1779., Saint-Germain je bio starac u 60-im godinama koji je nastavljao tvrditi da je mnogo stariji. Mora da je nekako naučio zauzdati svoj ego, jer je u Eckenfordeu u Schleswigu, u Njemačkoj, bio sposoban šarmirati princa Charlesa od Hesse-Cassela. Dio njegove prevere uključivao je da bude i mistik, jer zabilježeno je da je rekao princu Charlesu:
Citat: |
“Budi baklja svijeta. Da je tvoje svjetlo jedino na planeti, još uvijek si ništa u očima Boga. Pripremio sam za tebe sjaj prema kojem su zvijezde blijeda sjena. Ti ćeš voditi smjer zvijezda, a oni koji upravljaju carstvima biti će upravljani tobom.” |
Zvuči kao priprema za još jedno pelješenje! No, 27.02.1784. Saint-Germain je umro u kući princa Charlesa u Eckenfordeu. Pokopan je lokalno, a princ mu je podigao nasgrobnu ploču ma kojoj piše:
Citat: |
Onaj koji je sebe nazivao grofom Saint-Germainom, i Welldone o kojem nema drugih informacija, sahranjen je u ovoj crkvi. |
I onda je princ spalio sve grofove papire “da ne bi bili pogrešno protumačeni.” Navodno postoji dokaz da grof NIJE umro, i mnogi okultisti tvrde da je još uvijek živ kroz ova dva prošla stoljeća! Zagonetku Saint-Germaina najvećim dijelom treba zahvaliti nepouzdanim okruženjem njegova porijekla. Jedan izvor kaže da je bio rođen 1710., u Sam Germano-u, kao sin skupljača poreza. Eliphas Levi, okultist iz 19.st., rekao je da je Saint-Germain rođen u Lentermeritzu u Bohemiji, i da je bio vanbračno dijete plemića koji je također bio i Rozenkrojcer. Znano je da je imao izvorni talent za jezike, i da je govorio francuski, njemački, engleski, nizozemski i ruski. Također je tvrdio da tečno govori kineski, hindu i perzijski, no to nitko nije mogao provjeriti. A primijećujemo da je Horace Walpole rekao da je bio odličan violinist, pjevač i slikar, iako nijedno od njegovih navodnih djela nije preživjelo. Navodno je bio u stanju naslikati dragulje koji su sjajili na vrlo živopisan način. Također postoji velika količina dokaza da je Saint-Germain bio ekspert za dragulje – tvrdio je da je izučio zanat kod perzijskog šaha! ... također je imao velikog znanja o kemiji ... bio poznat kao iscijelitelj... NIKAD nije jeo u društvu, što je očito bio dio njegovog plana za privlačenje pažnje na sebe. Mogao je sjediti za prepunim stolom, ali bi umjesto da jede, pričao od početka do kraja obroka . . u razgovorima nije imao premca.
Collin Wilson, autor Okultnog, smatrao je da je Saint-Germain morao biti vegetarijanac. Na kraju, STVARNA je zagonetka, osim njegova porijekla, GDJE je Saint-Germain zadobio svo to specijalizirano znanje? Naravno, nisu svi koji su ga sreli bili impresionirani njegovim talentima. Kazanova ga je smatrao kraljem nametljivaca i laprdalom, a u drugu ruku opet i neagresivnim i prilično zapanjujućim čovjekom.
Grof Alvensleben, pruski ambasador na Dresdenskom dvoru napisao je 1777.:
Citat: |
“Nadaren, ali bez sposobnosti, i [b] samo je zahvaljujući najnižim laskanjima i ulizivanjima za koje je čovjek sposoban drugim osobama, zadobio svoju reputaciju. Prekomjerna taština je njegov glavni pokretački mehanizam.” |
Ne znam za vas, ali ja sam bila srela nekoliko ljudi sa svim karakteristikama nabrojenima maloprije, i čak i bila neko vrijeme obmanuta. Ovako nabrzak izgleda jednostavno odbaciti Saint-Germaina. No, imamo mali problem: koje su priče o njemu točne? Čini se da je Berthold Volz 1920-ih napravio neka dublja istraživanja o temi i otkrio, ili se tako samo tvrdilo, da je Duc de Choiseul, koji je bio obuzet ljubomorom prema Saint-Germainu, unajmio vrlo sličnu osobu da ide okolo i predstavlja se kao grof Saint-Germain, glumeći i praveći budalu od sebe, kako bi stvorio lošu sliku o grofu.
