Evo, opet Vam pišem, ovaj puta potaknuta člankom iz uredničkog kuta. Znam, sada odskačem od onoga o čemu sam pisala jučer i prekjučer, no ja nekako ne volim rutinu jer mi inspiracija raste kada iskačem iz nje, a voljela bih se izraziti i kroz ovu temu. 

Dakle, sanjala sam blisku budućnost. Imala sam devet ili deset godina. Taj san neću nikada zaboraviti. Bližio se Božić. Za nekoliko dana nastupit će jutro puno darova. Naime, bližio se 6.prosinac, dan sv. Nikole. Tada su još stizali pokloni iz mamine firme, a i vremena su bila drugačija. Naime, imala sam želju. Nisam je nikome rekla. Htjela sam crveni romobil. Zašto baš njega? Iskreno, više se ne sjećam. Svi su imali romobil, gledala sam teletubiese (nemojte me osuđivati zbog djeteta u meni) i oni su se tamo vozali romobilom. Možda je ta cijela priča zaprvo smiješna, no ja sam jedne večeri usnula da sam dobila crveni romobil. Mislim da sam tada bila jako pobožno dijete i da je moja vjera u samog Boga bila čvrsta. Ili je to možda bio onaj princip - što jako želiš, dobiješ-. No, kako god...osvanulo je i to jutro. Ja sam dobila crveni romobil. Točno u onom ozračju, u ono doba (6 sati ujutro), isti kakav sam sanjala. Dakle, cijeli taj događaj odmotavanja poklona, ozračje u kojem se to desilo...sve je bilo identično. Pukla slučajnost? Ili samo moja mašta? Ne znam. Dogodilo se još par takvih snova do danas, no ovaj je bio prvi pa sam ga dobro zapamtila. Možda zato što je bio prvi takve vrste, pa me šokirao. I od tog dana sam počela vjerovati da je moguće predvidjeti budućnost, da je moguće dobiti to što želiš ako se jako koncentriraš na to. Snaga uma. Počela sam zaista vjerovati u to. A ta moja teorija potvrdila se kasnije kroz dosta događaja. 

Ne tako davno imala sam ispit. Reći će neki -bio je lagan, imala je sreće -. Činjenica je da sam taj ispit odlagala za sam kraj godine. Dakle položila sam ga na zadnjem ljetnom roku. Bio je predosadan i prenaporan za učiti. Gradivo nezanimljivo, profesor koji predavanja učini što više dosadnijim. No, uglavnom...učila sam za to sat vremena prije polaganja ispita. Išla sam busom za Osijek i doslovno na blef. No, pročitala sam negdje nekakav ritual za opuštanje, dizanje energije i koncentracije. I dok sam u busu čitala to dosadno gradivo, tj. učila i u mislima sam zamišljala bazen. Ja stojim na rubu bazena. Bazen je pun plave vode (ne prozirne, plave) u kojoj se mogu utopiti. Beskonačan je. To je energija. Skačem u njega, osjećam energiju oko sebe. Tu plavu vodu. I dok ovo pišem, ježim se od razmišljanja o tome. Ne znam zašto, niti znam jel to moja mašta. No znam da funkcionira. Uključimo činjenicu da je to bio dan +40°C, bus bez klime i moje umorno tijelo što od stresa i nespavanja. Koncentracija ni na vidiku. Osim toga, učila sam po pitanjima koja su bila prošli semestar. Također, profesor na svakom ispitnom roku da extra grupu koja još nije bila. Dakle, bile su 4 grupe na ispitu, od kojih je jedna bila neizvjesna. I naravno, zaprvo nitko nije znao hoće li se pitanja ponoviti. Svi su pretpostavljali i nadali se da hoće.  

