Neurobiolozi tvrde da je svijest locirana u moždanoj kori, te da je rezultat jednostavnog miješanja kemikalija i moždanih stanica. Kemikalije proizvode televizijsku sliku u našem mozgu, a kemikalije su odgovorne i za 'ono' što tu sliku promatra. Poznajemo svijet radi složenosti vlastite mašinerije. Moderna biologija ne vjeruje u svijet koji je u svojoj konačnici nedjeljiv.

Kvantni su fizičari u subatomskom svijetu otkrili neobičnu osobinu koju su nazvali «nelokalnost». To je sposobnost kvantnog entiteta, na primjer elektrona, da na proizvoljnoj udaljenosti trenutno djeluje na neku drugu kvantnu česticu, a bez bilo kakve međusobne razmjene sile ili energije. Kvantne čestice koje su jednom bile u vezi očito zadržavaju međusobnu povezanost čak i nakon odvajanja, tako da djelatnost jedne uvijek utječe na drugu bez obzira na to koliko su se udaljile.

Nelokalnost je potresla same temelje fizike. Na materiju se više nije moglo gledati kao na nešto odvojeno. Neki se događaj u zamjetljivom prostoru može dogoditi bez zamjetljivog uzroka. Einsteinov temeljni aksiom bio je pogrešan: na određenoj razini materije stvari mogu putovati brže od svjetlosti. Subatomske čestice same za sebe nemaju smisla; možemo ih razumjeti samo kroz njihove odnose. Svijet je na svojoj najosnovnijoj razini složena mreža međusobno zavisnih, zauvijek nedjeljivih odnosa.
Vjerojatno najvažniji sadržaj tog međusobno povezanog svemira jest živa svijest koja ga opaža.
Kada promatramo svijet, ne vidimo samo grube stvari, "palice i kamenje", već opažamo na mnogo dubljoj razini. Naš mozak sam sa sobom i s ostalim dijelovima tijela primarno ne komunicira riječima ili slikama, a ni bitovima ili kemijskim impulsima, nego se služi jezikom valne interferencije: jezikom faza, amplituda i frekvencija u «spektralnoj domeni». Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se «uskladimo» s njima. Poznavati svijet doslovno znači biti na njegovoj valnoj duljini.
Naš je mozak poput klavira. Kada promatramo neku stvar u vanjskom svijetu, određeni dijelovi mozga rezoniraju na određenim frekvencijama. Kod pojedinih točaka na koje smo obratili pažnju naš mozak pritišće samo određene tipke koje aktiviraju strune s određenom duljinom i frekvencijom. Tu informaciju potom preuzimaju obični elektrokemijski krugovi u mozgu, baš kao što vibracije struna počnu rezonirati u cijelom klaviru.

Kada nešto ugledamo ne «vidimo» sliku tog objekta negdje u stražnjem dijelu naših glava ili iza očne mrežnice, nego u tri dimenzije i u vanjskom svijetu. Mora biti da stvaramo virtualnu sliku danog objekta te ju projiciramo u prostor, na isto mjesto na kojem se nalazi stvarni objekt, tako da se objekt i naša percepcija tog objekta poklapaju. A to znači da je vještina gledanja ustvari vještina transformiranja. Samim činom promatranja na neki način transformiramo bezvremeni i bezprostorni svijet interferencijskih uzoraka u konkretan i diskretan (odvojen) svijet prostora i vremena: svijet same jabuke koju vidimo pred sobom. Prostor i vrijeme stvaramo na površini naših očnih mrežnica. Očna leća kao u hologramu pokupi određene interferencijske uzorke i pretvori ih u trodimenzionalne slike. Takva virtualna projekcija je potrebna zato što za jabukom posežemo tamo gdje se ona doista nalazi, a ne negdje u našoj glavi. Ako cijelo vrijeme projiciramo slike u vanjski prostor, tada je naša slika svijeta zaista virtualna stvarnost.