PROČITANO

580

PUTA

OD 14.01.2018.

Putovanje - 2. dio

Ako se koncentriramo na božanstvenost boga Ziu, otkrivamo slijedeće:

• Zius je bio najviši bog sjeverne Europe;
• Kao Zeus, bio je najviši bog drevne Grčke;
• Kao Jupiter (Iu-Pitar = Tius Pater) bio je otac bog drevnog Rima
• Kao Deus (iz kojega deriviramo Deity, {eng. - Božanstvo}) bio je temeljni koncept nebeskog, jedino božanstvo latinske crkvene liturgije i bog u svim romanskim jezicima, kao i u riječi 'teologija'
• Kao Ometeotle (ponovo: teologija je blisko povezana) bio je najviši bog majandke kulture.
• Kao Cinteotl i Bog Kukuruza on je ekvivalent Quetzalcoatlu, BIJELOM BOGU;
• Kao TONATIUH, bio je Bog Sunca, koji je omogućavao Aztecima neku vrst Valhalle za njihove poginule u ratu.
• Kao Xiuhtecutli, bio je Plameni Bog drevnog Meksika.
• KaoTirawa-Atius, najviše božanstvo Poni {indijanaca} ima zasluge naseljavanja svijeta sa 'divovima.'
• Kao Tieholtsodi, čudovište koje je uzrokovalo potop i vladalo svim vodama, postoji u tradicijama Navahosa (indijanaca);
• Kao Szeu-kha, on je sin Boga-Stvoritelja kojeg Pima indijanci znaju kao onoga koji pluta iznad Potopa.
• Kao sokol Tiuh-Tiuh gvatemalskih indijanaca pomiješao je krv zmije sa krvlju tapira mijeseći ju sa kukuruznim brašnom i tako stvorivši meso čovjeka. Ovo pleme kaže da je došlo iz Tulana, Mjesto Sunca, preko puta mora.

Sve ovo vodi prema jednom zaključku – koji ipak nije konačan – i to je: naš stari Bog Utorak {Tuesday God, eng}, Tiu, bio je Božanski Vladar-Bog u iskonska vremena a njegovo je ime utisnuto tako duboko u ljudsko sjećanje da je preživjelo kroz tisuće i tisuće godina. [Von Hassler, 1976.]

Pa, uzimajući u obzir da sam kontemplirala dokaz da li su ili nisu alkemičari bili u stanju zaista zadobiti “Veliko Djelo” i “besmrtnost”, pitanje koje se pojavilo u mom umu nije bilo da li je to ili nije bilo ime Božanskog Vladara iz iskonskih vremena, nego dali su nam Kasiopejci dali naznaku za aktuelnu sektu koja ima članove koji bi mogli biti tisuće godina stari – i dajući nam to ime, da li su nam govorili da je jedan takav besmrtnik zapravo biološki otac Isusa?

Ono na što se to odnosilo bila je jedna interesantna nit povezana sa krvnom linijom Isusa. Do čega će ona na kraju dovesti? Tko i što je bio taj “Tonatha” koji nosi jedno od najstarijih imena Boga? Zanimljiva stvar o ovom specifičnom dijeliću informacije od Kasiopejaca bila je činjenica da je ovo ime, o kojemu cijelo ovo vrijeme nismo imali pojma, kasnije povezano sa informacijom koja se vratila natrag u maglovitost prije zabilježene povijesti. Da, istina je da je to bila informacija koja je bila poznata u nekim krugovima prije no što smo je mi primili, (ili Von Hassler ne bi bio pisao o njoj), ali nama je definitivno bila nepoznata na bilo koji način. Da li to dokazuje da su Kasiopejci zapravo oni za koje se predstavljaju? Ne. Ali ako ništa drugo, to predstavlja “povezanost” sa NEKIM izvorom, čak ako i samo sa univerzalnom sviješću ili “akašićkim zapisima”. U međuvremenu, date su nam neke naznake u drugom smjeru što je završilo povezivanjem svega ovoga na bizaran način, tako da smo trebali pauzirati i otići na trenutak u drugom smjeru. (Upozorila sam vas da će to biti komplicirano!)

