s u t r a II
PJEV ANĐELA
Kada se je riječ uzdigla k nebu,
zasjale su duge tisuću boja,
a blaženi zvuci odjeknuli su Zemljom.
Kerubini u nebeskoj odjeći od svjetla
prosipali su na Zemlju šareno cvijeće.
Gdjegod se je cvijeće, zibajući se na zvucima,
spustilo na Zemlju,
preobrazila se je ova u raj.
Anđeo progovori:
Ja sam objava gospodara života
i došao sam da vam pružim ono,
što je meni bilo dano.
Ja sam vjesnik Stvoritelja,
put i odjek Njegove riječi.
Ja darujem prosvjetljenje,
jer ja sam svjetlost -
zrak iz božanskog srca.
Kamo se okrenem, nestaje tame,
a s njom bolest i trpnja,
starost i smrt.
Vjerujte mi, pa ćete zauvjek steći život
i svjetlost,
jer ja sam riječ najvišeg Bića.
Kad govorim, onda je to Bog,
čiji glas kroz mene odzvanja.
Stoga ne štujte sjenoviti lik nego duh božji,
koji se kroz moje riječi objavljuje.
Ja sam tek glasnik Onoga
koga sam u sebi spoznao i vidio;
vama govorim da bi to isto iskusili
i usvojili istinu,
da je Bog sam jezgro i moć vašega Ja.
Spoznajte ljudi, da su bilioni stvorova u kozmosu
u stvari jedno biće i odraz Najvišega.
Kao što se svjetlost okružena zrcalima
mnogostruko obrazuje - u svakom nešto drugačije,
tako se i božansko svjetlo odražuje
u najnutarnjijoj jezgri bića:
svako od njih je vjerna slika Najvišega
i istovremeno odraz bližnjega.
Zaista ste vi svi jednog duha i braća!
Sva su bića u svojoj jezgri združena,
porijeklom iz istog izvora;
svima je Bog otac, beskrajni duh dobrote.
Kada vam ta istina svane,
u vašim će srcima svjetlo ljubavi zasjati
i ne ćete se više dati obmanuti
prividnom mnogostrukošću stvari,
niti ćete se dizati protiv svoje braće,
jer se njihova zemaljska odjeća razlikuje od vaše.
Sve što vam osjetila pokazuju
tek je prolazna projekcija vaših misli,
a ne nepromjenjiva zbilja vječnog Ja,
koji uvijek samo kratko vrijeme boravi
u prolaznim zemaljskim tijelima,
koja se rađaju, rastu, stare i nestaju.
Kada je anđeo zašutio,
digli su se kerubini prema nebu,
poletjeli prema njem
i priklonili mu se.
(nastavlja se..)