Orion je zviježđe koje je svojom arhetipskom pričom najviše povezano s ljudskim rodom. Njegova mitološka drama dio je naše svakodnevnice čiji nam smisao najčešće izmiče

Piše: Igor Ognjenović

Orion spada u uski krug onih najznačajnijih zviježđa koja su tisućama godina privlačila pažnju ljudi i poticala ih na stvaranje najčudesnijih mitova. Za drevne Egipćane Orion je bio Oziris, bog života, svjetlosti Sunca. Ozirisov brat i bog tame, Set, na prijevaru ga je dobio da legne u prekrasnu kutiju i nakon toga zakucao pokrov. Izida, Ozirisova žena, vidjela je što se dogodilo i otišla potražiti pomoć kako bi oslobodila svog muža. U međuvremenu, Set se ponovno pojavio i isjekao Ozirisovo tijelo u 14 komada koje je potom razbacao u svim smjerovima. Izida se nije dala smesti, te se odmah upustila u potragu za nestalim dijelovima tijela. Savladavajući raznorazne probleme na kraju je uspjela pronaći 13 dijelova. Do četrnaestog dijela nikako nije mogla doći jer ga je u rijeci Nilu progutala riba. S obzirom da Oziris ne bi mogao steći besmrtnost ukoliko njegovo tijelo ne bi bilo kompletirano, Izida je falus napravila od Ozirisu svetog borovog drveta. Nakon toga je u njegove nosnice udahnula dušu kako bi tijelo spasila od raspadanja. Oziris je uz pomoć Izide uskrsnuo i uzdigao se prema nebu.

Ova arhetipska priča postala je modelom za različite vrste inicijacija koje su pojedince koji bi im pristupili učile prolaznosti fizičkog tijela i besmrtnosti duše. U starom Egiptu Orion je uistinu bio Oziris. To zviježđe nije bilo samo simbol boga, ono je bilo bog, a ujedno i njegovo fizičko mjesto postojanja. Od njegovog tijela su nastajali faraoni, dolazili vladati na Zemlju, i nakon smrti mu se ponovno vraćali. Robert Bauval i Adrian Gilbert u svojoj poznatoj knjizi «The Orion Mystery» pokazuju da je prilikom gradnje velikih piramida u Egiptu kao orijentir izravno poslužio raspored zvijezda unutar zviježđa Oriona. One su bile neka vrsta spona između nebeskog i zemaljskog svijeta.

Poput starih Egipćana Orionu su veliku pozornost posvećivali i pripadnici vučedolske kulture. Kod njih ovo zviježđe ima vrlo snažan utjecaj, gotovo ravnopravan Suncu. Kao dominantno zviježđe zimskog neba, s obzirom na precesiju i udaljenost od gotovo 5000 godina, ono se u vrijeme vučedolske kulture navečer pojavljivalo od otprilike 1. studenog do proljetne ravnodnevnice kada mu je pojas zaranjao za obzor. Orion je bio svojevrsni nadomjestak za oslabjelo zimsko sunce. Povezanost Sunca i Oriona održala se tisućama godina. U zimskom razdoblju, kad Sunce izgubi svoju moć, Orion preuzima njegovu ulogu na sebe i vlada nebom do dolaska proljeća i novog buđenja prirode. On je neka vrsta spasitelja koji u razdoblju dominacije mraka vodi svijet prema svjetlosti i uskrsnuću. Takva simbolika ekvivalentna je simbolici Krista, pa stoga nije čudno što se u Kršćanstvu nastavlja sa sličnim običajima štovanja Isusa Krista kao nekada Oriona. Zanimljivo je da se u mnogobrojnim tekstovima mističkog Kršćanstva Krist povezuje s «ponoćnim Suncem» koje se može doživjeti unutar ekstaze u badnjoj noći, noći kad se živući Krist rađa za čitavo čovječanstvo.

Zviježđe Oriona konstantno ima istaknut položaj i unutar modernih ezoterijskih doktrina. U brojnim novonastalim kozmologijama on se u pravilu uzima za jednu od ključnih točaka, a svako malo se na tržištu pojave knjige s porukama koje su posebno nadareni 'senzitivci' primili od viših bića koja obitavaju u zviježđu Oriona. Naizgled sve je jako lijepo, gotovo savršeno i prepuno svjetlosti koja se širi po čitavom svemiru. No, simbolika Oriona posjeduje i drugu, mračniju dimenziju. U ovome svijetu dualnosti izgleda da ništa ne može biti potpuno jednoobrazno. Pogledamo li egipatsku verziju mita o Ozirisu, bogu života i sunca, zamijetit ćemo da on odlazi na nebo tek nakon što se njegovo tijelo raspalo na sastavne dijelove i ponovno sastavilo. Morao je umrijeti za ovaj materijalni svijet kako bi se ponovno rodio u duhovnom. Na taj način Oziris svojim primjerom opisuje dramu ljudskog postojanja i pruža način njezinog uspješnog rješavanja. Orion je, poput Isusa Krista, istovremeno i bog i čovjek, pa shodno tome iskazuje i jedne i druge karakteristike.

