Tvrđava Svetog Anđela
Bio je Hadrijanov mauzolej koji je pretvoren u vojno utvrđenje. Pape ga preuzimaju od 14. stoljeća i koriste ga kao groznu tamnicu za svoje neprijatelje - heretike, ali i mjesto gdje bježe i skrivaju se od svojih neprijatelja. Na slici se vidi Passetto (bedemski visoki unutarnji prolaz - crvena crta na lijevoj slici), kojime su Pape zaprašile od Katedrale Sv. Petra do tvrđave Sv. Anđela, u slučaju opasnosti.
Papska država je Sant'Angelo koristila i kao zatvor. U uskim, vlažnim i mračnim ćelijama, zatvorenici bi umirali od gladi i žeđi ili nakon groznih tortura. Najpoznatiji zatvorenici papinske Inkvizicije su bili Benvenuto Cellini (umjetnik), Cagliostro i Giordano Bruno (zatvoren 6 godina, pa živ spaljen na lomači). Egzekucije su provođene u malom unutarnjem kvadratu. Odrubljene glave su potom stavljane na bedeme kao opomena. Tvrđava je služila i kao najčuvanija papinska riznica. Neprocjenjiva papinska bogatstva, držana su u najunutarnjijem krugu. Kao i velike količine hrane i pića. Nikad se nije znalo koliko će se Papa morati tu skrivati.
Jakov, "Brat Gospodinov" - prvi crkveni poglavar
|
Najvažnija figura u ranom Kršćanstvu tj. židovskoj sekti, nije bio Petar, niti je to bio Pavao, nego Jakov, "Brat Gospodinov" (najvjerojatnije brat Isusa bar Damneusa, ili možda rođeni Isusov brat*).
Jakova se vrlo škrto spominje u Novom Zavjetu na par mjesta kao "Jakov, brat Gospodinov" (Galaćanima 1:18; Marko 6:3; Matej 13:55-56). Jako čudno za nekoga koji je, prema kršćanima, vodio prvotnu Jeruzalemsku kršćansku Crkvu, zar ne? Katolici i pravoslavci su pokušavali minimizirati njegovu ulogu na najmanju moguću mjeru; prvi tvrdeći da je on bio rođak, a drugi Isusov polu-brat, sin Josipov, ali ne i Marijin. Međutim, povijesne indicije uvelike upućuju da je Jakov stvarni vođa Jeruzalemske crkve, povijesna osoba.
Najnovija istraživanja otkrivaju prvotno vjerovanje u Nebeskog Isusa, koji nikada nije bio čovjekom, a čije sljedbenike su nazivali njegovom braćom. Tako je i Jakov mogao biti "Brat Gospodinov".
Na osnovu takve pretpostavke, koja nije nevjerojatna, možemo istraživati dostupne podatke. Povijest priznaje npr. likove kao Poncije Pilat, Ivan Krstitelj, tetrarh Herod kao stvarne osobe o kojima imamo podatke i dokaze. Za Jakova, poglavara Jeruzalemskih heretika - židovskih kršćana (oko sredine prvog stoljeća) postoje također podaci.
Kritička provjera povijesnih izvora uvijek upućuje da je Jakov, a ne Petar, bio neosporni vođa Jeruzalemske crkve sredinom prvog stoljeća. Na toj poziciji je Jakov ostao sve do svoje smrti (62 n.e.). Pripadnici njegova pokreta se nisu nazivali Kršćanima, već Nazareni, Ebioniti ili sljedbenici Puta - Braća Gospodinova. Naziv Christianos (Kršćani) nastala je od latiniziranog oblika grčke riječi "Krist" i poglavito se rabila kao oznaka uglavnom nežidovskih sljedbenika Isusa Krista tj. Pavlinisti, izvan Palestine. Ovaj pojam se nikada nije rabio za oznaku izvorne Braće Gospodinove (Jeruzalemske crkve).
Nazarenos ilir Nazoraios je bio izraz kojim su se nazivali izvorni sljedbenici.
(Maccoby, Revolution in Judea: str. 236
Pritz, Nazarene Jewish Christianity: str.13
Schonfield, The Passover Plot: str.199)
* Kada je riječ o istini o tome tko je doista naslijedio Isusa kao vođa učenika nakon učiteljeve smrti, nešto iz Novoga zavjeta govori o tome, no veće indikacije postoje u djelima nekih ranih crkvenih otaca i u odlomku jednog od apokrifnih evanđelja. Nakon što ga je Crkva zabranila, Tomino evanđelje je nestalo na više od 1500 godina, prije nego što je kopija pronađena među Svicima iz Nag-Hamadija 1945. godine. Ondje nalazimo sljedeće riječi:
“Učenici rekoše Isusu:
Znamo da ćeš se rastati od nas.