Prvi sam puta čula za Hrastov otok {Oak Island} kada sam bila dijete. Moj je djed bio pretplatnik na nekoliko magazina, od kojih je jedan (mislim “Argosy”) tiskao jedan članak o “zagonetki Hrastovog otoka.” Bila sam u potpunosti fascinirana tim izvješćem koje je ostalo u pozadini mog uma mnoge godine. Nakon što su došli Kasiopejci, kako sam opisala prije, bila sam poput djeteta u dućanu sa slatkišima. Bilo je zabavno proći kroz mnoge moje knjige i postavljati pitanje za pitanjem o svim stvarima koje su bile zagonetne u našem svijetu. U nekom smislu, bio je to kao 'test' da vidim ŠTO će oni reći o tim stvarima, i nisam se posebno kačila na njihove napomene, jer, u mnogim slučajevima nije bilo načina da to provjerim, da vrednijem dobivene informacije. U terminima “Misterija” jedna je teorija jednako dobra kao i druga. Na početku sam bila radoznala da dobijem MNOGO materijala za kasniju analizu, pa sam skakala kroz stvari na brz i slučajan način. Nisam znala kakvu si uredničku (editorsku) glavobolju pravim. Zaista nisam imala pojma kakav će uticaj imati Kasiopejci na moj život! Čak nismo ni snimili prvu polovicu tuceta ili otprilike toliko sesija, jer smo smatrali da nisu toliko važne!

Prije no što dođemo do Kasiopejskih komentara o zagonetki Hrastovog otoka, vjerujem da će biti korisno da ukratko rekapituliramo što je do sada poznato o tome.

Hrastov otočić je smješten na obalama Nove Škotske, i smatra se da je ime otoka povezano sa mnogim hrastovim stablima koja su nekad bila na otoku. Postoji nekolicina stanovnika koji su si izgradili kuće, a u nedavnija vremena napravljen je nasip, tako da ga zapravo pretvara u poluotok.

Kao što je slučaj sa ostalim “Legendama”, postoje brojne apokaliptičke verzije o “otkriću” na Hrastovom otoku. Jedna verzija priče kaže nam da je 1795 na otočić došla grupica momaka da ga istraže u sklopu “avanturističke igre”. Bili su privučeni 'zagonetki' otoka jer je bilo tvrđeno od strane lokalnih indijanaca da je uklet zbog činjenice da je tamo uzastopce bivalo viđeno čudnovato svjetlo. Jednom je bilo izviješteno da je bez traga nestao čamac pun ljudi koji je išao istražiti te vatre i svjetla.

Koja god verzija da se priča, imena trojice dječaka su: daniel McGinnis, John Smith, i Anthony Vaughn. Što se tiče onoga što su dječaci 'otkrili', opet postoje varijacije. Radilo se o velikom hrastovom drvu na koje je bio okačen “veliki brodski kotur” viseći sa jedne grane, ili su pak našli žljebove na grani koi su ukazivali da su tuda bili prebačeni i vučeni konopci pod teškim opterećenjem. Detalji o vegetaciji također se razlikuju.

Dječaci su očito zaključili da su pronašli mjesto na kojem su gusari morali zakopati svoje blago, pa su se vratili kućama kako bi donesli alatke za kopanje, te iskopali štogod da je tamo bilo zakopano. Iskopali su okruglo okno cca 4,5 m u promjeru, i, prema osnovnoj priči pronašli čudne stvari – barijere na različitim nivoima: pri 1,2 m, kamene ploče; pri 3 m, platformu od čvrste hrastovine; pri 6 m još jednu hrastovu platformu, i pri 9 m još jednu hrastovu platformu.