U grčkoj mitologiji u punoj su mjeri izišle i neke Orionove problematične karakteristike. Premda poznat kao izuzetno visok i lijep, Orion se morao jako pomučiti da bi za ženu dobio Meropu, kćerku Ojnopiona, Dionizovog sina. Dobio je zadatak da oslobodi otok svih opasnih zvijeri. Kao vrstan lovac, Orion se prihvatio posla i nakon nekog vremena obavio što se od njega tražilo. No, Ojnopion je ustvari sam bio zaljubljen u svoju kćerku, pa je okolo pronio glas kako u brdima još uvijek ima lavova, medvjeda i vukova. Orion zbog toga pobjesni, napije se i u pijanom stanju siluje Meropu. Zbog toga mu se Ojnopion osveti tako što ga ponovno opije i nakon toga mu u dubokom snu izvadi oba oka. Kao i u mitu o Ozirisu, tim trenutkom započinje Orionova transformacija i uskrsnuće.

Prema jednom proročanstvu slijepi ljudi mogu povratiti vid ako otputuju na istok i okrenu očne duplje prema Heliju, bogu Sunca, u trenutku kada se ovaj diže iz Oceana. Orionu nije preostalo ništa nego da se zaputi na put prema istoku u čemu mu svesrdnu pomoć pruža Kedalion, učenik Hefesta, boga poznatog kao zaštitnika kovača. Nakon dugog puta i dolaska do najudaljenijeg Oceana, Orion usmjeri svoje oči prema izlazećem Heliju, a ovaj mu povrati vid. Riječ je, naravno, o prosvjetljenju koje dolazi nakon okajavanja grijeha vezanog uz Meropino silovanje. No, da bi se uzdigao na nebo, Orion je bio prisiljen proći i kroz drugu inicijaciju. U njega se zaljubila božica jutarnjeg rumenila, Eos, što je izazvalo Apolonovu ljubomoru. Nakon niza spletaka Apolon je uspio isposlovati da Oriona počne proganjati veliki škorpion (zviježđe Škorpiona nalazi se upravo nasuprot Oriona). Bježeći pred škorpionom Orion se bacio u vodu, pa je Apolon pozvao svoju sestru Artemidu, inače božicu lova, i upozorio je da se u vodi nalazi čovjek koji je silovao njezinu svećenicu. Artemida nije dugo čekala i odmah je ustrijelila navodnog krivca. Kad je kasnije vidjela što je učinila, sažalila se i založila da mrtvi Orion bude uzdignut na nebo.

Zanimljivo je da se slična priča pojavljuje i u indijskoj mitologiji i astrologiji. U nizu od 27(+1) mjesečevih kuća Orionova drama započinje s četvrtom kućom zvanom Rohini. Rohini je ustvari zvijezda Aldebaran koja se nalazi točno u oku zviježđa Bika. U prijevodu Rohini znači «crvena», a ta mjesečeva kuća se povezivala uz senzualnost, strast i fizičku ljepotu. Rohini je bila tako lijepa da se u nju zaljubio i sam njezin otac Prajapati, kojem je dodijeljeno zviježđe Oriona. Grčka priča o silovanju kod Indijaca dobiva i dodatne elemente incesta. Nošen zasljepljujućom strašću, Prajapati je počeo proganjati svoju kćerku nebom, mijenjajući pri tome različita životinjska obličja. Sve to se odigravalo unutar sljedeće mjesečeve kuće nazvane Mrigashira. Drama se okončala u šestoj kući, nazvanoj Ardra, gdje bog Šiva pogađa Prajapatije strelicom i na taj način sprječava neprirodni snošaj. Za razliku od Oriona koji se nakon pogibije uzdiže na nebo, u indijskom mitu Prajapati se srušio na zemlju, te na taj način ostao prikovanim za materijalni svijet.

