******************
Kada svijest čovjeka u hipnozi potamni
i isključi se, ne osjeća čovjek nikakve boli.
Ako duh posve napusti tijelo,
ljudi to zovu smrću.
Ni u tom stanju čovjek ne osjeća
ni radosti ni boli.
Za života su duh i tijelo tijesno povezani,
pa se svaki pokret duha odražuje na tijelu:
ako je duh svjestan svoje snage i zdravlja,
onda je i tijelo zdravo i snažno.
Prepusti li se duh strahovanjima, brigama
i drugom krivom mišljenju,
pojavljuje se ono u tijelu
kao nelagodnost, slabost i bolest.
Stoga čovjek treba svoj duh stalno da upravlja
na zbilju: na svoju svjetlost, snagu i savršenost,
a ne da ponižava samoga sebe
smatrajući se slabim.
Kada čovjek odloži svoje tijelo,
okreće se neprolazni duh
višim i svjetlijim svjetovima
nošen mislima kojima se predavao
boraveći u tijelu.
Stoga treba čovjek, dok je još u tijelu,
držati svoj duh čistim i svjetlim,
a ne misliti na zlo i na bolesti;
jer ove nije Bog stvorio ni želio,
već su to fantomi tmine i nesaznanja,
koje je ljudski duh oblikovao.
Stoga treba čovjek da spozna njihovo ništavilo
i treba ih kao sjene zanijekati,
pa će se u svjetlu zbilje rasplinuti i nestati.
Vjerovanje u njihov opstanak uzrokuje strah,
strahovanje stvara tamu,
u kojoj i vlat trave njišući se
može narasti do strašila i utvare.
U takovoj dubokoj tami mogu utvare bolesti
i smrti čovjeka prestrašiti;
no kada jedna jedina zraka svjetla
padne u tu tminu,
isčezuju sablasti
i očituju svoje ništavilo.
Neka bi čovjek stoga svoj pogled stalno
obraćao u zbilju,
na svoje svjetlo božansko biće
te kao dijete božje neka bi afirmirao
svoje jedinstvo s Bogom,
svoju čistoću i savršenost.
Brigu, bolest i trpnju
koje ne dolaze od Boga
treba kao tvorevine krivog mišljenja
protjerati u ništavilo
i ne dati se obmanjivati od varke sjetila.
Tada se ne može javiti strah
niti krivo mišljenje
te ne mogu nastati brige ni nesreće,
bolesti ni trpnje.....
Tako govoraše anđeo,
a u nebeskom prostranstvu
nastade otok mira
zapljuskivan valovima morskim.
Na najvišem vrhu otoka
dizala se kristalna palača,
a u njenoj svečanoj dvorani
sjedješe anđeo okružen lebdećim kerubinima,
čija je odjeća od svjetlosti
zračila kišu obojenih iskara.
Na valovima morskim
polako se kretala
osamljena lađica -
slika beskrajnog mira.
Anđeo ustade i izađe
te podiže glas tako
da je cijelo nebo odzvanjalo:
Pogledajte zbilju i istinu,
nebo prožeto duhom božjim!
Sva bića znaju da su ovdje
u svetom domu mira
i beskrajnog rasta i razvoja.
Tu nema ni gladi ni svađe,
ni briga ni težnja.
Tu su želje i stvarnost - jedno.
Ovaj svijet svjetlosti je vaš
i vječna domaja svih bića.
Neka bi ove riječi našle
odjeka u vašim srcima,
da bi u njima zasjala svjetlost i istina
te vam otkrila istinu i božanstvo života.
(izvor nepoznat)