Očito dječaci nisu namjeravali kopati toliko duboko. Navodno su, nakon početnih otkrića i indikacija da ima nečeg zagonetnog, zatražili pomoć od nekih ljudi iz zajednice. No sve je bilo uzaludno jer se rupa iznenada napunila vodom baš kada su mislili da će se dočepati blaga. Prošlo je 9 godina. 1804, Simeon Lynds oformio je “sindikat lovaca na blago” i kopanje se nastavilo. Pri 12 m pronađen je još jedan sloj hrastovine prekriven {prozorskim} kitom. Zatim je tamo bio sloj drvenog ugljena. Pri 15 m bila je još jedna hrastova platforma zapečaćena sa kokosovim vlaknima. Pri 18, 21, 24 m, hrastove platforme; pri 27 m navodno je pronađena ravna kamena ploča cca 90 x 30 cm. Rečeno je da taj kamen nije prirodan za to područje, i imao je 'čudne oznake' na sebi.

Priča o tom kamenu nekako je konfuzna. Rečeno je da je bio postavljen kao stražnji dio u nekom kaminu i tamo stajao godinama. Kasnije je “spašen” i izložen kako bi prikupljao novac za daljnja kopanja. Jedan jezikoslovac tvrdio je da je 'razbio kôd' i preveo oznake koje kažu “3 metra ispod, 2 milijuna funti.” Netko drugi koji je vidio kamen u ranim godinama ovog stoljeća, sjetio se kada ga je vidio, da na njemu nije bilo čudnih oznaka. Izgledalo je da su nestale. Pri oko 30 m počela se unutra ulivati voda, očito kroz jedan sistem cjevovoda. 1849.g., oformljen je novi sindikat koji je izbušio 5 rupa. Pronašli su da je na nivou od 30 m bila ploča od smreke oko 12 cm debela, zatim 30 cm praznine, i zatim 10 cm hrastovine, te nakon pola metra bušenja dobili su nešto metala, također i 3 lanca (metalna).

Nakon toga, što je uzbudilo bušače jer se tvrdilo da je lanac bio zlatan i da “izgleda drevno”, (iako nikada nisam čitala neko izvješće od nekoga tko ga je zapravo vidio – uvijek je to bilo rekla-kazala) bušenje se nastavilo, te se došlo do 20 cm hrastovine; još 55 cm metala; 10 cm hrastovine; 15 cm smrekovine i 17,5 cm gline i ništa više.

1859., napravljen je još jedan pokušaj. To je bilo kada su otkriveni cjevovodi koji su opetovano dovodili more u rupu. Otkriće naplavnih tunela uvjerilo je tu bandu idiota da tu mora postojati fantastično blago. Razmišljali su da je nezamislivo da bi netko uložio toliko truda da sakrije neko sasvim obično blago! Naravno, logičnije bi bilo misliti da nikada nije ni bilo planirano da se otkopa, te stoga NE može ni biti riječi o blagu!

1865., još jedan pokušaj. Ovi su pak izbušili tunel pored originalnog, sa strane, sagradili branu protiv morske vode itd. Neuspjeh.

1894., nova smjena raznesla je dinamitom naplavni tunel! Ispumpali su vodu i na oko 38 m naišli na željezo. Nastavili su i na oko 45 m udarili u CEMENT! Daljnje bušenje nakon 5 cm naišlo je na 10 cm hrastovine i zatim “velike metalne objekte”, zatim “širok metal” i još “velikih metalnih objekata”.

Meni zvuči kao da je dolje bila zakopana neka velika mašina, a oni su je sa svojim svrdlima razbijali na dijelove! Bilo je pokušaja 1931., i 1963., kada je napravljena rupa široka 24 m i 39 m duboka. Ništa.

