije.

(G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, Yale University Press, New Haven, 1931.)

Kad se svi podaci koje posjedujemo o Šambhali stave zajedno dobivamo jasnu sliku o postojanju mjesta na kojem žive superiorna bića kojima prostor i vrijeme nisu prepreke. Ono što doprinosi prihvaćanju stvarnog postojanja ove Doline besmrtnika jest dostupnost u potpunosti uvjerljivih svjedočanstava u kojima se govori o putovanjima na ovo čudesno mjesto. Na primjer, Apolonijevo putovanje u prvom stoljeću dobro je dokumentirano (kao što smo vidjeli u prvom dijelu), kao i hodočašće jednog kineskog kirurga i njegovog nepalskog vodiča i jogija u Šambhalu početkom 1920-ih: Ne toliko davno u Shanghai Timesu, a onda i u mnogim drugim listovima, pojavio se opsežni tekst koji je potpisao dr. Lao-Tsin, a u kojem se govori o njegovom putovanju u Dolinu Šambhalu. U tom vrlo živom tekstu dr. Lao-Tsin izlaže mnoge detalje o svom napornom putovanju s nepalskim jogijem kroz mongolske pustinje i divlje visove do Doline u kojoj je našao dom brojnih jogija koji izučavaju visoku mudrost. Njegov opis laboratorija i slavnog tornja iznenađujuće su slični opisu koje nalazimo u drugim izvorima. Pričao je o mnogim čudima znanosti i složenim eksperimentima koji se izvode snagom volje i telepatijom na velike udaljenosti.

(N. K. Roerich, Heart of Asia, Roerich Museum press, New York, 1929., citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 41)

Još je dvoje ljudi u 19. stoljeću došlo u ovu utopiju i ondje boravilo neko vrijeme. Po povratku su opisali čudesnost ove tajanstvene kolonije, ali i „čuda o kojima ne smiju govoriti“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.).

Zbog ovakvog je šutanja toliko teško doći do potpune istine o Šambhali, a put do nje dodatno otežavaju i lamaistički mudraci koji nisu voljni raspravljati o ovoj misteriji, koja je jedna od najsvetijih predaja u ezoteričnom budizmu. Neka svjedočanstva nam pokazuju da bi ljudi koji su bili u Šambhali mogli reći i više o postignućima njezinih stanovnika da nije prisege koju su morali dati.

Međutim, iz nečeg što je Roerich napisao čini se da su i on i njegov sin George posjetili Šambhalu, a to što je rekao podsjeća na komentar Mahatme Moryje iz prvog dijela ovog članka. On je Šambhalu nazvao Gradom znanosti, a u vezi s tim njegovim komentarom zanimljivo je primijetiti da istočnjačka ezoterička znanost govori o srazu Kamadura (podzemne vatre) i Kozmičke vatre, koji može dovesti do razornih geoloških kataklizmi ako se ovo dvoje ne dovede u stanje ravnoteže. Roerichovi tvrde da su vidjeli instrumente za mjerenje pritiska ovih dviju vatri „u jednom od laboratorija u Šambhali“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.; citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 51).

Zaključak

Putujući preko golemih prostranstava središnje Azije mnogi su putnici sačuvali svoje dojmove o Šambhali, mjestu do kojeg su dolazili čestiti tragatelji za Istinom, ljudi bez sebičnih motiva. Tibetanska predaja kaže da se u Šambhali u zraku može čuti glazba koja dopire iz nevidljivih instrumenata i popiti eliksir mladosti na Izvoru vječnog života.

Toranj od žada na svojim vanjskim zidovima ima ugravirane rasplesane božice, kompleks kraljevskih palača prozore uokvirene kamenom lapis lazuli, a krov prekriven Jambu zlatom. Moderni istraživači, kao što su Hausdorf, Prjevalsky, Ossendowski, David-Néel, Tomas te otac i sin Roerich, pisali su o raširenoj predaji o Šambhali i njezinoj kozmičkoj kulturi na koju su naišli za svog boravka u Aziji. Teza o egzotičnoj, skrivenoj zajednici savršenih bića koji upravljaju evolucijom čovječanstva ne svodi se na puka nagađanja i možda se pokaže istinitom ako se vladar Šambhale pojavi da uništi „Horde tame“ i uvede toliko puta proricano „Doba Šambhale“ (dr. G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, op. cit.). Trebali bismo možda razmotriti mogućnost da prosvijećeni ljudi iz Šambhale, u ime Božanske vlade, telepatski komunicira s nama kroz naše snove, intuiciju i vidovite medije, dajući nam tako unutarnje smjernice prema odlukama i izboru kojima se u ovoj kritičnoj epohi moramo prikloniti.

Nexus br. 40