Ili se radi samo o još jednoj priči, željnom razmišljanju, ili namjernoj konstrukciji osmišljenoj da održava legendu živom? Postajemo li pobliže upoznati sa ovom “namami i skreni” rutinom?
Navodno je Saint-Germain predvidio izbijanje francuske revolucije Mariji Antoaneti, koja je navodno napisala u svom dnevniku da je požalila što nije poslušala njegov savjet. Ja ga nisam vidjela, pa ga ne mogu potvrditi. Ali prema mojem mišljenju, nije trebala biti neka poteškoća da se to predvidi, uzevši u obzir političku klimu toga doba!
Bilo je rečeno da se Saint-Germain pojavio u Wilhelmsbadu 1785.g., godinu dana nakon što je navodno umro, a bio je u društvu sa mađioničarem cagliostro, hipnotizerom Antonom Mesmerom, i “nepoznatim filozofom”, Louis Claudeom od sv.Martina. No, to je rekla-kazala. Onda je navodno otišao u Švedsku 1789.g., da upozori kralja Gustavusa III na opasnost. Zatim je posjetio svog prijatelja, pisca dnevnika, gđu d'Adhemar, koja je rekla da još uvijek izgleda kao da mu je 46 godina! Očito joj je rekao da će ga ona vidjeti još pet puta, a ona je potvrdila da je to bilo točno. Navodno je zadnji posjet bio u noći prije ubojstva Duc de Berrija 1820.g. I opet nalazimo da je ovo stvar nepotkrijepljena dokazom.
Napoleon III naredio je da komisija ispita život i aktivnosti Saint-Germaina, ali su nalazi uništeni u požaru u hotelu de Ville u Parizu 1871., - za što mnogi ljudi vjeruju da je više od slučajnosti. Moje bi mišljenje bilo da je jedini razlog za uništenje takovoga izvješća postojao u slučaju da je izvješće pokazivalo da je grof varalica. Posljedica tog požara jest da je legendi omogućeno da živi bez tog izvješća; stoga je vjerojatno da bi izvješće imalo nekih posljedica po legendu,kao recimo njeno umirovljenje u arhivu “prevare”. Da je bilo od koristi za tu legendu, onda ne bi mijenjalo ono što već jest bilo na stvari, a to je da su ljudi smatrali da je on neka vrsta nadljudskog bića. Stoga je uništenje izvješća, ako je namješteno, jednostavno moralo imati namjeru podržavanja dotadašnjeg statusa.
Jedna od sljedećih niti legende vezana je uz Helenu Blavatsky koja je tvrdila da je Saint-Germain jedan od “skrivenih majstora” zajedno sa Kristom, Budom, Apoloniudom od Tyane, Kristijanom Rozenkrojcom, francisom Baconom i ostalima.
Nakon 2.svj.rata, grupa teozofa putovala je u Pariz gdje su se trebali naći sa grofom, ali se on nikada nije pojavio. I, na kraju, 1972.g., francuz po imenu Richard Chanfray bio je intervjuiran od francuske televizije. Tvrdio je da je on Saint-Germain, te navodno ispred TV kamera transmutirao olovo u zlato u kamperskoj pećnici! I da ne bi zaboravili nešto nedavnije grofove “komunikacije” sa glavnom osobom u Church Universal and Triumphant {crkva}, Elizabethom Clare Prophet.
Na kraju teme o Saint-Germainu nalazimo laži i konfuziju. No, do sada smo se već navikli na to, i naučili smo misliti na drugačije načine. A ako je Saint-Germain bio varalica, moramo na neki naćin vrlo pažljivo razmisliti o onima koji ga proglašavaju za njihovu “vezu” ka ezoteričnim stvarima.