Godine 1990., podvodna kamera otkrila je nešto što je sličilo na tri kovčega i otkinutu ruku. Ronioci su spušteni na 70 m, ali nisu našli ništa. Dobro pitanje bi bilo: što otkinuta ruka radi tamo dolje? Tijela ljudi koji su poginuli tijekom 200 godina kopanja su sva u cijelosti bila izvučena. U svakom slučaju, osvjetljenje filma je bilo loše, nije bilo ničega da omogući skalu. Ono što je viđeno kao sanduk moglo je biti komad pravokutnog drveta od desetak centimetara. Sada, meni se nameću očita pitanja: zašto bi netko tko je zakopao “blago” ostavio tako očite tragove, oznake, ulegnuće na zemljištu, oznake na drvetu, i ostale znakove skrivanja navodnog blaga? Nema puno smisla, jel'?

Sve priče, legende, naklapanja, vjerovanja i “željna razmišljanja” stvorena su od strane lovaca na blago čiji je plan bio: dobiti novce za nastavak kopanja! Zatim, postoje ljudi koji povezali tu zagonetku sa legendama o Sv.Gralu, Zavjetnom Kovčegu, itd. Ne postoje artifakti koji bi bili pouzdano vrednovani, a samo mjesto je toliko uništeno pohlepom da ni jedan arheolog koji drži do sebe ni ne sanja o pokušavanju razvrstavanja tog nereda! Uprkos svim knjigama i člancima i navodnim istragama, postoji tamna sjenka pohlepe i požude koja skriva činjenično stanje. Mi možemo željno razmišljati o čemu hoćemo, no to ne čini priču istinitom. I to je srž stvari. Gdje ima dima, vjerojatno ima i vatre, makar i samo malo! A postoje i stvarna pitanja o Hrastovom otoku koja vape za odgovorima.

Da li je jama napravljena od strane ljudske vrste? Ako je tako, onda kakvi bi to ljudi bili imali sposobnosti napraviti takvu jamu? Je li to bila skladištna komora? Ako jest, što je u njoj bilo skladišteno? Ako nije bila skladištna komora, koja bi mogla biti druga objašnjenja vidljivog poremećaja na terenu? Kako se možeme sada, toliko vremena nakon toga snaći i kroz sve te laži i konfuziju? Kako objašnjavamo tragove kotura/konopa na stablu i topovsku kuglu navodno pronađenu tijekom izvornog iskopavanja? Je li to dokaz o gusarima i blagu? Ili otpadu za municiju? Ali ako se o tome radi, zašto bi se išlo u takve ekstremne mjere kako bi se materijali učinili gotovo nedostupnima u brzinskom smislu? To nema smisla. A, ako se radi o praktičnoj šali od strane nekoliko mladića, onda je to svakako najrazrađenija i najdugovječnija vragolija u povijesti!

Našli smo se u prisutnosti vrlo velike zagonetke koja je odoljela već 200 godina svim pokušajima njena rješavanja! Sada, nakon tolikih riječi potrošenih na tu temu i nikakvog rješenja, što još ja mogu dodati u čitavu stvar bez da još više zamutim vode? Prvi puta kada smo raspravljali o Hrastovom otoku sa Kasiopejcima, bila je to zapravo nekako naknadno pitanje. Baš sam bila pročitala jedno izvješće iz starog Fate {sudbina} magazina, koji ide ovako:

Citat:

Sakriveno duboko u češkoj planini nalazi se drevno okno i toranj izgleda izgrađen naprednom tehnologijom, ali starijom od kostiju izumrlih zvijeri...

Autor Antonin T. Horak napisao je avanturu o istraživanju pećine koje su izveli članovi češkog pokreta otpora u oktobru 1944.g. Tijekom 2.svj.rata. Gospodin Horak je izjavio da je izvješće bilo potvrđeno od strane njegovih prijatelja u Čehoslovačkoj godine 1965. Priča je najprije tiskana u martu 1965., pod stavkom Nacionalnog Speleološkog Društva kako bi se pokušalo zainteresirati ostale speleologe da sastave ekspediciju. Kapetan slovačkog pokreta otpora koji je ispričao priču za speleološki magazin, bio je navodno skriven u toj pećini skupa sa kompanjonom koji je bio ranjen. Skrio ih je lokalni farmer pokraj sela Plavince i Lubocna na 49.2 S i 20.7 stupnjeva I. Farmer se zvao Slavek.

