Onog dana kada je prestalo željenje, osjetio sam se vrlo beznadežno i bespomoćno. Nema nade, jer nema budućnosti. Nema se čemu nadati, jer se pokazalo da je svako nadanje uzaludno, to ne vodi nikuda. Ideš u krugovima, to nastavlja da se njiše pred tobom, to nastavlja da stvara nove opsjene, stalno te poziva: 'Hajde, trči brže, stići češ.' Ali koliko god ti brzo trčao, nikada ne stižeš. Zbog toga, Buda to zove iluzijom. To je kao horizont koji vidiš oko Zemlje. On se pričinjava, ali ne postoji. Ako kreneš, on se stalno udaljava od tebe. Što brže trčiš on se brže udaljava. Što sporije ideš, on će se sporije udaljavati. Ali jedna stvar je sigurna - rastojanje između tebe i horizonta ostaje apsolutno isto. Cak ni za jedan jedini pedalj ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i horizonta. Ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i svoje nade.

Nada je horizont. Ti pokušavaš  premostiti sebe do horizonta, do nade, do projicirane želje. Želja je most, most od sna - jer horizont ne postoji, ne možeš praviti most ka njemu, možeš samo sanjati o mostu.

Ne možeš biti udružen sa onim što ne postoji. Onog dana kada je želja prestala, onog dana kada sam pogledao u nju i shvatio, ona je bila jednostavno uzaludna. Bio sam bespomoćan i bez nade. Ali baš u tom trenutku nešto je počelo da se događa. Počelo je da se događa ono isto na čemu sam kroz mnoge živote radio, a nije se događalo. U tvojoj beznadnosti je jedina nada, a u tvojoj bezželjnosti je jedino tvoje ispunjenje, a u tvojoj ogromnoj bespomoćnosti, odjednom čitavo postojanje počne  ti pomagati. Ono čeka. Kad vidi da radiš svojevoljno, ono ne smeta. Ono čeka, može da čeka beskonačno, jer za njega nema žurbe. Ono je vječnost. Onog trenutka kada nisi svojevoljan, onog trenutka kad padneš, onog trenutka kad iščezneš, čitavo postojanje jurne ka tebi, ulazi u tebe. I po prvi put stvari počnu da se događaju. Sedam dana sam živio u vrlo beznadežno i bespomoćnom stanju, ali u isto vrijeme, nešto je uskrslo. Kad kažem beznadežan, ja ne mislim na ono što ti podrazumijevaš pod beznadežnim. Prosto hoću reći da nije bilo nade u meni. Nada je bila odsutna.   Bio sam sretan zapravo, bio sam vrlo smiren, tih i pribran i usredišten. Bez nade, ali u potpuno novom smislu.  Beznadežnost je bila apsolutna i potpuna. Nada je bila iščezla i sa njom njen parnjak, beznadežnost, također je bila iščezla. Bilo je to jedno potpuno novo iskustvo - biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Moram  koristiti riječi - ali to nije bilo negativno stanje. Bilo je apsolutno pozitivno. To nije bilo tek odsustvo, osjetilo se prisustvo. Nešto se prelijevalo u meni, mene je prelijevalo. A kada kažem da sam bio bespomoćan, ja ne podrazumijevam riječ u rječničkom smislu.

Ja prosto kažem da sam bio bez sebe. To je ono što mislim kada kažem bespomoćan. Prepoznao sam činjenicu da me nema, tako ne mogu  zavisiti od sebe, tako ne mogu  stojati na svom sebe tlu - nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu... ambisu bez dna. Ali nije bilo straha zato što nije bilo ničeg što bi trebalo zaštititi. Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga tko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije. A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i novog ushićenja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnošljivo - kao da sam eksplodirao, kao da sam letio od blaženstva. Bilo je nemoguće tome dati bilo kakav smisao, što se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet - teško za shvatiti, teško da se stavi u neke kategorije, teško, teško da  riječima, jezikom može objasniti. Svi sveti spisi su izgledali mrtvi i sve riječi koje su korištene za ovo iskustvo izgledale su vrlo blijede, anemične. Ovo je bilo tako živo.

Bilo je kao val plime blaženstva. Čitav dan je bio čudan, divan, i to je bilo slamajuće iskustvo. Prošlost je iščezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao da sam o njoj negdje bio čitao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila nečija tuđa priča koju sam čuo i kao da mi je neko pričao. Oslobađao sam se prošlosti, iskorjenjivao sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono što Buda zove anata. Granice su iščezavale, razlike su iščezavale.

Um je iščezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je teško dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nije bilo nagona da se on zadrži blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prošlošću. Do večeri je postalo tako teško to podnositi - boljelo je, bilo je bolno. Nešto je bilo vrlo izvjesno, nešto je trebalo da se dogodi. Bilo je teško reći što je to - možda će to biti moja smrt - ali straha nije bilo. Bio sam spreman na to. Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman  umrijeti, ništa drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmjerno blaženi, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodošla. Ali nešto je trebalo da se dogodi - nešto kao smrt, nešto vrlo drastično, nešto što će biti ili smrt ili novo rođenje, raspeće ili uskrsnuće - ali nešto od ogromnog značaja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemoguće držati oči otvorene.  

To stanje spavanja nije ličilo na spavanje. Sada mogu  razumjeti ono što Patanđali misli kada kaže da su spavanje i samadhi slični. Samo sa jednom razlikom - što si u samadhiju potpuno budan i spavaš također. Usnuo i budan istovremeno, čitavo tijelo opušteno, svaka ćelija tijela potpuno opuštena, svako funkcioniranje opušteno, a ipak svjetlost svesti gori u tebi... jasno i bez dima. Ostaneš budan a ipak relaksiran, opušten ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem mogućem snu, a tvoja svest je na svom vrhuncu. Susreću se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio je to vrlo čudan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako čudno - kao da je čovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš reći ´sreću se stvoritelj i stvoreno.´ To je bilo neobično. Po prvi put te to šokira do samih korijena, poljulja tvoje temelje.

(Osho

Nastavlja se..