Prvi tragovi čovjekova života koji su pronađeni u Kini datiraju iz paleolitika. Prve značajnije kineske dinastije javljaju se u trećem i drugom mileniju prije Krista: Hsia (2183.- 1752.) te u brončano doba dinastija Shan Yin (1751.-1112.). Ova druga dinastija je vladala na istoku Kine. Stanovništvo je bilo podijeljeno u kaste, sa snažnom svećeničkom kastom i strogom društvenom hijerarhijom. Posebno je za vrijeme vladavine te dinastije bila razvijena pismena kultura, što nam svjedoče pismeni zapisi na kostima za proricanje budućnosti, koje se nazivaju “kosti proročanstva”. Na čelu dinastije bio je kralj, s tim da njegovu krunu nije dobivao njegov sin, nego brat. Stanovništvo višeg sloja živjelo je u tadašnjim gradovima i bavilo se lovom, a niži sloj bavio se poljoprivredom po selima. Jačanju vladajuće klase omogućilo je i prvo korištenje konja i bojnih kola. Što se tiče religije štovali su svoje pretke. Obredi su se sastojali od plesa do transa, čitanja proročanstva s kostiju i tumačenja snova. Kako se povećavao broj umrlih vladara iz dinastije odredili su da vrhovni bog bude Šang-Ti. Osim predaka štovali su božanstva prirode: sunce, mjesec, zvijezde, vjetar, oblak, gore, vode i božanstva tla. Za vrijeme kralja Pan-kenga (1401.-1374. pr. Krista) ta dinastija je dosegla vrhunac svoga razvoja. Kad se govori o kineskoj religiji tog doba, treba spomenuti i vjerovanje u ravnotežu prirode. U nekom smislu ta vjera je bila dualistička. Principi yina i yanga, tame i svjetla, mekog i tvrdog, ženskog i muškog nadopunjavali su se i smjenjivali.

 

1. Dinastija Hsia je nastala od Yua Velikog koji je naslijedio Yoa i Shuna, koji se smatraju vrlim vladarima (usp. Dragutin Hlad u K’ung Fu-thu, Lun-yü.

 

2. Početkom 20. st. u Shantungu su pronađene kosti ukrašene zapisima za proricanje. Ujedno, te kosti su najstariji kineski pisani izvori. Obično su se u tu svrhu koristili oklopi kornjače i volovska lopatica.

 

3 Osobito je bio poznat ples za kišu, koji bi trajao sve dok kiša ne padne.

 

Dinastiju Shan Yin potisnula je treća dinastija Chou (1111.- 249.). Pripadnici ove dinastije vladali su na prostoru današnje sjeverne Kine. Njima se pripisuju grobni tumuli. Vrhovno božanstvo bio im je sin neba Tien-ce, koji je dobio nebeski mandat. Prikazivan je kao snažan čovjek. Snagu te dinastije i države su oslabile međusobne borbe feudalaca od 720. do 481. godine. Božanstvo predaka nije više osiguravalo titulu kralja u jednoj lozi. Vjerovanje u pretke postepeno se mijenja u važnost etičkih svojstava ili kreposti koje su označene s pojmom Te. Kreposti osiguravaju povezanost s nebom. Drugi pojam koji se javlja u tom razdoblju je Li koji označava važnost obreda. U takvom društveno-religioznom ozračju javljaju se prve škole i prvi filozofi-savjetnici koji su putovali po državi. Među njima posebno mjesto je zauzeo Konfucije (551.-479. prije Krista).

 

Tek je ponovno uspjelo dinastiji Ch’in (ili Ts’in), iz sjeverozapadne Kine, okupiti feudalce i osnažiti državu. Vladari te dinastije počeli su koristiti titulu cara, i podigli su Kineski zid. Starija dinastija Han (Zapadni Han) je vladala od 206.2. do 8. godine, a Istočni Han ili Mlađa dinastija Han vladala od 25. do 220. poslije Krista. Posebno snažan kulturni razvoj država je ostvarila za vladavine starije dinastije Han. Granice države su se znatno proširile za vrijeme cara Wu-ti (140.-87. pr. Krista). Taj car je proglasio 136. g. prije Krista konfucionizam državnom doktrinom, a Konfucija su štovali kao božanskog mudraca i počeli mu prinositi žrtve. Godine 630. poslije Krista car T’ai Tsung je odredio da se u svim pokrajinama podigne hram Konfuciju i da se redovito prinose žrtve i tako konfucionizam postaje uz budizam i taoizam jedna od temeljnih kineskih religija. 

 

Važniji trenuci Konfucijeva života

 

Na europski kontinent Konfucijevo učenje donose redovnici isusovci u 16. (17.) stoljeću. Oni su njegovo počasno ime K’ung Fu-tzu4 (znači Učitelj K’ung) polatinizirali u Confucius (Konfucije).

 

Konfucije je rođen 551. godine prije Krista u gradu Qu Fu (Tsou) u pokrajini Ch’angiping u državi Lu, koja se nalazi na sjeveru Kine. Bio je jedanaesto dijete u obitelji. Njegova obitelj je bila imućna i na položaju za vrijeme vladanja dinastije Shang. Međutim, kad je moć i utjecaj te dinastije oslabio, njegov otac se doselio u državu Lu. Tri godine nakon njegova rođenja umire mu 17-godišnji otac Shu-Liang He, a skrb o obitelji preuzima 15-godišnja majka. Iako su živjeli vrlo skromno, majka mu je omogućila dobro obrazovanje. Konfucije se osposobio u mnogim zanatima. Za svoje djetinjstvo kaže: “Kao mladić bio sam siromašan, te sam tako naučio raditi mnoge jednostavne stvari kojima se bave priprosti ljudi”. Nije imao posebnog učitelja nego je učio od starijih koji su poznavali “vrela starih učitelja” i od onih koji su poznavali načela. U 15. godini odlučio se baviti podučavanjem drugih. Vrlo mlad je stupio u brak s mladom djevojkom Chi-Kuan. U braku je imao dvije kćeri i dva sina. Sinovi su mu se zvali Li i Po-yu. Li je umro za Konfucijeva života. Majka mu je preminula kad je Konfucije imao 20 godina. Oplakivao ju je 27 mjeseci. Napustio je svoju obitelji i potpuno se posvetio proučavanju i poučavanju drugih. U 32. godini postao je obiteljski učitelj sinovima jednog ministra u vladi Lu. Zatim se preselio u nekadašnje središte države da bi proučio tradiciju institucija i običaja. Na putovanju se zanimao i za glazbu. Po povratku u Lu 15 godina se bavio studijem. Postao je ministar i kancelar u 51. godini života. Razočaran u način života svoga vladara nakon četiri godine napušta službu i zemlju. Putuje sa malom grupom učenika od države do države da pronađe vladara koji bi htio primiti njih u službu i njihove ideje ugraditi u izgradnji društva. Ova putovanja su trajala 12 godina. Po povratku u zemlju povukao se iz javnog života te se bavio studiranjem i predavanjima ali samo za male i zatvorene grupe učenika.

  

Konfucije je posebno cijenio knjigu Anali proljeća i jeseni, (Ch’un Ch’iu) koja je ljetopis države Lu i Knjigu pjesama (Shih Ching) koja je imala 305 pjesama koje oslikavaju svakodnevni život između 1000. i 600. prije Krista u Kini. Neki smatraju da je on sam otkrio te pjesme i svrstao u Knjigu pjesama.

 

(nastavlja se)

(fra Iko Skoko)