Pisani jezik Maja

Prije tridesetak godina u Ulici Pariške komune u Beogradu sreo sam vrlo neobičnog čovjeka. Bio je doktor povijesti, ali ga je bolest, konkretno astma koja mu je oslabila i srce, zakovala za krevet. Rodom je bio iz Slavonskog Broda, a oženio se u Beogradu. Još se sjećam jednog zapravo nevažnog detalja: tema njegova doktorata je bila nešto što je drastično odudaralo od onoga čime se bavio sa strašću istraživača i čovjeka koji je govorio nešto što je malo tko htio slušati.

Radilo se o povijesti radničkog pokreta u kraju iz kojeg je došao, u 1941. godini. Ime mu je bilo dr. Ivan Kovačević, a tvrdio je da telepatski prima čitave knjige, slike, zbirke poezije i rječnike nestalog naroda Maje! U današnje bi vrijeme, s obzirom na opsesiju koja vlada majanskim kalendarom koji bi nam trebao najaviti opći lom 2012. godine, zasigurno stekao primjerenu slavu. No, tada nije bila riječ o Sudnjem danu, nego tvrdnji Kovačevića da su Maje kliznuli u neku drugu dimenziju iz koje mu se redovito javljaju, a izdiktirali su mu i rječnik svog jezika pa je slijedilo čitavih 2000 stranica pjesništva na tom istom jeziku!

Koliko sam mogao površno vidjeti, radilo se o zvukovima koje su predstavljale riječi zapisane našim slovima, a ne nekim ideogramima ili crtežima. Pojedine su se riječi u tekstu ponavljale, a moj mi je domaćin iste odmah i prevodio. Svakako je bilo teško zamisliti nekoga tko bi sve to mogao iskonstruirati iz svoje glave, a ponudio je i točan crtež dijela Svemira u kojemu sada Maje žive.

Nevjerojatno, ali je vođen telepatskim signalima nacrtao njihova lica, čak jednom prilikom prenio crtež iz, kako mi je rekao, “majanskog dječjeg vrtića”! Dok je ležao u kućnom ogrtaču dišući teško u ljetnim mjesecima, pojasnio mi je da sposobnost poput njegove ima jedan na 160 milijuna stanovnika Zemlje, a i to su mu rekli Maje. Jasno se sjećam da sam u jednom trenutku pomislio kako on nije jedini astmatičar koji je imao čudnovate vizije i iskazivao neobične talente.

Vjerovao sam da stalno oslabljeni dotok kisika u krv mijenja odnos tog elementa i ugljikova dioksida, što bi lako moglo proizvesti izmijenjena stanja svijesti. Kada sam mu to spomenuo, složio se sa mnom. Na krevetu ispred njega su bili deseci ispisanih stranica raznih učenja, znanja i filozofije Maja koje nije mogao naći u povijesnim knjigama, ali se zaklinjao da su do njega došle na najnevjerojatniji mogući način.

Tradicionalno zazivanje majanskog boga Kukulcana sa školjkom ispred piramide / EPA

Zvukovi koji ozdravljuju
Pitao sam ga može li svoje majanske mentore iz druge dimenzije pitati i druge stvari, osim onih vezanih uz njihovu povijest i sudbinu. Dakako, odgovorio je spremno, oni vide sve što se događalo i događa se na našem planetu. Bila je to prilika za zamku. Precrtao sam neobjašnjene simbole iz jedne od najtajanstvenijih knjiga svih vremena, “Svete trinozofije”, koja se pripisuje legendarnom magu grofu St. Germaineu.

Jedino što je iz te knjige bilo jasno, ali i šokantno, bila je činjenica da je grof detaljno opisao svoje putovanje cijelim Sunčevim sustavom, točno ustvrdio da je Zemlja gledana iz Svemira plava kugla s bijelom mrljama te da takvih kugli koje se vrte u prostoru ima podosta. Taj sam dio izostavio. Kovačeviću je trebalo svega nekoliko dana da odgonetne o čemu se radi!
Alkemijske znakove i magijske simbole koje do tada nitko nije mogao sa sigurnošću protumačiti, doktor je povijesti opisao kao zvukove kojima se može ozdravljivati ili nanositi zlo, čak je ispisao kako se točno izgovaraju, a šlager je bio njegov komentar: “Čudno, ali već je tada, dakle sredinom 18. stoljeća, netko znao da ima devet planeta u Sunčevu sistemu...” Bio sam impresioniran, a on je hladnokrvno ponudio da zatražim još kakav odgovor od Maja, o kojima je govorio kao svojim prijateljima.

Prije nego što nas je život razdvojio, pitao sam ga jedne večeri zna li kako će završiti njegov život na ovom planetu, očekujući zapravo da kaže nešto o svom “prijelazu” u tu neku drugu dimenziju. Nakon oklijevanja je rekao da su mu Maje poručili da će umrijeti od zatajenja srca u 89. godini starosti. Tek ću igrom slučaja mnogo godina poslije čuti da je umro ranije i od karcinoma pluća.