Citat:

Slavek je odmaknuo kamenje i otkrio manji procjep koji je vodio u prostranu pećinu. Stavljajući Martina (njegovog ranjenog kompanjona) u nišu, postali smo zapanjeni kada smo vidjeli da je Slavek postao ceremonijalan: prekrižio se, svakog od nas, pećinu, i sa duboko se naklonio njezinu stražnjem zidu, na kojem je rupa privukla moju pažnju. ...Slavek me preklinjao da ne ulazim dublje u tu pećinu. ...Ispričao mi je da je samo jednom sa ocem i djedom bio u toj pećini; da je to ogromna petlja, puna jama koje nisu htjeli pretraživati, džepovima otrovnog zraka, i 'zasigurno ukleta.'

Netreba ni reći da je naš kapetan bio vrlo radoznao i odlučio da istraži pećinu koja je tog farmera činila toliko praznovjernim.

Citat:

Započeo sam obilazak pećine sa puškom, fenjerom i bakljama i štapom {šiljkom}. Nakon ne baš opasnog ni zaobilaznig hoda i nekih suženja, pri čemu sam uvijek birao lakši pravac i stavljao oznake na bočne prolaze, nakon pola sata došao sam na nivo dugačkog pasaža, a na njegovom kraju bila je rupa veličine bačve. Puzeći i klečeći, 'smrzo' sam se od zaprepaštenosti. Tamo je stajalo nešto poput velikog crnog silosa, uokvirenog bijelim. ...Mislio sam kako je to bizaran prirodni zid ili zavjesa od crne soli, ili leda, ili lave. No, postao sam zbunjen, a zatim pogođen strahopoštovanjem kada sam vidio da je kako se čini, to struktura izgrađena ljudskom rukom, koja je dosezala u stijene na sve strane. Predivno cilindrično zaobljena, ukazivala je na ogromno tijelo sa promjerom od oko 25 metara. Na mjestu gdje su se ta struktura i stijene spajali, veliki stalaktiti i stalagmiti oblikovali su svjetlucavi bijeli okvir. Zid je ravnomjerno plavo-crnkast, njegov sastav izgleda kombinira svojstva čelika, kremena i gume. Šiljak na njemu nije ostavljao tragove i odbijao se. Čak i misao o artifaktu veličine tornja ugrađenog u stijenu u središtu opskurne planine, u divljem predjelu za koji čak ni legende ne govore o ruševinama ili rudarstvu, jest zbunjujuća. Činjenica je užasna. Ne odmah uočljiva, pukotina u zidu, pri dnu široka 20 do 25 cm, ušiljuje se i nestaje u stropu pećine, sa širinom 2 do 5 cm. Unutrašnjost, desno i lijevo, joj je crna kao ugalj ... ubacio sam unutra baklju a zatim, vjerujući da sam dovoljno tanak pokušao sam se uvući. Ušao sam.

