Smrt je kraj onom tko prianja za Zemlju

a tek je početak i trijumf onom tko pripada eteru

Jer traju oni koji u osvit snove prigrljuju

a gase se oni što po svu noć spavaju

Oni što se budni zemlji priklanjaju

grle zemlju i kada ruže izdahnu

Smrt je kao more: lagani ga prebronuju

a oni pod teškim bremenom u njega poniru

 

U Prirodi nema smrti

u njoj nema ni humki

Jer i travanj kada odlazi

s njime ne umiru radosti

Zabluda je strah od smrti

zabluda što se skriva u grudi

Onaj tko jedno proljeće proživi

kao da je živio život vječiti

 

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je tajna vječnosti

Zvuk flaute ostaje

i kada nestanu svjetovi