Tko će nas voditi?
Isus im reče:
Gdje god da bili, morate ići
Jakovu pravedniku,
Radi koga su se utjelovili nebo i zemlja”.
Fraza “radi koga su se utjelovili nebo i zemlja” aluzija je na tradicionalni opis Noe, “Pravednik je Temelj Svijeta”. Daljnja referenca na Isusovo imenovanje Jakova kao njegova nasljednika pojavljuje se u Pseudoklementinskim spisima, a prema Epifaniju, još jednom ocu rane Crkve, Jakov se opisuje kao “prvi kojemu je Gospod povjerio svoj Tron na Zemlji”. Sveti Klement iz Aleksandrije (oko 150. - oko 215. naše ere) govori o tome da su apostoli izabrali Jakova, a ne da ga je Isus imenovao. Stoga je vrlo vjerojatno da je Jakov, a ne Petar, bio prvi jeruzalemski biskup, što tvrdi čak i Novi zavjet, iako uvijeno.
Mesijanski židovi
Isto tako znamo da je, za razliku od Pavla (za njega pak "znamo" od gnostika Marciona koji ga spominje TEK u drugoj polovini 2. stoljeća !?), Jakov bio pobožan židov i jaki zagovornik nastavka valjanosti Mojsijevih Zakona za sve sljedbenike Gospodinove ("Nisam došao ukinuti Zakon nego ga ispuniti"). Suprotstavljao se 'Pavlovoj' herezi ("Kolji (svinje) i jedi!").
Period nakon Jakovljeve smrti obilježen s dva židovska rata, 70-135 n.e., bio je vrlo maglovito razdoblje povijesti evolucije Kršćanstva. Nema mnogo povijesnih zapisa o razvitku mesijanskog židovstva. Jakovljeve poslanice pisane oko 85 n.e., izgleda da potječu od mesijanskih židova koji su obdržavali Mojsijeve zakone, slavile su Jakova, Brata Gospodinova i omalovažavale 'Pavla'. S druge strane ograde imamo poslanice kršćanskog biskupa, Ignacija Antiohijskog. Pisane oko 110 n.e., njegove poslanice pokazuju kako je Paulinsko kršćanstvo uzvratilo udarac, nazivajući mesijansko židovstvo zastarjelom stvari iz prošlosti.
Iz kasnijih dokumenata doznajemo da je regija Transjordana bila naseljena mesijanskim židovima (gdje su se proširili nakon bijega iz Jeruzalema u grad Pella!), jer su oni nastavili s oblikom židovstva (premda modificiranim), dok su istodobno propovijedali da je Isus mesija. Za razliku od kršćana, Petra su držali podređenim Jakovu. Dok je Paulinski korpus (skup njegovih poslanica) brzo stekao kanonski status u nežidovskoj crkvi, mesijanski židovisu nastavili osuđivati samo-proglašenog "Apostola za nežidove" - Pavla.
Kada usporedimo razvitak nežidovske proto-ortodoksne crkve, nalazimo nešto drugo. Nije se zahtijevalo obrezivanje ili strogo poštivanje Mojsijevih zakona; Petra i Pavla su najviše cijenili, a ne Jakova; Pavao je za njih bio Apostol nežidova par excellence; geografski su se proširili i nazivali se Kršćanima. Možemo sa sigurnošću zaključiti da nežidovske crkve koje su se razvile izvan mesijanskih židova nisu imale značajke izvorne kongregacije u Jeruzalemu, koju su osnovala "Braća Gospodinova" - što god to značilo.
Izvorna Jeruzalemska crkva
Iz naše usporedbe dviju crkava, tj. izvorne crkve u Jeruzalemu, jasno je da su mesijanski židovi imali bitne značajke izvorne Jeruzalemske crkve. Drugim riječima, oni su bili istinski teološki preteče Pavlinizma.
Nežidovska crkva ne samo da je bila različita, ona je zagovarala stvari (kao važnost Pavlinske teologije) koje su naširoko pobijala prva Braća Gospodinova. Zaista je lako vidjeti, gledajući unatrag, tko su bili pravi heretici.
