Smrt je kraj onom tko prianja za Zemlju
a tek je početak i trijumf onom tko pripada eteru
Jer traju oni koji u osvit snove prigrljuju
a gase se oni što po svu noć spavaju
Oni što se budni zemlji priklanjaju
grle zemlju i kada ruže izdahnu
Smrt je kao more: lagani ga prebronuju
a oni pod teškim bremenom u njega poniru
U Prirodi nema smrti
u njoj nema ni humki
Jer i travanj kada odlazi
s njime ne umiru radosti
Zabluda je strah od smrti
zabluda što se skriva u grudi
Onaj tko jedno proljeće proživi
kao da je živio život vječiti
Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je tajna vječnosti
Zvuk flaute ostaje
i kada nestanu svjetovi
bglavac
edin.kecanovic
