S.S.Doliwa

2.11.

Najvažnije pitanje koje svi ljudi jednom postave glasi: Kako može postojati sveprisutni Bog koji je uvijek za mene tu, kada se osjećam tako bespomoćnim i osamljenim?

Pitanje je krivo postavljeno. Ono mora glasiti upravo obratno: Kako može biti da postoji sveprisutni Bog, koji je uvijek za mene tu, a da ja to ne zapažam?

Misli uvijek na to: u svakom se pitanju krije odgovor.

Svoje prvo pitanje si krivo postavio. Zato i ne možeš dobiti zadovoljavajući odgovor.

Naime, nije pitanje u tome da li postoji Bog ili ne, već zašto Ga ti ne osjećaš, odnosno kako to da se ne čudiš da Ga ne osjećaš. Ako krivo postaviš pitanje, ti na Boga svaljuješ odgovornost.

A Bog je stvarno bez ikakve krivnje.

Ti gradiš zid između sebe i Njega, koji će tako dugo ostati stajati dok ti ne doživiš da je tvoje stanovište krivo.

Ti tada zapažaš da si ti tvorac tvoje sudbine i da imaš svu onu snagu, na kojoj drugima zavidiš.

Zato uvijek nanovo kažem: čuvaj se zavisti, odnosno gledaj na nju kao na upozorenje da još ne znaš kolika je tvoja vrijednost. Ako ne vidiš svoju vrijednost, to je gubitak vremena. Ako ne poznaješ svoju vrijednost, to je zid na kojega uvijek nanovo nalijećeš.

I to je odgovor na početno pitanje: ti nisi sam. Ti si onaj koji sebe čini osamljenim.