U svojoj bitci protiv mesijanskih židova i drugih heretika, proto-ortodoksno Kršćanstvo je razvilo fikciju Apostolske vjere. Te tvrdnje, nikako jedinstvene za proto-ortodoksne, sastojale su se iz tvrdnji da imaju apostolske spise; vođe koji su navodni prijatelji ili učenici Braće Gospodinove - nazivani apostolskim ocima i posjedujući biskupe svojih crkava koji su naslijedili svoj autoritet apostolskom linijom, što je sve bila neistina.
Izbačeni iz sinagoga
Međutim, mesijanski židovinisu imali božju milost na svojoj strani, iako su, kako izgleda, ostali vjerni učenjima svoga osnivača.
Oko 90 n.e., prezreni su u židovskoj zajednici, koja ih je nazvala minim i izbacila iz službe u sinagogama (uvodeći molitvu: 'Tri puta na dan govoraše: Neka Bog prokune Nazarene'. Epiphanius (Panarion 29.9.2.). Do vremena drugog židovskog ustanka 132-135 n.e., tzv. Bar Košba revolta, Nazareni više nisu smatrani dijelom Rabinskog židovstva.
Strelica koja se vraća streličaru
Odbačeni od Židova, Nazareni i Ebioniti nisu ništa bolje prošli kod Kršćana. Nežidovske crkve, izvorni heterodoksni sljedbenici Pavla, umjesto da priznaju Nazarene i Ebionite za ono što su stvarno bili, žigošu ih kao heretike i počinju progoniti. Oni iskrivljuju značenje njihova imena Ebioniti, nazivajući ih "oni s lošim razumijevanjem."
Možda najironičniji (ali prikladni) opis mesijanskih židova (Braće Gospodinove) bio je, riječima Gerd Ludemanna, da su bili "hereziolozi koji su postali heretici". Bili su hereziolozi jer su prvi prepoznali prvoga heretika Pavla. A postali su heretici, jer je kršćanstvo evoluiralo i naraslo u smjeru Pavlinizma. Oni su prvi uveli pojam hereze u kršćanske umove, kao opozicije Pavlovim iskrivljenim učenjima, pa im se to vratilo kao strelica koja se vraća streličaru koji ju je odapeo. Lijep primjer da oni koji se vjerno drže stare pozicije postanu "heretici" ako se promjene u religijskoj misli pomaknu daleko od njih.
Do petoga stoljeća nove ere, Braća Gospodinova, postala su tek još jedna fusnota kršćanske eklezijastičke povijesti. Priča o Nebeskom Isusu je završila s njima. A druga priča, priča koju je ispričao "apostol" Pavao, nastavila se sve dok nisu napisana Evanđelja. Tada se priča opet mijenja, i od nedefiniranog Isusa imamo konkretnu osobu, koja je hodala Jeruzalemom, činila čudesa, a ujedno bila i Bog i Božiji Sin Otkupitelj grijeha.
Pavlova situacija
Apostoli, na čelu sa Jakovom "Bratom Gospodinovim" (što god to značilo), i dalje obdržavaju sve židovske propise: i dalje se drže obrezanja, košer hrane, pohađaju sinagoge... drže se židovskih svetih spisa i Isusovih riječi "nisam ama baš ništa došao izmijeniti od Zakona (Tora, Tanakh) nego samo sprovesti". Jedina razlika je što priznaju Isusa za židovskoga Mesiju (ne znam zašto uvijek piše Isus Krist, kao da mu je Krist prezime - Krist je na grčkom Mesija. Židovski Mesija).
Onda nastupa prvi "inkvizitor" Pavao - bijesni progonitelj i fanatični ubojica "heretika" -
PAVAO - (povijesno ipak nepoznat) osnivač Pavlinizma zvanog Kršćanstvo - priznaje u Djelima:
" bijah revnitelj //zelot// Božji kao što ste svi vi još danas. (4) Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, "
"mnoge sam svete, u tamnice zatvorio, ... dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."
Izbaciše ga (svetog Stjepana) iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao(Pavao) . I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi duh moj!" Onda se baci na koljena i povika iza glasa: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu. Savao je pristao da se Stjepan smakne.