Zaglavio se, te se morao odglavljivati, te je stoga odustao i vratio se kod svog ranjenog kompanjona. Vratio se 24.10.1944... (bilješke iz žurnala) i ponovo se pokušao probiti. Skinuo je sa sebe svu odjeću i namazao se ovčjom mašću, te nakon nekih poteškoća ipak uspio ući u unutrašnjost tornja. Našao se u zakrivljenom crnom oknu. Bio je došao dobro opskrbljen svjetlom, tj, bakljama i fenjerima, i rekoa da svo to svjetlo zajedno nije moglo doseći strop. Otišao je i vratio se sljedećeg dana, ponovo se namazao ovčjom mašću i prošao kroz pukotinu. Ovog puta je počeo pucati iz puške prema gore, čime si je gotovo raznio bubnjiće u uhu zbog akustike, ali nije čuo udarce {metaka u prepreku}. Zatim je pucao u zidove, ponešto iznad, i opazio plavo zelene iskre i plešuće plamenove. Počeo je kopati u podu i pronašao fosilizirane životinjske zube. Ponovo se vratio 26.10., i uzeo motku kako bi mogao podići fenjer u visinu, ali još nije mogao nazrijeti strop. Tada je njegov kompanjon umro, a on je bio slobodan da se ponovo priključi svojoj jedinici, i to je bio kraj priče. No ja sam zaista bila znatiželjna o tom očito umjetno napravljenom oknu, od nekog nepoznatog materijala, zakopanog u planini toliko dugo da su se stvorili stalaktiti i stalagmiti! Stoga sam pitala:

Citat:

P: U jednom od mojih Fate magazina ovdje, čitala sam priču o momku koji je otkrio enormnu strukturu u pećini kad je bio ranjen i skrivao se tamo za vrijeme 2.s.rata. Bilo je to negdje u Europi. Vizualiziram sliku. Što je ta stvar što ju je našao taj čovjek u pećini?
O: Magnezijski zid kojeg su napravili Lizzard bića. Konstruiran prije 309448 godina. Bio je dio baze. Bila je zakopana za vrijeme kataklizmi.

E, pa to je bio odgovor! Nije zasigurno mogao biti provjeren, ali je riječ “zakopan” potakla misao o mojem nedavnom čitanju o Hrastovom otoku. Pa što ne bih i to riješila ovom prilikom!? Nisam znala da se spremam otvoriti kanticu sa crvima!

Citat:

P: Što je zakopano na Hrastovom otoku?
O: Regenerator.
P: Što je regenerator?
O: Remolekularizator.
P: Tko ga je stavio tamo?
O: Lizzard bića.
P: Kada su ga tamo stavili?
O: Prije 10.000 godina, otprilike.
P: Da li ga koriste s vremena na vrijeme?
O: Ne.
P: Da li još uvijek radi?
O: Mogao bi.
P: Koja je svrha tog remolekularizatora?
O: Regenerira materiju.
P: Kao fizička tijela, npr.?
O: Da.
P: Dakle, vi samo odete i stanete kraj njega ili unutra ili gdje treba, i to vas regenerira?
O: Bilo koju materiju.
P: Pa, to bi bilo vrlo prikladna stvar da se ima u garaži. Ima li kakav način da se to izvadi od tamo?
O: Možda. Vi planirate ekspediciju?
P: Ne, samo smo znatiželjni. Koliko duboko je zakopan?
O: Duboko.
P: T: Pa, možemo to poslati u magazin lovaca na blago i dati nekome ideju kako i koliko daleko mora ići. L: Da, recite im što je to i oni će napraviti cijele prljavštine za to. T: Da. To je regenerator. "Što"? Pa to je remolekularizator. Što je s vama? Gdje ste bili? Nikad niste poželjeli biti regenerirani? I vi također, možete biti Gospodar Vremena! L: Zadivite svoje prijatelje, uništite svoje neprijatelje, vi možete hipnotizirati bilo koju ženu izdaleka pomoću snage svog... REGENERATORA! T: Vauuu, pogledajte veličinu tog Regeneratora! (puno smjeha) Hvala vam.
O: Laku noć.

