Kelti nisu bili jedinstven narod, moguće je da čak nisu svi ni pripadali istoj etničkoj skupini, iako su govorili na dijalektima istog jezika. Nisu imali političkog jedinstva, no u vremenu što je neposredno prethodilo njihovom potpadanju pod vlast Rima, pojedina plemena ujedinjavala su se u političke tvorevine što su bile na dobrom putu da postanu države. Rimljani su posvuda, osim u Škotskoj i Irskoj, te na nekim otocima u Irskom moru, a samo djelomično u Walesu i Cornwallu, prekinuli njihov politički i kulturni razvitak, romanizirali ih i učinili dijelom provincijalnog stanovništva rimske države. 
 
Naše znanje o religiji i mitologiji različitih keltskih plemena potječe iz triju zemljopisnih područja: Galije (današnja Francuska i Belgija), Britanije (posebice Walesa) i Irske. Kao rimske provincije, Galija i Britanija su prije pojave kršćanstva bile pod izrazitim utjecajem rimske, a južna Galija i grčke kulture. Naprotiv, keltska Irska sačuvala je svoje kulturno jedinstvo sve dok tijekom 5. stoljeća nije prihvatila kršćanstvo. Zato je upravo u Irskoj preživjelo najviše dokaza o keltskoj predkršćanskoj mitologiji, ali se značenje te irske građe može razumjeti jedino ako je se poveže sa sačuvanim dokazima o mitologiji Gala i Britanaca. O religiji plemena izvan spomenutih područja, pa tako i o Keltima koji su obitavali na području naše zemlje, Skordiscima i Tauriscima, ne znamo ništa. Eventualne zaključke možemo donositi samo na temelju onoga što je bilo zajedničko svim Keltima.

Razvitak keltskih religioznih predodžbi i mitova moguće je pratiti tijekom nekoliko razdoblja. Najraniji i što se tiče mitologije najslabije poznat, period je formiranja keltskih plemena u krilu srednjoeuropske kulture starijeg željeznog doba, o čemu postoji samo arheološka građa. Možemo pretpostaviti da su njihove tadašnje religiozne predodžbe bile jednake ili bar vrlo slične onima drugih istodobnih naroda okolnih područja.

Drugo razdoblje vrijeme je keltskih seoba koje otpočinju u 6. stoljeću pr. Kr. i traju sve do rimskih osvajanja keltskih zemalja sredinom 1. stoljeća. Iz ovog perioda potječe vrlo obilna arheološka ostavština, te podaci o Keltima kod starijih grčkih i rimskih pisaca.

Treće je razdoblje rimske prevlasti; od Tiberija do pobjede kršćanstva u 4. stoljeću. Keltska religija tog vremena najpotpunije je dokumentirana arheološkim nalazima, epigrafskim spomenicima, podacima antičkih i crkvenih pisaca. Međutim, u tom vremenu je i najmanje izvorna jer je prožeta religijom osvajača.

Posljednje razdoblje obuhvaća dugu agoniju keltskog svijeta od 4. do 9. stoljeća i to uglavnom na Britanskim otocima i u Irskoj. To je vrijeme pokrštavanja, tijekom kojega keltska religija biva potisnuta, prerađena i zaodjenuta u kršćansko ruho, a priče i mitovi zapisani u srednjem vijeku i sačuvani do danas, izgubili su najveći dio svoje izvorne autentičnosti.

MITOLOGIJA GALA

O izvornoj, predrimskoj mitologiji Gala poznato je vrlo malo, a i to su uglavnom općeniti zaključci. Iz još starije, predkeltske religije srednje i zapadne Europe preuzet je vjerojatno kult vezan za rijeke, izvore i nebeska tijela, kao i vjerovanja da su životinje i biljke rodonačelnici pojedinih rodova ili plemena. To pokazuju predkeltska imena  nekih božanstava, rijeka i izvora koje su štovali Kelti, a na totemizam upućuju plemenska i osobna imena, kao Tarbeli (bikovi), Boduognatus (gavranov sin), Bronogenos (vranin sin), Dergan (sin hrasta) ili Eburones (tisovina). Kao i ostali narodi s totemističkom tradicijom, ni Kelti nisu ubijali životinje za koje su vezani imenom ili porijeklom.