Tijekom 19-og i 20-og st., alkemija je igubila prednost pred rastućom eksperimentalnom znanošću. To je bilo vrijeme briljantnih umova poput Lavoisiera, Priestleya i Davya. Daltonova atomska teorija i niz otkrića u kemiji i fizici pokazalo je svim “legitimnim” znanstvenicima da je alkemija bila samo “mistično” i u najboljem slučaju bezopasno prošlo vrijeme bez znanstvene vrijednosti. Organizacije poput Zlatne Zore {Golden Dawn} i Ordo Templi Orientis izmislile su korumpirane mješavine komadića alkemije i orijentalne filozofije, zamutile to sa zapadnim europskim magijskim tradicijama, ali to su bile jasno distorzirane imitacije sastavljene najvećim dijelom od željnog razmišljanja. Kada netko temeljito proučava tzv. “adepte” {one koji su vješti} iz tih “sistema”, onda se opetovano suočava sa arhetipom “palog čarobnjaka”, tako da može samo zatresti glavom i sjetiti se upozorenja velikih alkemičara da oni koji unutar sebe ne razviju “posebno stanje” koje je potrebno za “Veliki Rad {Posao, Djelo}” mogu očekivati samo neuspjeh.
U mojem umu nema sumnji da se takve grupe površno bave nekom “alkemijom” ili nekim “čarobnjaštvom”, i nema sumnje da oni mogu povremeno zapravo “prizivati” veze sa izvorima “moći”. Ali općenito pregled onoga što se o njima može naučiti teži ka smjeru velikog željnog razmišljanja ili čak mogućnošću za dominacijom pomoću sila tame pod krinkom “anđela svjetlosti”. Ipak, 1919.g., britanski fizičar Ernest Rutherford objavio je da je uspio sa uspješnom transmutacijom jednog elementa u drugi: dušika {N} u kiskik {O}! Kao što je svima poznato, njegove procedure i rezultati nikako nisu temeljeni na radovima alkemičara; ali ono što je on učinio bilo je pobijanje tvrdoglavog odbijanja većine tadašnjih znanstvenika da je transmutacija nemoguća. Zapravo, postalo je poznato da se radioaktivni elementi postepeno “raspadaju” isijavajući radijaciju te proizvodeći “elemente – kćeri” koji se onda čak i dalje raspadaju. Na primjer, jedan takav lanac počinje sa uranom a zadnji elemenat u tom raspadu na kraju je olovo. Dakle, pitanje postaje, može li se proces obrnuti? Ili, ako se započne sa nekim drugim elementom, koji će biti ktajnji rezultat?
Franz Tausend bio jo 36-ogodišnji kemijski radnik u Minhenu koji je imao teoriju o strukturi elemenata koja je bila jaka mješavina pitegorejstva i moderne kemije. Publicirao je pamflet naslovljen “180 elemenata, njihove atomske težine, i njihovo utjelovljenje u sistem perioda”. Smatrao je da svaki atom ima frekvenciju vibracije karakterističnu za taj element, povezano s težinom atomske jezgre i grupiranmjem elektrona oko nje. Taj dio njegove ideje se u kasnijim istraživanjima pokazao u osnovi točnim. Međutim Tausend je dalje predložio da materija može biti “orkestrirana” dodavanjem prave supstance elementu, te stoga mijenjajući vibracijsku frekvenciju, što u tom slučaju uzrokuje da on postaje drugi element.
Kako to biva, u isto vrijeme Adolf Hitler poslat je u zatvor radi pokušaja organiziranja oružanog ustanka. Jedan od njegovih ortaka bio je general Erich Ludendorff, koji je bio oslobođen optužbi, i koji se sljedeće godine kandidirao za predsjednika Njemačke. No, porazio ga je Hindenburg, tako da se okrenuo podršci i financiranju rađajuće nacističke partije. Čuo je glasine da je izvjesni Tausend transmutirao bazične metale u zlato pa je formirao grupu, uključujući brojne industrijalce, da ispita taj proces.
