Krug je kvadrat. Možda će vas iznenaditi upravo takav početak natuknice o krugu, no o tom univerzalnom simbolu nije moguće pisati, a da se ne spomene kvadratura kruga, tj. postupak određivanja kvadrata površine jednake površini zadanog kruga. ... Podrazumijeva se da taj postupak obuhvaća i niz matematičkih proračuna, te da je tako nastala i popularna izreka "kvadratura kruga", u značenju "nemoguće zadaće".

Za mnoge je drevne civilizacije nebo bilo ženski princip simbolično prikazan krugom, dok je zemlja imala muški princip, prikazivan kvadratom. Našim se precima činilo logičnim da se kvadrat zemlje nalazi unutar nebeskog kruga ili kugle, a ne obrnuto.  Zamišljali su zemlju na kojoj žive kao dio ravnoga svijeta, ploče obješene u nekoj vrsti globusa, pri čemu je nebo iznad i ispod njih. U njihovim su očima dan i noć, kao i planetarna gibanja, slijedila kružne, rotacijske putanje. Simbolu kruga stoga je pridodano posebno značenje, koje se odnosilo na cjelovitost svijeta.

Nadalje,  naši su preci, pomoću linija dobivenih praćenjem niza točaka na obzoru na kojima sunce tijekom cijele godine, dan za danom, izlazi i zalazi, utvrdili točne granice vlastite zemlje, kao i vlastita svijeta. Otada je taj svijet omeđen ravnim crtama i kutovima, iza kojih se nalazio samo ponor, ništavilo, kraj svijeta.

Lako je uočiti kako je i zašto krug zadobio to zaštitničko, magično i sveto obilježje. Nalaziti se unutar kruga značilo je nalazi se u životu, biti dijelom ovoga svijeta. Izvan četverokuta zemlje, kao i izvan kruga neba, nalazilo se nepoznato. Te su granice bile još i strašnije budući da ste u slučaju njihova prelaženja lako mogli pasti u nebo ispod svijeta, gdje se, prema tadašnjim općeraširenim stavovima, nalazilo kraljevstvo mrtvih.

To je, dakako, pomalo pojednostavljeno objašnjenje, no ipak izvrsno ilustrira činjenicu da se za mnoge drevne civilizacije i kulture definicija kruga uvijek odnosila na žensko načelo neba, dok je kvadrat dodijeljen muškome načelu zemlje.

Budući da je zemljin kvadrat bio u središtu nebeskog kruga, oba su lika imala zajedničku sredinu, jer pojam kruga uvijek obuhvaća i pojam sredine ili središnje točke, koja je također okrugla.

Kako bismo shvatili simboličko značenje središta, korisno je pokušati slijediti razmišljanja naših predaka. Kako su oni uopće mogli predočiti kružno kretanje a da se ne usredotoče na fiksnu točiku oko koje se određeni vanjski elementi okreću, ili oko koje su se vrtjeli ili okretali oni sami? Na taj su način nesumnjivo postupno došli do spoznaja o tome da je središte točka prema kojoj se stječu ili oko koje se okreću svi elementi. Upravo se zbog toga kroz povijest nastamba plemenskog ili klanskog poglavice uvijek nalazila u središtu naseobine.

Shodno tome, svijet se mogao nalaziti jedino u središtu svemira, budući da je nebo krug. Slika svijeta kao središta svemira, ishodišta i stjecišta svih prirodnih elemenata i pojava čini središte, čak i više nego krug, simbolom savršenstva, apsoluta i jedinstva - no to je iznova pronađeno jedinstvo. Prema riječima Origena (oko 185-254.) najznačajnijeg ranokršćanskog teologa: "Ne čudite se što kažemo da je to u vama. Shvatite da ste svijet u minijaturi, da su u vama i sunce i mjesec i zvijezde ... Sumnjate li da su sunce i mjesec u onome kojem se kaže da je SVJETLO SVIJETA?" (Homilija V,2 u Levitskim homilijama).

Lako je povjerovati da je slijedeći takvu nit razmišljanja čovjek došao do otkrića koje će unijeti pravu revoluciju u društveni život i običaje: tako je, naime, otkrio kotač. No je li to u pravom smislu riječi bilo otkriće? Prije bi se moglo reći da je bila riječ o vještoj, praktičnoj i korisnoj primjeni živog simbola kruga čije je središte pretvoreno u osovinu zahvaljujući kojoj se kotač okreće. Više nije bila stvar u tome što se sve okreće oko središta, nego je središte ili os svijeta pokretala sunce, mjesec, planete i zvijezde u okretanju oko Zemlje. Nebesko kolo stoga nije bio kotač koji se nekontrolirano i slučajno okreće u ništavilu, već kotač s osi, tj. svijetom.

Kao što su za stvaranje kotača bile potrebne ljudske ruke i inteligencija, tako je i za pokretanje nebeskog kotača potreban pokretač koji mu daje zamah, poticaj i poriv, a to može jedino najuzvišenija inteligencija ili božanska ruka.

U budizmu je, primjerice, kotač simbol VAIROCANE ("prosvjetitelja"), središnjeg Čakravartina od Pet nebeskih Buddha - jedan za središte svemira, a ostali za četiri glavne strane svijeta. Smatralo se i da sunčev kotač pokreće ruka svemoćnoga boga. Na taj su se način izmjenjivali dan i noć, a sunce je slijedilo svoju putanju po nebu. Taj ritam možemo usporediti s izmjenom života i smrti na putu oko zemljina kvadrata. To je veliko načelo kotača života, magičnog kola, staroegipatskog proročanskog kotača, kotača ponovnog rođenja ili budističkog kotača zakona (DHAMMACAKKA).

Živjeti, umrijeti i ponovno se roditi - ako ne na zemlji, onda barem na nekom drugom svijetu - veliko je načelo kola sreće ili kotača sudbine, čije su žbice poput sunčevih zraka.

(D. Colin)