Za Kelte su rijeke, jezera, stabla, pa čak i stijene, imali posebno vjersko značenje, a prisutnost božanstava osjećala se posvuda. Većina njihovih vjerovanja temeljila se na godišnjem ciklusu godišnjih doba, žetve i kretanja Sunca. Spiritualna snaga nalazi se posvuda: u krajoliku, biljnom i životinjskom svijetu. Duhovi prirode često su povezani s plodnošću zemlje i godišnjim ratarskim ciklusom. Štovani su u vrijeme sadnje, žetve ili suše i nestašice, a galski zemljoradnici koji su se oslanjali na božju volju, nudili su im žrtvene darova na za to određenim mjestima.

Povezanost Kelta s indoeuropskim stablom manifestira se čak i u njihovim kasnijim mitovima i obredima u vezi s hrastom i vjetrom, koji imaju neposredne analogije u sanskritskoj literaturi, odnosno u kultu arijskog svijeta između Inda i Irana. U to osnovno naslijeđe vjerojatno treba uključiti i poseban aspekt keltskih božanstava, a to je njihova česta trojnost – pojava s trima glavama ili trima licima ili čak s tri imena. Tri je sveti broj i u drugim indoeuropskim religijama, no točno značenje te trojnosti u Kelta nepoznato je. Trojstvo elemenata svijeta: zemlja, vatra i voda; tijelo, duša i duh; nebo, zemlja i podzemlje – konstanta su religioznih vjerovanja. Taj “primitivni” dio keltske religije nije samo najstariji nego i najdugovječniji, jer je još uvijek prepoznatljiv u pojedinim irskim legendama iz ranog srednjeg vijeka.

Kelti dugo svoje bogove nisu prikazivali u ljudskom liku, već su ih zamišljali kao duhove povezane sa šumama, rijekama, jezerima i drugim prirodnim fenomenima. Bogovi su se smjeli predstavljati samo simbolima, a njihovo antropomorfiziranje pojavilo se najvjerojatnije, kao posljedica kulturnog miješanja s mediteranskim svijetom. Izuzetak je Cernunnos (Dagda u irskoj mitologiji), često prikazivan u ljudskom obliku, no s jelenskim rogovima.

Vrlo je uočljiv regionalni karakter keltskog, pa tako i galskog štovanja bogova; od ukupno oko četiri stotine božanskih imena samo njih stotinu spominju se u izvorima više od jednom, jer ih je većina štovana samo na malim područjima. Npr. božica Sequanna štovana je samo u današnjoj francuskoj pokrajini Burgundiji, dok je drugdje bila uglavnom nepoznata. Mnoga božanstva često imaju regionalne nazive i inačice.

Uzastopne migracije Kelta iz njihovog matičnog područja oko gornjih tokova rijeka Rone, Rajne i Dunava prema zapadu, jugu i istoku Europe, bile su popraćene stalnim ratovima, ali i istodobnom asimilacijom pokorenih naroda. Najprije su osvojena područja Galije, Britanije i Iberskog (Pirinejskog) poluotoka, kao i sjeverna Italija. Kasnije su osvojili srednje Podunavlje, zauzeli sjeverni dio Balkanskog poluotoka, a nakon poraza kod Delfa 279. god. pr. Kr., osvojili su i Donje Podunavlje i dio Male Azije gdje su osnovali državu Galatiju.

U ovom razdoblju prvobitna keltska religija doživjela je znatne promjene. Starija individualizirana božanstva plodnosti njiva i stoke, vrela, rijeka i šumovitih bregova, postupno su ustupila mjesto božanstvima plemena i rata, a stalni ratni okršaji dali su bogatu građu za likove legendarnih kraljeva i junaka. Na jugu Italije, Galije i Balkanskog poluotoka Kelti su došli u dodir s grčkom, etruščanskom i ranom rimskom civilizacijom, a na Pirinejskom poluotoku te u srednjoj i jugoistočnoj Europi upoznali su se s iberskom, panonskom, ilirskom, tračkom i skitskom kulturom, koje su u njihov svijet unijele mnoge religiozne ideje.

U takvim okolnostima većina starih božanstava dobila je ratnički karakter, a najuglednije među njima postalo je ono koje brine o dobrobiti i napretku plemena. Tako je jedan od najvećih bogova, zajednički svim Keltima bio Teutates, čije je ime nastalo od riječi što označava pleme, narod; on  je bog koji predvodi narod u ratu i brine za njegovu pobjedu.