Tausend je dao upute koje su nalagale da oni trebaju nabaviti željezni oksid i kvarc koji su onda bili zajedno pomiješani u retorti. Njemački trgovac i član te grupe, Stremmel, uzeo je retortu u svoju hotelsku sobu preko noć da ne bi tkogod čačkao po njoj. Sljedeće jutro Tausend je zagrijavao retortu u svojoj električnoj peći, u prisutnosti svojih pokrovitelja, i zatim dodao malu količinu bijelog praha u rastopljenu smjesu. Zatim se to hladilo, i kada je retorta otvorena, unutra je bila zlatna gruda od 7 grama. Ludendorff je bio u ekstazi. Poduzeo je pripreme za formiranje kompanije zvane “Kompanija 164”. Novac investitora počeo se slijevati u nju i u roku jedne godine preusmjerili su oko 400.000 maraka u fondaciju nacističke partije.
A onda, u 12-om mjesecu 1926., on daje ostavku, ostavljajući Tausendu da se bakće sa svim dugovima. Tausend je uspio da poveća novac i 16.06.1928., navodno je napravio 25 unci zlata {1 unca = 28,3495231 grama, dakle napravio je cca 705 grama zlata} u jednom jedinom postupku. To mu je omogućilo da napravi još nekoliko nizova postupaka, a sbakim je dobio oko 10 kg zlata. Godinu dana kasnije, kada nije više bilo proizvedeno još zlata, Tausend je uhićen zbog prevare, optužen i osuđen na 4 godine zatvora. Ipak, dok je čekao na suđenje, uspio je izvesti transmutaciju pod strogim nadzorom minhennske kovačnice novca. To je predstavljeno na sudu kao dokaz da se nije radilo o prevari. No, to je bilo osporeno, te ga nije spasilo od zatvora.
Iste godine kada je Tausend bio osuđen, poljski inžinjer Dunikovski objavio je u Parizu da je otkrio novu vrstu radijacije koja transmutira kvarc u zlato. Mineral, raširen po bakrenim naplatcima, bio je rastopljen električnim pražnjenjem pri 110.000 Volti, te zatim iradijacioniran (ozračen) tim novim “z-zrakama”. Investitori su u projekt Dunkovskog uložili 2 milijuna franaka, no nakon nekoliko mjeseci, kada se zlato nije pojavljivalo, i njega su također osudili zbog prevare. Nakon 2 godine u zatvoru, njegov odvjetnik ishodovao je ranije puštanje iz zatvora, te je sa obitelji otišao u Italiju, gdje je počeo eksperimentirati.
Uskoro su počele kolati glasine da je on novac za svoje eksperimentiranje priskrbljivao povremenom prodajom grumenčića zlata. Njegov odvjetnik, u pratnji eminentnog kemičara Alberta Bonna, bio je došao da ga vidi.
Bilo je otkriveno da je kvarc kojeg je koristio Dunikovski (a jednako tako se pretpostavlja i za Tausenda) već sadržavao minuciozne količine zlata. Zlato je moglo biti ekstrahirano uobičajenim načinom dajući 10 dijelova na milijun, no tehnika Dunikovskog davala je gotovo 100 puta više. Uprkos toga, baratao je samo sa malim količinama zlata jer je njegova oprema mogla podnijeti samo male količine kvarca. Dunikovski je tvrdio da je njegov proces ubrzavao prirodni rast “embrionalnog” zlata unutar kvarca. Napravio je jedan prikaz toga ispred pozvane grupe znanstvenika što je privuklo značajnu pozornost. Oformljen je englesko-francuski sindikat za dobavu pijeska iz Afrike i njegov tretman u velikom novom laboratoriju na južnoj obali Engleske, no tada je otpočeo 2.svj.rat i Dunikovski je nestao. Bilo je glasina da su ga preuzeli Nijemci i da je proizvodio zlato za njihovu posrnulu ekonomiju – no za to nema dokaza. No, na Hitlerove “veze” sa alkemijom ćemo se vratiti kasnije.
