Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki stranac. »Imaš malo sitnoga?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu. »Nemam ti što dati«, odgovorio je stranac. Tada je upitao: »Na čemu to sjediš?« »Ni na čemu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sjedim na njoj otkako pamtim.« »Jesi li ikada zavirio u nju?« upita ga stranac.

 

»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.« »Ipak,

pogledaj unutra«, bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti

gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija

ispunjena zlatom.

 

Ja sam taj stranac koji vam nema što dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu nutrinu. Ne u nutrinu bilo koje kutije, kao u ovoj

paraboli, nego u nutrinu onoga što vam je najbliže: u vlastitu nutrinu.

»No ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.

Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića

koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalnih bogatstava. Oni u vanjskom svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo

da obuhvaća sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svijet može pružiti.

 

Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog postignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem. To je stanje povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste, gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.

 

To je pronalaženje vlastite istinske prirode onkraj imena i oblika. Niste

li sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojenosti od sama sebe te od svijeta koji vas okružuje. Tada sebe svjesno ili

nesvjesno shvaćate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i

unutarnji sukobi postaju redovita pojava.

 

Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao

»okončanja patnje«. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema patnje? Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljudsko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.

 

Koristite se riječju Biće*. Možete li objasniti što time mislite?

Biće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini Život onkraj mnoštva životnih oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti. Međutim, Biće se ne

nalazi samo onkraj oblika, nego također duboko unutar svakog oblika,

kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština. To znači

da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda.

 

No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti.

Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam

je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju »osjećajne spoznaje« jest prosvjetljenje.

 

Kad kažete Biće, govorite li o Bogu? Ako govorite, zašto onda tako i ne kažete?