Već od 4. stoljeća pr. Kr. pojavljuju se prvi likovni prikazi pojedinih galskih bogova, a na jugu Francuske pod grčkim se utjecajem počinju graditi i prva svetišta, u koja se stavljaju kipovi koji prestavljaju heroizirane pokojnike, a možda i neke bogove. Na mnogim mjestima u Francuskoj otkrivene su drvene figure u svetištima, a u naseljima maske i kamene glave (ponekad s dva lica). Kelti su glavama bogova i junaka pridavali posebne moći i vjerovali su da su sva snaga i sve natprirodne sile skoncentrirane u glavi. Zato se može govoriti o “bogu bez tijela” u keltskoj religiji i o posebnom kultu glave, odnosno lubanje. Glave protivnika ubijenih u bitci vješali su na vratove svojih konja ili na bojna kola. Neke od tih trofeja preparirali bi u ulju od cedra, a neke bi postavljali u udubljenja na ulazima u svoje kuće. Antički pisci su, nerazumijevajući njegovo pravo značenje, kult glave kod Kelta objašnjavali njihovom iznimnom okrutnošću i divljaštvom, navodeći tome brojne primjere.

S rezervom treba primiti i neke podatke antičkih pisaca o ljudskim žrtvama i kanibalizmu kod Kelta, iako je sasvim sigurno da su pojedinim bogovima kao što su Esus i Taranis, prinošene ljudske žrtve. Taj je običaj, međutim, bio vezan samo uz iznimne okolnosti i ništa češći nego kod ostalih starih naroda. Frustrirani vojskovođa poput Julija Cezara, nastojao je što je moguće više naglasiti divljaštvo svojih protivnika, nasuprot civiliziranosti rimskih legija! Kako on kaže, “Gali su bili iznimno praznovjerni. Tako su bolesnici od teških bolesti i ljudi u ratnim opasnostima, bogovima obećavali ljudske žrtve ili ih čak i činili, a u njima su sudjelovali i druidi. Oni vjeruju kako je jedini način da se očuvaju ljudski život, ponuditi drugi u zamjenu. Bila su uobičajena plemenska žrtvovanja, pri čemu bi načinili velike figure od pletenog šiblja i ispunili ih živim ljudima pa ih zapalili, tako da su žrtve izgorjele. Gali vjeruju da bogovi više vole kad im se žrtvuju osuđeni zločinci, no kad ih uzmanjka, spaljuju i nevine ljude.” I Strabon spominje da Gali tuku žrtve do smrti, a Lucan piše o žrtvovanju Teutatesu, Esusu i Taranisu.

U vrijeme rimskih osvajanja keltskih zemalja od sredine 1. stoljeća pr. Kr. pa do sredine 1. stoljeća, u Galiji je postojao panteon bogova, na čijem je čelu (prema Cezaru, u Comentarii de bello galico) bio Lugh, vrhovni bog svih Kelta, pronalazač svih obrta, zaštitnik plemena, puteva, putnika i trgovine. Cezar ga naziva imenom rimskog boga sa sličnom ulogom – Merkura. Jednako tako, s rimskim su božanstvima poistovjećena ostala galska božanstva koja navodi Cezar: Apolon, Mars, Jupiter, Minerva, Dis pater. Jupitrom vjerojatno naziva Taranisa, boga nebeskog svoda i munje, Marsom Teutatesa, a Dis paterom Sucellusa, boga vegetacije, plodnosti i smrti. Neizvjesna su prava imena bogova koje Cezar naziva Apolonom i Minervom, jer je u galskoj mitologiji više božanstava povezanih svojim ulogama sa sunčevom svjetlošću. liječenjem, umjetnošću i obrtima: Belen, Borvos, Damona, Sirona, Lugh, Brigentia.

Da su Gali u vrijeme borbi s Rimljanima imali svoju izvornu mitologiju pokazuje reljef iz Pariza  na kojem su prikazani bog Esus i bik s tri gavrana (Tarvos Trigaranos), s kojim je sigurno povezivana legenda čija je kasna varijanta očuvana u mitu o Cuchulainu.