"Savao (Pavao) je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. "
Djela 8, 26-40
Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim (??!), pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku*, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
On odjednom pada s konja i ima viziju Nebeskog Isusa koji mu daje nekakvo njegovo evanđelje i govori što treba učiniti. Umišlja da je izabran širiti "radosnu vijest" među ne-židovima. Vuk dlaku mijenja... ali fanatik-konvertit često ostaje fanatikom, bez obzira kakav kaput obukao.
To se jasno vidi iz Pavlovog proklinjanja onih kršćanskih vjernika prvobitne zajednice koji imaju nešto drugačije poglede od njega. Pavao takve bijesno proklinje:
Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Jeruzalemska Braća Gospodinova - prvobitna crkva na čelu s Jakovom - drži se nauka Gospodinova Evanđelja (što god to bilo): "Došao sam samo izgubljenim ovcama Izraelovim. Nisam došao ukinuti Zakon, nego ga sprovesti." Oni odbijaju bilo kakvo propovijedanje nežidovima. Pavao se pokušava ulagivati poklonom prikupljenog novca Jeruzalemskoj Crkvi, koji, po svoj prilici, Jakov odbija (Pavao nam nije otkrio taj detalj. Da je novac primljen, vjerojatno bi to rastrubio na sav glas.) Ostavši bez ikakvog kredibiliteta i vjerodostojnosti (totalni raskid s apostolima), Pavao bi bio osuđen na zaborav. Što bi mu priskrbilo vjerodostojnost? Samo ako vrbuje barem jednog od apostola i proglasi ga pravim Isusovim nasljednikom, za koga je Isus navodno izričito naredio da se upravo "na njemu sagradi Crkva koju Sotona neće srušiti". Tako imamo Petra "na Pavlovoj strani".
Međutim, ta priča previše vuče vodu na Pavlov mlinac, da bismo odmah povjerovali u nju. Da je to bilo tako, zar se Petru ne bi pridružila Jakovljeva Jeruzalemska Crkva, a ne ostala odvojena? Katolički teolozi bi nas htjeli uvjeriti da su te dvije Crkve "harmonično podijelile svoje aktivnosti". Jedna za propovijedanje među Židovima, a druga među ne-židovima. Jedna je bila za obdržavanje židovskih pravila prema Mojsijevom/Božjem zakonu, a druga drastično ukida te zakone i običaje (jedenje mesa nečistih životinja, nema obrezivanja, Isus je bog itd. itd.). Morali bismo biti vrlo naivni da povjerujemo da je tako nešto moguće. Raskol je očit. A očito je i da Pavao nije htio da znamo za taj raskid. Nikako mu nije odgovaralo da se to javno proglasi. Poslije 70. god. ionako je bilo svejedno, jer Jeruzalemske Jakovljeve crkve više nema. Nekolicinu koja je govorila o Pavlovom otpadništvu, žestoko su proklinjali i klevetali, što se jasno vidi iz djela apostolskih.
Uostalom, na kakvim temeljima bi počivala Jakovljeva Crkva? Ako nema Petra - Stijene, Đavao bi ju srušio? A nakon propasti Jeruzalema, Jakovljeva Crkva zaista nestaje netragom iz povijesti. Pavao je mogao likovati. Jakova i Braću Gospodinovu tj. apostole su mogli zaboraviti, i on je, zajedno s Petrom (postojećim ili izmišljenim) mogao dalje širiti kršćanstvo među nežidovima. Pobjednik je napisao povijest kako to njemu odgovara. Što ako se poslužio kakvom laži ili zatajom? Tu i tamo nešto uljepšao ili iskrivio? Nema veze! Dok god je u svrhu promicanja Božije riječi i naviještanja Kristova kraljevstva. Ili je barem on tako mislio....
___________________
* U to vrijeme Sirija (Damask) nije bila dijelom Izraela, već odvojenom rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala administrativnih niti političkih veza s Palestinom. Kako je onda tamo mogao vrijediti nalog visokoga svećenika koji je poslao Pavla i pratioce? Rimsko Carstvo zasigurno ne bi dopustilo da samozvani »jurišni vjerski odredi« prelaze iz jednog područja u drugo, izvršavajući uhićenja heretika i ubojstva, predstavljajući tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Službena je politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da određena religija ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi društva. »Jurišni odred« s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi izazvao brze i strašne represalije od strane rimske administracije, a nijedan visoki svećenik, čiji je položaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi želio da se takvo što dogodi. Dakle cijela ta Pevlova ispovijed kako je činio zločine "kao i moji vršnjaci", ustvari a suptilno podmetnuto pljuvanje po židovima.
"Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijedalo svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem."
Hrvatski prijevod koristi sadašnje vrijeme: "evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom". Engleski upotrebljava prošlo vrijeme: "...which ye have heard, [and] which was preached to every creature which is under heaven."
Pogledamo li grčki izvornik (http://www.blueletterbible.org/cgi-bin/c.pl?book=Col&chapter=1&verse=23&version=KJV#23), odmah možemo uočiti da se radi o "grčkom aoristu /kerusso/ = Aorist Passive Participle, 'keruchthentos' ("proclaim") izvor: Carl W. Conrad Department of Classics/Washington University", koji se prevodi s prošlim vremenom. Odakle ta muljaža oko vremena? Ako Pavao govori o "evanđelju koje se svima već propovijedalo" onda to još nikako ne može biti Isusovo evanđelje kakvoga znamo, nego se radi o gnostičkom evanđelju, o Anđeoskom Pomazaniku koji je prema židovskim spisima uskrsnuo treći dan u nekim nadzemaljskim sferama, a Pavao se samo-proglasio njegovim đakonom - diakonos.
Brojni kršćanski mučenici = mit
Na mitu o silnom broju kršćanskih mučenika, Crkva si je pokušala pribaviti ugled žestoko proganjane, a opet čudesno opstale institucije, koju je zaštitio osobno Bog i svi sveci. Na krvi svojih "dragovoljnih mučenika" apologeti ujedno grade tobožnju vjerodostojnost svoje religije.
Međutim, u počecima te židovske sekte, nema zapisa o progonima širih razmjera. U načelu, Rimljani su tolerirali religijsku različitost, jer je to bio jedini način održanja ogromnog carstva koje se sastojalo od velikog broja naroda. Jedino na čemu su inzistirali je bilo iskazivanje lojalnosti carstvu, pri čemu se kao građanska dužnost i iz poštovanja, tražilo rituano odavanje počasti pred oltarima bogova, nešto poput današnjeg pjevanja himne ili pozdrava zastavi.
Židovi čak ni to nisu morali, ali su ih Rimljani opet ostavljali na miru, osim poslije njihovih učestalih pobuna.
Kršćanima, koji su bili uglavnom iz redova siromašnog i neobrazovanog puka, nije palo na pamet tolerirati druge vjere. Uobraženo su ismijavali i omalovažavali 'poganske' bogove u svakoj prilici, glasno proklamirajući da su zavedeni od Sotone svi drugi osim njih. To je često izazivalo bunt ostalog stanovništva uzrokujući nemire i sl. Naravno da su stoga rimski vođe pokušavali (pa i silom) privoliti kršćane na suživot, jer je njihov fanatizam destabilizirao carstvo.
Kazna za nelojalnost ipak nije uvijek bila pogubljenje, iako su poneki fanatični Kršćani često drsko prkosili i izazivali vlast, uvjereni ili da će ih Bog zaštititi, ili da će za mučeništvo dobiti nagradu kako im je Isus obećao.
Sustavni progon Kršćana je trajao samo od 249-253 god. za vrijeme Decija, te od 303-311 god. za vrijeme Dioklecijana i Galerija. Čak i za to vrijeme, kako i sami Kršćani svjedoče (Origen), nije bilo velikog broja žrtava. Sve skupa par tisuća, što je ništa u usporedbi s međusobnim klanjem koje su si različite kršćanske frakcije priredile prilikom kasnijih rasprava oko ove ili one apsurdne crkvene dogme.
Poziv na mučeništvo jasno stoji u Novom Zavjetu, kao jedno od "blaženstava" o kojima priča Krist osobno. On tvrdi da velika plaća čeka na nebu one, koji propate na zemlji svjedočeći vjeru u Njega:
Suočen s otporom Židova da njihove svete spise tumači nekakav neuki provincijalac bez ikakva temelja, Isus - kao samoproglašeni židovski Mesija - "blaženima" proglašava one koji su izvrgnuti progonima od strane Židova, koji su "jednako činili svojim prorocima". On vrlo slikovito govori da se raduju, pa čak i POSKAKUJU od prevelike sreće (!), ako su kažnjavani zbog Njega:
"Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu."
Po Luki 6,22
- nastavlja se -
bglavac
irida
edin.kecanovic
