Čovjek koji je više napredovao u razvoju, skroman je.

To ne znači da on nije sposoban služiti se moći, utjecajnošću i sličnim.

Onaj, naprotiv, koji sebe ističe, pokazuje time da je daleko od poznavanja svoje vrijednosti. On se hvališe, jer ne vjeruje ni u sebe, a da ne govorimo o vjeri u vlastitu Božanskost.

Umjesto toga, on smatra, ako glasno objavi kako je velik, da će u tom slučaju barem drugi povjerovati ono, u što on sam ne vjeruje.

Čovjek koji je sebe u većoj mjeri upoznao i koji je zato skroman, ne hvali se, jer zna da mora uvjeriti samo jednog – i da je on sam taj Jedan.

On je svjestan i toga da je hvalisanje dvostruko izgubljeno vrijeme: kao prvo, moraš izmisliti veličanstvene priče, širiti ih i zapamtiti ih, a kako drugo, moraš se dugo opravdavati ako te netko uzme za riječ i ustanovi da je samo dio svega istina – ako uopće i toliko.

Zato nemoj živjeti lažne slike. Premalo je uvijek bolje nego suviše.

I na kraju još nešto: Zašto se uopće brineš? Radije se uzdaj u to da će se tvoja vrijednost koju Ja poznajem uvijek dokazati, i misli na to da je lažna vrijednost beskorisna.

Zar to nije neoboriv argument u prilog skromnosti?