Učenja druida u Galiji nisu sačuvana, no u nekim kasnijim mitovima govori se o “stupovima svijeta” i o “Sunčevu stupu” za koje se vjerovalo da podržavaju nebo, kao i o izvorima, rijekama i jezerima koji su nastali od božjih suza ili od znoja divova i čarobnjaka. Ljude nisu stvorili bogovi, već su oni njihovi potomci.  Gali su vjerovali kako potječu od Sucellusa, tj. da su došli na svijet iz Podzemlja. Čini se da je učenje druida o sudbini svijeta bilo vrlo pesimistično, jer su Kelti, pa tako i Gali, vjerovali da će jednoga dana “vatra i voda prevladati” i da će “nebo pasti na zemlju”.

Druidi su bili jedini ljudi “koji su poznavali prirodu bogova”, oni su bili posrednici i veza između svijeta ljudi i svijeta nadnaravnoga. Bili su čuvari fundamentalnih znanja i ezoterične doktrine o konceptu ljudskog svijeta i univerzuma. Druidsko učenje sadržavalo je vjerovanje da se život ne prekida smrću osobe, već se nastavlja ili u svijetu izvan svijeta smrtnika ili se pak vraća na zemlju kroz reinkarnaciju. U prvom slučaju međusobni kontakt bio je moguć samo u vrijeme noći Samhaina (1. 11.), koja je označavala kraj jedne i početak druge godine.

Cezar i Lucan pišu kako Gali drže da duše mrtvih ostaju vezane za tijelo, koje produžuje život u nekim drugim sferama. Keltsko podzemlje nije svijet turobnih sjena i mraka, već mjesto sreće, gdje buja život – slobodan i besmrtan, bez razdvaja nja dobrih od zlih. Ideje o “zemlji svjetlosti” (raju) i “zemlji bez dna”  (paklu), pojavile su se sasvim kasno i to pod utjecajem rimske kulture i kršćanstva.

Sveta mjesta Gali su nazivali nemeton. Do rimskog osvajanja Galije to su bili samo sveti gajevi bez ikakvih građevina. Lucan daje iskrivljeni opis tih svetišta u gustoj šumi, s drvećem poprskanim ljudskom krvlju i vodom koja izvire iz crnih izvora. Tamo su čuvani sveto posuđe i ratni plijen. Nemetoni nisu bili dostupni običnim ljudima, no postojala su mnoga druga obredna mjesta, osobito oko posvećenih izvora, gdje su ostavljani zavjetni darovi i na koje su dolazili ljudi i iz udaljenih krajeva.

Tijekom romaniziranja keltskih zemalja postupno se sva lokalna galska božanstva povezuju s bogovima rimske religije. Kako bi se romaniziranje uspješno ostvarilo, sustavno je uništavan druidski svećenički red, a potpuno je zabranjeno i zatirano njihovo učenje. Time je rimska politika uspjela velik dio galskog naroda odvojiti od njihove tradicije. Druidi su opstali samo u potpuno zabitnim dijelovima Galije, gdje se njihova djelatnost ograničavala na niže slojeve galskog društva. Svugdje gdje je zabranjeno druidsko učenje, stara božanstva brzo su poistovjećena s rimskima, odnosno stvorena je posebna galo-rimska religija.

No kao protuteža pritisku rimske religije, naglo su počeli oživljavati arhaični elementi (kult prirode, totemizam, obožavanje drveća) koji se zaodijevaju u rimske forme i utvrđuje se njihova ikonografija. Mnoge svete životinje iz narodnih vjerovanja povezane su tada s određenim božanstvima. Tako Epona postaje božica konja, Artio, Andarta i Artaios- božanstva medvjeda, Arduinna i Moccus – božanstva divlje svinje, a Mullo je zaštitnik mazgi. Još je više božanstava nastalo personifikacijom bregova i planinskih vrhova: Garra, Poeninnus, Baeserta; drveća: Deus Robur, Fagus; toplih izvora: Nerius Luxouius, Sianna, Damona, Borvo ili rijeka: Sequanna, Matrona, Sommonia. Obogaćuje se ikonogarfija i starih božanstava, pa tako Cernunnos, stari rogati bog plodnosti i divlje prirode, okarakteriziran samo jelenskim rogovima, dobiva kesu s novcem ili žitom, koje prosipa između bika i jelena. Uz njega je često prikazivana i zmija s rogom ili ovnovskom  glavom. Funkcije Cernunnosa su proširene, pa on postaje moćno htonsko božanstvo (tj. bog smrti i podzemlja).

