Takvi su trenuci najčešće kratkotrajni, jer se um ubrzo ponovno

vraća svojoj bučnoj aktivnosti koju nazivamo razmišljanjem. Ljubav,

radost i spokojstvo ne mogu cvjetati dok se ne oslobodite prevlasti

uma. Ali te tri stvari ne nazivam emocijama. One prebivaju onkraj

emocija, na mnogo dubljoj razini. Stoga biste trebali postati potpuno

svjesni emocija i osjetiti ih prije nego što možete osjetiti ono što

se krije u njihovoj pozadini. Emocija doslovce znači »uznemiravanje«.

Ta riječ dolazi iz latinske riječi emovere, što znači »uznemiriti«.

 

Ljubav, radost i spokojstvo duboka su stanja bića ili, bolje rečeno,

tri vida stanja unutarnje povezanosti s Bićem. Kao takvi nemaju

nikakvih suprotnosti. To je zato jer izranjaju s mjesta onkraj uma.

 

Emocije, s druge strane, budući da su dio dvojnog uma, podvrgnute

su zakonu suprotnosti. To jednostavno znači da ne možete dobiti dobro

bez lošeg. U neprosvijetljenom stanju poistovjećenosti s umom,

ono što se katkad pogrešno naziva radošću najčešće je kratkotrajna

ugodna strana trajno promjenjivog kruga boli i zadovoljstva. Zadovoljstvo

uvijek izaziva nešto izvan vas, dok radost izranja iz nutrine.

 

Samo ono što vam danas pruža zadovoljstvo sutra će vam zadati bol

ili će vas napustiti, pa će vam odsutnost izvora zadovoljstva nanijeti

bol. Ono o čemu se nerijetko govori kao o ljubavi može neko vrijeme

biti ugodno i uzbudljivo, ali to je ovisnička vezanost, stanje krajnje

potrebe koja se za treptaj oka može pretvoriti u svoju suprotnost.

Nakon početnog zanosa mnogi se »ljubavni« odnosi zapravo kreću između »ljubavi« i mržnje, privlačnosti i napada.

 

Stvarna ljubav ne izaziva patnju. Kako bi i mogla? Ne pretvara se

nenadano u mržnju, kao što se ni stvarna radost ne pretvara u bol.

Kao što sam rekao, čak i prije nego što postanete prosvijetljeni - prije

nego što se oslobodite uma - možete na trenutak zaviriti u istinsku

radost, ljubav i duboki unutarnji mir, nepomičan, ali titrav i živ. To

su vidovi vaše istinske prirode, koju najčešće prikriva um. Čak i u

»normalnom« ovisničkom odnosu može biti trenutaka kad se osjeti

prisustvo nečeg pravog, nečeg neuništivog. Ali to su samo kratkotrajni

uvidi koje uskoro ponovno prekriva aktivnost uma. Tada vam se

može činiti da ste imali nešto vrlo dragocjeno i da ste to izgubili ili će

vas um uvjeriti da je to u svakom slučaju bio samo privid. Istina je da

to nije bio nikakav privid i da ga ne možete izgubiti. To je dio vašega

prirodnog stanja koje um može zamagliti, ali ga nikada ne može uništiti.

 

Čak i kad je nebo prekriveno teškim oblacima, nije riječ o tome

da je Sunce nestalo. Sunce je još uvijek ondje, iza oblaka.

Buddha kaže da je uzrok boli ili patnje u želji ili žudnji te da moramo

presjeći spone želje želimo li se osloboditi boli.

Žudnja je potraga uma za spasenjem ili ispunjenjem u stvarima vanjskoga svijeta i u budućnosti, a predstavlja zamjenu za radost Bića.

 

Sve dok sam poistovjećen s umom, ja sam ta žudnja, potreba, želja,

vezanost, nesklonost, a nema me osim u njima, a i tada postojim tek

kao puka mogućnost, neispunjeni potencijal, sjeme koje nije proklijalo.

U tom stanju čak i želja za oslobođenjem ili prosvjetljenjem samo

je još jedna žudnja za ispunjenjem ili ucjelovljenjem u budućnosti.

Stoga ne tražite da se oslobodite želje ili da »postignete« prosvjetljenje.

Postanite prisutni. Budite promatrač uma. Umjesto da citirate

Buddhu, budite Buddha, budite »probuđeni«, a to riječ buddha

i znači.

 

Ljudi su već tisućljećima u kandžama bola, otkako su doživjeli

pad iz stanja milosti, zakoračili u carstvo vremena i uma te izgubili

svjesnost o Biću. U tom su trenutku sebe počeli opažati kao besmislene

djeliće u nekom stranom svemiru, nepovezane s Izvorom i s drugima.

 

Bol je neminovna sve dok se poistovjećujete s umom, a to znači,

duhovno govoreći, dok ste nesvjesni. Ovdje prvenstveno govorim o

emocionalnoj boli, koja je ujedno glavni uzrok tjelesnog bola i bolesti.

Odbojnost, mržnja, samosažaljenje, krivnja, bijes, depresija, ljubomora

i tako dalje, čak i najblaža razdraženost, sve su to oblici boli.

 

A svako zadovoljstvo ili emocionalni zanos u sebi sadrži sjeme boli:

svoju neodvojivu suprotnost, koja će se s vremenom očitovati.

Svatko tko je ikada uzeo drogu da bi doživio »zanos« znat će

kako se zanos na kraju krajeva pretvara u pakao, kako se zadovoljstvo

pretvara u neki oblik boli. Mnogi ljudi iz vlastita iskustva znaju

kako se lako i brzo intimni odnos iz izvora zadovoljstva može pretvoriti

u izvor bola. Sagledano s višeg stajališta, i negativne i pozitivne

suprotnosti samo su lica istoga novčića, dijelovi temeljne boli koja je

neodvojiva od egoističnog stanja svijesti i poistovjećenosti s umom.

 

Dvije su razine boli: bol koju sada stvarate i bol iz prošlosti koja

još živi u vašem umu i tijelu. Prestanite stvarati bol u sadašnjosti i rastvoritebol prošlosti - o tome sada želim govoriti.