Od 2.svj.rata bilo je i još uvijek postoji mnogo praktičara alkemije. Dosta te aktivnosti je bilo centrirano u Francuskoj, uključujući i Eugenea Canselieta koji je tvrdio da je bio učenik zagonetnog Fulcanellija, pomenutog prije.
U proučavanju alkemije i njene povijesti, te svih povezanih knjiga koje sam mogla pronaći, konačno sam došla na Fulcanellija i njegovog pomena u knjizi Morning of the Magicians {Jutro Magova} od Pauwelsa i Bergiera. Bergier je tvrdio da je u 6-om mj. 1937.g., - osam godina prije prvog testiranja atomske bombe u Novom Meksiku, sreo impresivnog ali zagonetnog stranca. Čovjek je pitao Bregiera da proslijedi poruku pomenutom fizičaru, Andre Helbronneru, za kojega je Bergier radio. Čovjek je rekao da osjeća da je njegova dužnost da upozori ortodoksne znanstvenike na opasnost od nuklearne energije. Rekao je da su alkemičari iz prošlih vremena – i prethodnih civilizacija – zadobili takvo tajno znanje koje ih je uništilo. Zagonetni je stranac rekao da zaista ne gaji nadu da će se na njegov savjet obratiti pažnja, ali da je osjećao da to mora reći.
Jacquea Bergier ostao je do svoje smrti uvjeren da je stranac bio Fulcanelli. Kako priča ide, Američka Strateška Služba, prethodnica CIA-e, provela je pri kraju rata opsežnu istragu ne bi li pronašla Fulcanellija. Nikada nije bio pronađen. Argumenat protiv toga da se ovaj čudan događaj zbio jest da je plutonij baš bio specifično pomenut od zagonetnog stranca, a plutonije nije bio izoliran sve do februara 1941.g., i nije bio imenovan do marta 1942.g. To je bio 5 godina nakon Bergiereova susreta. Usprkos toga Bergier je ostajao pri svojoj priči. A činjenica je da, ako pričamo o Majstorima Alkemičarima, povijest izgleda ukazuje na to da su izgleda u izvjesnoj mjeri imali sposobnosti “vremenskog putovanja”. Dakle, pitanje znanja imena elementa ne bi predstavljalo poteškoću.
U ranim 1920-ima, u Parizu je bio jedan “intenzivan i neznatno građen muškarac” u svojim ranim dvadesetima, imenom Eugene Canseliet koji je bio poznat kao alkemičar entuzijast. On je napravio mnoge reference na činjenicu da je radio sa pravim “Majstorom Umjetnosti”. Njegov prijatelj i kompanjon, siromaštvom pogođen ilustrator imenom Jean-Jullien Champagne, koji je bio stariji od Canselieta, podržavao je njegove tvrdnje. Njih su dva živjela u oronuloj zgradi u susjednim apartmanima, u ulici Rochechouart 59, u okrugu Butte-Montmartre. Zbog njihovih naznaka da su imali kontakta sa “Skrivenim Majstorom”, uskoro su postali centar kruga onih koji su stremili ka okultnom. Izgleda da su i Canseliet i Champagne učestalo bili viđeni u gradskim knjižnicama, Nacionalnoj Biblioteci, Mazarinu, Arsenalu i Sainte Genevieve, proučavajući rijetke knjige i rukopise. Oćito su nešto tražili. Priča koja se mogla čuti od onih sa rubova njihove elitne grupe, bile je da je taj “Skriveni Majstor Fulcanelli” bio star, izdvojen – vjerojatno aristokrat – i vrlo bogat. Također je rečeno da je bio neizmjerno učen, praktičar alkemije, koji je već bio ili gotovo bio zadobio “Veliko Djelo {posao}”. Nitko osim Canselieta i Champagnea nikada nije sreo Majstora Fulcanellija, i zahvaljujući tome, povećala se doza skepticizma u okultnim krugovima Pariza. No, taj je skepticizam nestao kada je objavljena knjiga Le mystere des cathedrales {Zagonetke Katedrala} godine 1926. Ovo prvo izdanje sastojalo se od samo 300 primjeraka, a objavio ga je Jean Schemit, ulica Lafitte 45, u okrugu Opera. Podnaslov je bio “Ezoterička interpretacija hermetičkih simbola Velikog Djela {posla}”, a predgovor je napisao Eugene Canseliet, koji je tada imao samo 26 godina. Knjiga je imala 36 ilustracija, dvije u boji, koje je nacrtao umjetnik , Champagne. I tako su jednim udarcem obranjeni i Canseliet i Champagne, a mjesto među okultistima zajamčeno!