Kao što vidite, bilo je kasno i svi smo bili malo luckasti. Malo smo znali da će to postati ozbiljno! Nekoliko mjeseci kasnije, čitala sam ovaj tekst iznad i odlučila da želim saznati nešto više o tome. Kasiopejci su već bili pričali o Transdimenzionalnoj Atomskoj Remolekularizaciji kao o modusu vremenskog putovanja, jednako kao i o tehnologiji korištenoj za kretanje između denziteta i dimenzija. Pomenuli su “remolekularizaciju” kao modus za sastavljanje 3.denzitetne materije iz 4.denziteta i viših “misli” transduciranih putem efekta supernove, i tako sam pretpostavila da je TDARM također bio zakopan na Hrastovom otočiću:

Citat:

P: L: Kad sam čitala naše zabilješke o Hrastovom otoku drugi dan, primjetila sam da nikad nismo dotakli određene stvari. Možemo li to sada pitati?
O: Da.
P: Dobro, rekli ste tada da je TDARM bio zakopan na Oak Islandu. Da li je to točno?
O: Da. [Dakle, moje su pretpostavke bile na tragu]
P: Tko ga je tamo zakopao?
O: Naučite. [Uočite da su prethodni put odgovorili da su to učinili Gušterska Bića, a sada predlažu da tu još ime nečega a ne samo onoga što se na prvi pogled čini]
P: Pa, mi smo spremni naučiti jer ćete na podučiti, točno?
O: Vi već imate alat.
P: Što ste mislili pod time da mi već imamo alat?
O: Mi va pokušavamo podučiti da koristite vašu najdragocjeniju robu.
P: I to su, naravno, naši umovi?
O: Možete se kladiti!

I tako smo se, po prvi puta suočili sa pitanjima koja ćemo morati istražiti na svojim trudom. Kako je vrijeme prošlo, naučila sam da ovaj tip pitanja – ona koja moramo razriješiti sami – izgleda da ima neki značaj u smislu neke vrste “predodređene” misije shvaćanja neke velike tajne – ili posljedice iste. To može biti samo moja pretpostavka, možda bez temelja. I tako sam pročitala još malo više o temi Hrastovog otoka kako bih iznašla neki način da vidim je li ono što su Kasiopejci rekli moglo biti istinito. Što sam više čitala iz različitih izvora, to sam postajala zbunjenija. Bilo je tamo laži, manipulacija, korupcije informacija i artifakata, i dokaz o nevjerojatnoj pohlepi na svim stranama ove priče. Izgleda da je svatko tko je imao išta sa time bio SIGURAN da je tamo postojala zakopana tona novca i bio spreman učiniti sve da ga se dokopa. Rezultat je bio potpuni NERED. Odlučila sam da nikad neću pronaći smisao u tom biznisu oko Hrastovog otoka!

Citat:

P: Ono što sam pročitala o Hrastovom otoku bilo je to da su tamo bile legende o svjetlima viđenim prije 1703.g. [Sjetite se da su 1795. dečki došli na otok i otkrili tragove povlačenja konopa na grani prepiljenoj sa stabla i ulegnuće u zemljištu.]
O: Da.
P: Prije 1703. bilo je zakopavanje bilo čega što je tamo, u najmanju ruku. Da li su ta svjetla bila svjetla od letjelica drugih bića, a ne od letjelica domorodaca ove planete?
O: Elektromagnetski profil.
P: Ono što je primjećeno kad su klinci stigli na otok, bili su odrezana grana na drvetu u dolini i bilo je tragova užadi prebačene oko te grane. T: Ako je netko napredniji od iskopavanja klopki, nebi koristilo užad, lance i kolutove. L: To je nešto na što sam došla. Dakle, da je tamo bilo dokaza o takvim stvarima, to bi izgledalo da žele pokazati da je netko nešto radio tamo tko je bio malo više čovjek i koji je bio limitiran što se tiče tehnologije, točno?
O: Da.
P: Sad, moja misao je ta, da je to iznad ljudske tehnologije da se napravi takva jama, u tom vremenu?
O: Iznad znane tehnologije.
P: Ali su ljudi možda bili umješani u tu aktivnost?
O: Bingo! Neki ljudi su oduvijek bili u vezi sa "višim" silama. Mi smo govorili o svjesnoj vezi u tomu i drugim slučajevima.
P: Dobro, bila je tu svjesna veza između ljudi i drugih snaga u gradnji te jame. Koja grupa ljudi je to bila?
O: Zabavno je učiti.
P: J: Gusari?
O: Ne.
P: Indijanci?
O: Nastavite, mreža.
P: Tamo su bili Francuzi i Englezi. A Vikinzi? F: Ne, Vikinzi su bili 600 godina prije toga. T: Pa, mi neznamo koliko prije je jama iskopana. J: Ja sam još uvijek... pa da, dobro pitanje. L: Kad je jama bila iskopana?
O: 1500-tih. Nacionalnost nije u pitanju.
P: T: Pa, ta jama je iskopana sredinom 1500-tih godina. J: I ona je otkrivena 1700-tih.
O: Pristupite informacijama sekti.
P: L: Dakle, to može biti neka religiozna grupa.
O: Sad, tko je tražio vezu, Laura ima u bazama podataka iz apsorpcije iz prakticiranja masovnog čitanja.

