KRALJEVI KELTA

Kralj je posrednik između svećeničkog i ratničkog staleža iz kojega je potekao. Odgovoran je za rodnost polja i plodnost životinja. Kralj je ujedno onaj koji raspodjeljuje i uravnotežuje na svim područjima ljudske djelatnosti budući da je on sudac i ratnik - on sam se ne bori, ali je za pobjedu nužna njegova prisutnost, jer kako kaže irska poslovica "Ne dobiva se bitka bez kralja".

Kralj mora biti lišen svih nedostataka: fizičkih, psihičkih i mentalnih. Ukoliko nije takav, odnosno ako ne dokaže svoje sposobnosti, biva svrgnut, a njegova palača zapaljena. Kada je prema legendi irskom kralju Nuadi za vrijeme bitke kod Mog Tuireda odsječena ruka, morao je abdicirati. Bog-liječnik mu je tada napravio novu, srebrnu ruku, i tako je ponovno mogao preuzeti vladavinu.

Tit Livije u V. st.pr.Kr. naziva galskog kralja Bituriges Ambigatus, tj. "onaj koji se bori na dvije strane", "onaj koji posjeduje dvostruku vlast" (duhovnu i svjetovnu). "...U tami vremena, u virovima godina, dok se sve mijenja, spavat ćete kao mrtvi i svijet će vas pamtiti samo kao kraljeve."

Druidi

Kako saznajemo iz mitova i zapisa antičkih pisaca, istinski čuvari znanja i stup keltskog društva bili su druidi - svećenici.

Naziv druid dolazi od riječi dru-vid u značenju "vrlo učeni", "oni koji imaju snažan uvid", "oni koji znaju dalje". Strabon ih naziva "istraživačima etike", Posejdonije filozofima i pripisuje im velike sposobnosti, a Ciceron se divi njihovom znanju. Diodor Sicilski kaže da je među Galima bilo pjevača, filozofa i proroka koje su nazivali druidima, a koji su poznavali umijeće proricanja sudbine, i još dodaje kako je "Pitagorino učenje imalo utjecaja na njih", misleći pritom na učenje o seobi duše. Julije Cezar u Galskom ratu kaže da je uloga druida bila golema; proricali su sudbinu, sudjelovali u izboru kraljeva i upravljanju kraljevstvom. Naučavali su o besmrtnosti duše i metempsihozi. Svoj su nauk učili napamet, za što im je trebalo i do dvadeset godina. Nazivalo ih se i "učiteljima riječi" jer su smatrali da se predaja morala prenositi usmenim putem kako bi ostala živa. Gali su u Cezarovo doba već poznavali pismo (grčko), ali se njime nisu služili za zapisivanje svetih tekstova ili književnih djela.

"Prema njihovim božanskim zakonima nije bilo dozvoljeno zapisivanje ovog učenja.(...) Izgleda da je razlog ovakve zabrane bio dvostruk: prvo, nisu željeli da njihovo učenje bude poznato svima, drugo, njihovi bi učenici zanemarili razvijanje pamćenja, što se obično događa kada se moramo osloniti na knjige. Suština njihovog učenja je da duše ne iščezavaju, već poslije smrti prelaze u drugo ljudsko biće i baš je ova seoba straha od smrti, po njima, bila najveći izazov hrabrosti."

Druidi su poznavali i ogamsko pismo koje je pripadalo bogu Ogmiu. Prikazivan je kao starac u lavljoj koži koji svoje učenike vodi na lancima pričvršćenima s jedne strane za njegov jezik, a s druge za njihove uši. To je bio simbolički prikaz snage govorništva i riječi jer Ogmio je bio bog rata, borbe, magije i zaštitnik govorništva. Ovo pismo nije služilo za prenošenje znanja. Smatralo se da je ispunjeno čarobnom moći i predaja nam govori da su se njime ispisivale magične poruke na drvenim pločicama.

Oko druida je isprepleteno mnoštvo priča i legendi koje ih tako stavljaju u prostor između sna i jave. U mitovima se uz druide uvijek vezuje Kotao uskrsnuća i Kotao obilja. Bio je to talisman keltskog boga Dagde. Baštinik, a možda i nastavljač tog simbolizma je Sveti Gral u kršćanstvu. Neiscrpni Kotao obilja koji nudi hranu i taži žeđ, simbol je bezgranične spoznaje. Kotao uskrsnuća izvor je magične snage, žive vode; on daje besmrtnost ili vječnu mladost onome tko ga posjeduje ili u njega uroni. Mitovi nam također govore o njihovim velikim moćima: o sposobnosti komuniciranja sa snagama prirode, o vladanju četirima elementima (zemlja, voda, zrak, vatra)... Mitski druid Mog Ruith ("Sluga Kotača") govori: "Ja sam osnova mudrosti, onaj koji zapovijeda elementima, onaj koji se penje na nebo, koji zasljepljuje, koji obuhvaća snagu drugih. Svojim dahom i zazivanjima podižem oluje, rušim brda, isušujem jezera i rijeke, pretvaram svoje neprijatelje u kamen, gorim u mnogim rijekama."

Iz Strabonovog kratkog zapisa iz I. st. vidljivo je postojanje tri stupnja svećenstva ili, bolje rečeno, tri magijsko-religijske funkcije: bardi ili pjevači, proroci ili vati i druidi. "Među Galima postoje uglavnom tri vrste ljudi koji se posebno poštuju, a to su pjevači, proroci i druidi. Pjevači su se bavili himnama, proroci prinošenjem žrtava i proučavanjem prirode, a druidi su tom proučavanju dodavali i izučavanje morala. U njihovu pravičnost se tako jako vjeruje da im se ostavlja pravo odlučivanja i u javnim i u privatnim nesuglasicama, a oni su svojim odlukama do sada sprečavali sukobe. (?) I oni i drugi (bardi i proroci) smatraju da je duša neuništiva kao i svijet, ali da će voda i vatra jednoga dana zagospodariti."

KELTSKI RATNICI

Za Kelte je bitka predstavljala obnovu herojskih bitaka koje su vodili bogovi. Mitski junak Cuchulainn predstavlja uzor i donosi kodeks časti u borbi: ne ubija nenaoružane, kočijaše, sluge, žene, djecu. Bit ratničke uloge temelji se na vrlini i dosjetljivosti. On zamjenjuje kralja koji prisustvuje bitki, ali se ne bori.

Njihove su bitke bile prožete magijskim i ratničkim obredima: tijela obojena i ukrašena nakitom, štitovi s amblemima, a krikovi koje su ispuštali kada su jurili u boj izazivali su jezu kod Rimljana. Prema rimskim povjesničarima, neprijateljskim su se redovima približavali izazivajući najhrabrije na dvoboj, na pojedinačnu bitku. Pjevali su o podvizima svojih predaka, hvalili se hrabrošću; pokušavali su riječima poljuljati samopouzdanje protivnika.
 

www.celtia.blogger.ba