Tijekom vožnje sam zamišljala taj bazen, sebe u njemu, energiju koju mi pruža, koncentracija na njega i bezbrižno čitanje nepovezanih i nelogičnih pitanja i odgovora na njih. Zaprvo, ne sjećam se da sam obraćala toliku pozornost na gradivo. Bazen s plavom vodom u centru mene. Davao mi je neiscprnu energiju. Relativno sam "naučila" ta pitanja. Nisam znala svjesno odgovoriti, nego nesvjesno. Odgovori na pitanja su nadolazili kasnije sami. Nisam razmišljala, niti se trudila dokučiti što sam pročitala netom prije ulaska u dvoranu. Sjela sam i čekala ispit. Čvrsta vjera u to da ću dobiti pitanja na koja znam odgovor. Zatvorila sam oči i vjerovala, čekala. Stigao je ispit. Prvo sam pročitala 7 mrtvih pitanja. I blenula u to. Dobila sam pitanja na koja sam znala odgovoriti. No isprva nisam imala pojma što bih napisala ispod njih. Vratila sam se bazenu u mislima i uravnotežila disanje. Smirila ubrzane otkucaje srca. I krenula redom, odgovorila na sva pitanja. Ispit položila s odličnim. Ovo je bila čista sreća? Ili je moj um imao utjecaja na to? Zaprvo, teško je pisati o ovakvim stvarima upravo zbog te riječi (sreća). No isto mi se dogodilo s drugim ispitom. Od 1200 pitanja u sustavu, meni se na kompu pokazalo 20 na koja znam odgovoriti. Naravno, cijeli dan je bio vjera u to da ću dobiti pitanja koja znam. I to vjerovanje je bilo zaprvo tjeranje sebe da znam. I govorila sam si - da, bit će tako, nikako drugačije-. I možda je sve ovo bila samo puka slučajnost. No, ja ne vjerujem u slučajnosti. Početnička sreća? Ni u to ne vjerujem. Ne znam. Ne znam jel to sve plod moje mašte ili netko stoji na mojoj strani. Kada se ovo pročita, prva misao će biti - glupost-. Nisam sigurna zaprvno ni da je dobra ideja ovako pisati. No...pišem. 

Ono što mi se dosta puta dogodi je deja vu. To su nekakve sekunde budućnosti ili ono što se dogodilo u prošlom životu? I o tome imam neka svoja razmišljanja i doživljaje. Dogodi se i onda promotrim sve oko sebe, točno znam tko što radi, što je na tv-u ako je uključen, kakvo je vrijeme, koja je rečenica upravo rečena. I što će se idući trenutak dogoditi. Mislim da se ovo događa svima, pa je ovo nekako što svi prihvaćamo. U tim trenutcima, kada mi se ponovi slika u glavi, radim nešto što nije zapisano u idućih nekoliko sekundi. Pokušavam promijeniti čitav taj slijed događaja. Mislim da se tako mijenja budućnost. Neiskusna sam u tim stvarima, pa eto, to je moje mišljenje. Mislim da sam dobila drugu priliku, da je moj duh, nakon što sam jednom umrla poželio živjeti opet u ovom tijelu, proći kroz sve što sam prošla u prošlom životu i ispraviti neke događaje. (iako sumnjam da ih ispravlja, no svejedno). I zbog toga pokušavam promijeniti slijed događa i ne dopustiti deja vu da se ponovi. Kada spoznam trenutak, mijenjam ga. Da ostane isti, bi li sve pošlo kao i u prošlom životu? Onom čijeg dobrog dijela se ne sjećam? Ne znam. 

Još jedna stvar koja mi daje snagu. Jutarnje tuširanje gotovo pa vrućom vodom. Ne radim to često, no kada mi zatreba zaštita, napravim to. Dakle, opustim se pod tušem. Pustim da voda udara u moje tijelo, razmišljam o njenoj energiji i o tome kako pokreće moje atome udarajući ih svojima. Razmišljam o tome kako mi daje svoju energiju. I to potraje, dobrih pola sata...zatim stanem pred ogledalo. U zamagljenom ogledalu nacrtam znak Algiz. Gledam se kroz njega nekoliko sekundi. (znam koje mu je značnje i što mu je kontra značenje). Zatim ga obrišem i nastavim dan. 

Osim toga, ja...odbijam piti tablete ako ih baš ne moram piti. A ponekad i ne operem ruke poslije obavljanja kratke nužde. Mokraća je sterilna. Pobogu, živi u amonijaku! Glavobolje često liječim šetnjom po vani, i ako sam bolesna, radije ću pribjeći prirodnom načinu ozdravljenja i čajevima, nego trpat antibiotike i sve ostale farmaceutske proizvode u sebe. Pa tako upalu grla liječim medom. Obožavam ga. Osim toga, super je za imunitet. I spravljam si kojekakve bućkuriše, jedem bijeli i crveni luk bez ičega kako bi zaštitila tijelo. I još puno toga što je prirodno. Dakle, bez kemije. Vjerujem biljkama i prirodi. 

I eto...raspisah se ja naveliko i naširoko. I sada, kada sam napisala moja mala iskustva, pitam se...što ćete vi misliti. Vi, koji ovo pročitate. Teško je pisati o ovome. Ne znam zašto, no ovo možda ni nisu iskustva, no svakako nešto veće od mene. A da je ovo netko drugi napisao, pa ja pročitala možda bih pomislila - hrpa gluposti -. 

Ali...evo, objavit ću članak, pod ne znam kojom kategorijom, pa ...kud puklo, da puklo..ne znam ni trebam li očekivati ikakve komentre ispod..ili idući članak pisati po starom..kao da se ovaj nikada nije dogodio. 

I ispirčavam se ako sam pogriješila kategoriju.