Moram priznati da sam tapkala u mraku... Nisam se mogla domisliti nijedne “sekte” koja je lutala sjevernom Amerikom 1500-ih koja bi bila imala tu “svjesnu vezu” sa višim silama.

Citat:

P: F: Da li je tamo bila sekta u tom vremenu koja je imala vezu?
O: Da.
P: [Sada sam zaista pucala u mrak] L: Mislim da bi to moglo imati nešto s ljudima koji su kasnije znani kao Kajuni ( Cajuns, prim. prev. ), Francuska religiozna sekta koja je tamo živjela... zvali su to područje Arkadija...
O: Možda. [Znamo da je “možda” samo naznaka za “postaje toplije”]
P: Sad, taj članak kaže da bi za to trebalo stotinu ljudi koji bi to radili svaki dan, i da bi za izgradnju te jame trebalo 6 mjeseci...
O: Ne.
P: Članak također kaže da je to moralo biti iskopano u 1780-tima... [ovaj članak nije uzeo u obzir izvješće o čudnim svjetlima na otoku 1703.g.]
O: Ne.
P: Kad su kopali rupu, ponešto zlata se pojavilo i dio pergamenta i možda ponešto drugih dobara i stvari. Koje su to bile?
O: Alkemija. [Sada se približavamo vezi sa “Arkadijom”, iako ja tada to nisam znala.]
P: Ako su ti ljudi bili umješani u izradu toga, zašto su to napravili?
O: Dane su im instrukcije da to naprave.
P: Više sile su im dale instrukcije, one s kojima su bili u kontaktu, točno?
O: Da.
P: Što su oni namjeravali učiniti s time jednom kad je to već tu? Da li je netko namjeravao vratiti se natrag u nekoj točki vremena?
O: Ne. [NAJOČITIJE pitanje od svih NIJE bilo postavljeno: ako je bilo tamo zakopano od strane Guštera prije 10.000 godina, a ovi su ljudi dobili upute o tome, i onda to otkopaju te ponovo zakopaju, ŠTO su oni sa time UČINILI 1500-ih godina?????]
P: J: Možda je to bila lekcija. T: Da li je to tamo zakopano na toj lokaciji iz nekog specifičnog razloga?
O: Naravno.
P: T: Ima li ta lokacija nešto s namjenom te stvari tamo?
O: Magnetska.
P: Ima li drugih zakopanih na planeti?
O: Da.
P: I one su međusobno raspoređene na planeti u nekoj vrsti geometrijskog uzorka?
O: Možda.
P: Da li one sve rade skupa?
O: Možda.
P: Možete li nam reći gdje su druge?
O: Koristite umove, oni su zato tu.
P: T: Mi koristimo naše umove. I mi razgovaramo s vama o tome. Mi smo prijateljski raspoloženi.
O: Grad prečica.
P: Pa da! Sve je o tome. Mi smo još uvijek 3. denzitet! Ako bi koristili...
O: Nije lijepo zavaravati Majku Kasiopeju!