Tema knjige je bila navodna interpretacija simbolizama raznih gotičkih katedrala i ostalih zgrada u Europi u kojima su bile enkodirane instrukcije alkemijskih tajni. Ova ideja, da su tajne sadržane u strukturi kamena, gravurama, rezbarijama itd. srednjevjekovnih zgrada, bila je naznačavana od drugih pisaca o ezotrijskoj umjetnosti i arhitekturi, ali nitko nikada prije nije objasnio temu tako jasno i opsežno.. U svakom slučaju Fulcanellijeva je knjiga uzrokovala senzaciju među pariškim okultistima.
U predgovoru, napisanom od strane Canselieta, postoji naznaka da je Majstor Fulcanelli zadobio Kamen – te postao zagonetno transfiguriran i iluminiran, a onda nestao!
Citat: |
“On je nestao u sudbonosnom satu, kada je Znak dovršen... Nema više Fulcanellija. Ali barem imamo ovu utjehu da je ostala njegova misao, topla i životna, utkana u svetilište ovih stranica zauvijek.” |
Izvanredna učenost i jedinstvene osobine osobnosti pisca učinila je okultnu gomilu Pariza ludom od želje da saznaju tko je zapravo bio Fulcanelli! U vezi tih naklapanja glede Fulcanellijevog mogućeg identiteta Kenneth Rayner Johnson piše:
Citat: |
Bilo je prijedloga da je on bio preživjeli član bivše francuske kraljevske obitelji Valois. Iako se pretpostavljalo da su oni izumrli 1589.g. smrću Henrija III, bio je znano da su se članovi obitelji površno bavili magijom i misticizmom i da je Marguerita de France, kćer Henrija II i supruga Henrija IV od Navarra opstala do 1615. Štoviše, jedan od mnogih njenih ljubavnika bio je i ezoterički nastrojeni Francis Bacon (kojem mnogi priznaju vještinu čak i danas); ona se razvela 1599., a njen osobni uspon iznjedrio je magični pentagram čiji je svaki vrh nosio jedno slovo latinske riječi salus – znači “zdravlje”. Može li prema općoj pretpostavci aristokratski Fulcanelli biti potomak Valoisa, i da li je latinski moto naznaka da je neka važna alkemičarska tajna dugovječnosti bila proslijeđena njemu putem familije? Neki su tvrdili da je Fulcanelli bio okultista-prodavač knjiga, Pierre Dujols, koji je sa svojom suprugom vodio prodavaonu u ulici Rennes u okrugu Luxemburg, u Parizu. Ali Dujouls je već bio poznat kao isključivo spekulativni alkemičar koji je pisao pod pseudonimom Magophon. Zašto bi se skrivao pod dva pseudonima? Drugi je prijedlog bio da je Fulcanelli bio pisac J.H.Rosny stariji. Pa ipak, njegov život je bio previše dobro poznat javnosti da bi se ta teorija prihvatila. Bila su tamo najmanje tri alkemičara praktičara u gradu u približno istom vremenskom periodu. Radili su pod pseudonimima Auriger, Faugerons, i dr. Jaubert. Argumenat protiv toga da su oni zapravo bili Fulcanelli bio je sličan onome protiv toga da je on bio Dujols-Magophon: zašto bi koristio više od jednog pseudonima? I na kraju, bili su tamo Eugene Canseliet i Jean Julien Champagne, oda povezana direktno sa Fulcanellijevom knjigom, i oba su tvrdila da su osobno poznavali Majstora. [Johnson, 1992.] |
- nastavlja se -