Zviježđe Oriona očigledno u sebi krije tajnu postojanja ljudskog roda. Postavljeni između bogova i životinja, ljudi u svojoj prirodi objedinjuju i jedne i druge karakteristike. S jedne strane, oni su lovci koji ubijaju divlje životinje, a s druge strane - sami budu odstrijeljeni od strane bogova. U egipatskom mitu o Ozirisu naglasak je stavljen na božansku dimenziju koja se u svima nama krije i čeka da se oslobodi kutije u kojoj je zarobljena. Indijska varijanta iste priče bavi se uglavnom onim bestijalnim dijelom ljudske prirode u kojoj se Prajapati doslovce pretvara u različite životinje, loveći svoju prelijepu kćer. U skladu s principima ravnoteže koje su svesrdno zastupali, Grci su u Orionu objedinili egipatske i indijske suprotnosti. Njihov junak je istovremeno pijanac i pohotnik, ali i prosvijetljeno biće koje se okreće svjetlosti i na kraju uzdiže na nebo, po završetku svog križnog puta.

Orionovu dvojnost najbolje iskazuje tarot karta Lude koja inače za svoj grafički prikaz kao uzor uzima upravo pozicije zvijezda u zviježđu Oriona. Za razliku od ostalih karata Ludi nije pridružena nikakva numeracija, tako da se ona može nalaziti na početku, kraju ili bilo gdje drugdje unutar velikih arkana. Iz toga razloga 21 veliku arkanu tarota možemo doživjeti i kao niz inicijacija kroz koje Orion prolazi na putu do prosvjetljenja. Karta Lude iz talijanskog Visconti špila, kao uostalom i većina ostalih početnih tarot špliova, prikazuje Ludu koji u svom sljepilu mirno prilazi samom rubu provalije. Od neumitnog pada pokušava ga spasiti pas koji ga grize za nogu. Simbolika karte izravno se nadovezuje na Orionovo sljepilo, Prajapatijev pad na zemlju i Izidin pokušaj spašavanja Ozirisa. Ozirisu su, naime, Egipćani pridruživali zviježđe Oriona u Visconti tarotu, a Izidi zvijezdu Sirijus unutar zviježđa Velikog psa. Za razliku od prikaza Lude, najutjecajniji moderni tarot špil, onaj Waiteov, Oriona-Ludu prikazuje u puno uzvišenijem obliku. Noseći u ruci bijelu ružu, simbol duše, zaneseno kroči prema rubu planinske litice. Iza njega se naziru bijeli planinski vrhovi i Sunce koje simbolizira prosvjetljenje. Ludin pas u njegovoj pratnji više nije nimalo uznemiren, već veselo skakuće oko njegovih nogu. Mogli bismo ustvrditi kako ovdje Waiteov Luda simbolizira stanje nakon prosvjetljenja, situaciju u kojoj se po dovršenoj transformaciji čovjek vraća u ovaj svijet kako bi dokinuo svoje karmičke ostatke (torba koju Luda nosi na štapu).

Orion je zviježđe koje je svojom arhetipskom pričom najviše povezano s ljudskim rodom. Njegova mitološka drama dio je naše svakodnevice čiji nam smisao najčešće izmiče. Ovaj nebeski div i lovac u sebi krije sadržaj koji je nekad davno poslužio kao model za kreiranje ljudske vrste. A kako je nastao sam Orion? Priča iz grčke mitologije je više nego zanimljiva. Njegov otac bio je Hirijej, siromašni pčelar, tužan jer nije imao djece. Već star i onemoćao, izgledi da mu se ispuni želja bili su gotovo nikakvi. Jednom prilikom u goste su mu stigli prerušeni bogovi Zeus i Hermes. Hirijej ih je velikodušno ugostio, pa su ga oni na kraju zapitali kakav dar bi najviše želio. Hirijej je skrušeno odgovorio kako želi djecu, ali da je tu njegovu želju nemoguće ispuniti. No, bogovi ga posavjetuju da prinese žrtvu u obliku bika, da urinira na bikovu kožu, te da je nakon toga zakopa u grob svoje žene. Tako je i učinio i, devet mjeseci kasnije, rodi mu se dijete kojem je nadjenuo ime Urion («onaj koji ne pušta vodu», ali isti korijen kao i kod riječi 'urinirati'). Dakle Urion - ili Orion - prema ovom grčkom mitu nastaje umjetnim začećem, ili ako bismo bili jako maštoviti, genetskim inžinjeringom. To ga povezuje s dugačkim nizom ostalih spasitelja čovječanstva koji se također rađaju nakon intervencije s viših sfera.

iz časopisa  "SVJETLOST" br. 58