Jan Eric Sigdell

Za vrijeme svojih najranijih sudjelovanja na prestižnim konferencijama o neortodoksnim znanstvenim disciplinama, Basler Psi Tage, u istoimenom švicarskom farmaceutskom središtu, sreo sam Jana Erica Sigdella. Riječ je o tvorcu ponešto kontroverzne i osporavane metode nehipnotičke regresije u prošle živote koja je ubrzo postala popularna diljem svijeta. Rekao mi je da je na sjećanja na prošle egzistencije nabasao kroz terapiju osoba sa psihičkim tegobama čije se porijeklo nije moglo utvrditi standardnom psihoterapijom.

Zaredali su poslije autori poput Valiereove, Nethertona i drugih koji su još više zaoštrili sukob sa znanošću koja je uporno odbijala i samu pomisao na sjećanje na prošle živote. Kada sam Sigdella pitao je li imao kakva bizarna iskustva sa svojim klijentima, odgovorio je da su se neki “sjetili” prošlih egzistencija na drugim planetima, a u tom je kontekstu spomenuo Sirius.
Zgodno je da se našao jedan sudionik istog skupa koji je ritualni ples i odjeću plemena Dogona te njihova neobična znanja o planetima koje je nemoguće vidjeti golim okom sa Zemlje protumačio upravo na takav način. Sjećanje je dolazilo iz prošlog života. Dakako, osim što je zabavna, ova teza nema nikakva uporišta u logici niti je se može ozbiljno razmatrati.
Nekakva sjećanja čitave ljudske vrste na propast cijelih civilizacija su prilično česta. U svojim su ih učenjima obilato iskorištavali i scijentolozi koji smatraju da mogu pojedinca tehnikom auditiranja vratiti u sjećanju do tzv. vatrenog zida. Ispitanik se nakon iscrpljujućih mentalnih vježbi sjeća samo vatre, a to se tumači traumom koja je ostala pohranjena na razinama koje na Istoku zovu akashom.

To se navodno izumiranje prethodne civilizacije odvijalo prije 75.000 godina, a sjećanje je ostalo u dubinama našeg kolektivnog nesvjesnog, da bi ponekad izbijalo na površinu u ekstremnim uvjetima kakve su tzv. dijanetičke vježbe kontroverzne Scijentološke crkve.

Dresdenski kodeks - ostatak majanske pismenosti / R

Indigo djeca
Kvazireligijsko vjerovanje vezano uz napredne duše koje se žele probiti u ljudska tijela jest ono o postojanju tzv. indigo djece. Jer, neka od njih od malih nogu pokazuju znanja koja nisu primila u ovom životu, a nerijetko imaju izvanredno visoku inteligenciju. Koja im može i zasmetati zbog teže prilagodbe u svijetu koji je ispod njihove duhovne razine, kako to vjeruju neki. No, da bi se shvatilo djelovanje evolucije kroz genetske mutacije u svrhu dobivanja boljih jedinki, nisu potrebni mistični obrasci.

Neusporedivo jači dotok informacija i zahtjevi današnjih ljudi pomiču granice dobi sve više u smjeru sazrijevanja koje je ubrzano, pa rađanje sve više genijalne djece ima logično tumačenje. Nažalost, nerijetko je koncept indigo djece dobar izgovor roditeljima čija djeca zapravo pate od poremećaja hiperaktivnosti, ADHD. Dakle, radi se o sivom području između genijalnosti zbog naslijeđenih osobina i patologije koju svakako treba podvrgnuti medicinskom tretmanu.

Primjerak Svete Trinozofije

Entuzijasti koji vjeruju u postojanje propalih civilizacija koje na neki način odašilju informacije o svom postojanju i danas, najčešće spominju Atlantidu, Lemuriju i kontinent Mu. Prvi je mit nastao nakon što je Platon spomenuo “kontinent iza Herkulovih stupova” (iza Gibraltarskih vrata, u Atlantiku, op.a.) za koji je čuo od egipatskih svećenika. Drugih pravih dokaza nije bilo. Lemurija je proizvod legende koja se temelji na superrasi koja je nestala da bi se jednom vratila i poboljšala ono što se naziva ljudskim genofondom.

Ugledni ruski oftalmolog dr. Ernst Muldašev u svojoj knjizi čak tvrdi da se uz pomoć mongolskih budističkih svećenika uspio probiti u podzemne špilje u kojima u meditaciji žive čovjekoliki Lemurijanci u stanju duboke meditacije i suspenzije životnih funkcija. Da bi jednom čovječanstvu uoči propasti uskočili u pomoć, među ostalim i svojim superiornim genima. I kontinent Mu je golemi otok u azijskim morima koji je potonuo u strašnoj kataklizmi, a bilježe ga neki lamaistički spisi s Tibeta. Opisi su, međutim, prilično magloviti i nije sasvim jasno radi li se o fizičkom kontinentu ili kopiji koja se nalazi na tzv. astralnim razinama.

U jednom se svi slažu: svim je narodima imanentan mit o propasti, potopu ili nekoj drugoj univerzalnoj katastrofi. No, samo oni smjeliji pokušavaju dokazati da iz tih vremena i od tih civilizacija poruke stižu još i danas.

Drago Plečko

23.08.2009.

www.slobodnadalmacija.hr