Pored utrostručenih božanskih likova kao što su Matres, bogovi i božice s trima glavama i trima licima, božanski bik i vepar s tri roga, u galskoj religiji tog vremena česti su i božanski parovi, pa se ženska božanstva povezuju s muškima, ili prema sličnosti uloga ili prema komplementarnim snagama.

U romaniziranim krajevima Galije brzo su nastali likovi novih, galo-rimskih božanstava, redovito nazivanih rimskim imenima bogova, no suštinski vrlo različitih rimskim istoimenim bogovima, jer su u sebi ujedinjavala i snažnu keltsku tradiciju. Zanimljivo je da na vrhu tog panteona ne stoji Jupiter – vrhovni rimski bog, nego Merkur – vrhovni keltski bog Lugh, zaodjenut u ruho rimskog božanstva. Galo-rimski Lugh/Merkur nije sada samo bog trgovaca, puteva i putnika, nego i božanstvo koje brine o napretku kuće i njiva, o obrani zemlje od neprijatelja i ratnim pobjedama. Njemu u čast Gali su podizali mnoga svetišta – kvadratne građevine okružene stupovima – najčešće na vrhovima brda.

Slično su nastali likovi i ostalih galo-rimskih bogova. Jupiter je spoj Taranisa i Jupitra; Apolon sadrži brojna galska solarna i božanstva ljekovitih izvora, od kojih su najvažnija Belenus, Granus i Borvos; Silvan združuje odlike galskih Sucellusa, Sinquatisa i Eriapusa. Pod Herkulovim imenom Gali su štovali svoga boga Ogmiosa, Vulkanovim – Goibniua, Minervinim – božicu plodnosti Suleviu itd.

Od galskih mitova, tj. priča o božanstvima i junacima, nije preostalo ništa. Kod svih Kelta postojala je usmena, a ne pismena predaja, pa je tako s nestankom druidskog učenja i tradicije u Galiji i čitavom kontinentalnom keltskom svijetu, nestao i taj dio njihove kulture. Keltski religijski svjetonazor temeljio se na moralnom sustavu dobra i zla, pravoga i pogrešnoga. Vjerski ideal bio je živjeti u skladu sa svojom okolinom, prihvatiti vlastite vrline i mane, te prihvaćanje rođenja i smrti kao dijelova božanskog plana za ljude. Moralna slabost, nedostatak hrabrosti i zla djela bili su grijeh koji je mogao rezultirati božanskom kaznom. Duboko religiozni, Kelti su vjerovali da treba učiniti sve što je moguće kako bi osigurali nesmetan odlazak na drugi svijet. Ukoliko ne obave odgovarajuće obrede u odgovarajuće vrijeme, na njih će se sručiti prokletstvo. Oni koji su u tome pogriješili, kažnjavani su potpunim ignoriranjem ostalih članova zajednice. Uzrok tome bio je strah ostalih da će u dodiru s “grešnikom” i sami postati “onečišćeni”. Prema tome, bilo tko nesposoban da obavi obrede na odgovarajući, propisani način, postao bi prijetnja od koje se društvo štitilo potpuno negirajući njegovo postojanje.

GLAVNA GALSKA BOŽANSTVA

Andarta, božica rata (štovana u južnoj Galiji)
Aratios, bog medvjed
Arduinna, božica šume i divljači, prikazivana kako jaši na divljoj svinji (štovana u Ardenima)
Artio, božica plodnosti i općeg napretka zemlje (štovana u sjeveroistočnoj Galiji)
Belenus, jedan od najštovanijih bogova, bog ljekovitih izvora, pastira i stoke, kasnije povezan sa Suncem i Apolonom, iako nema dokaza da su Kelti neposredno štovali Sunce. Povezan je s pastirskim životom, a možda i irskom svečanošću vatre pročišćenja – Beltaneom, koja se slavila 1. svibnja.
Belisama, božica vatre
Bergusia, pratiteljica Ucuentisa, zaštitnika metalurgije
Borvos, bog ljekovitih izvora, kasnije povezan s Apolonom kao bogom zdravlja
Brigantia, božica izvora
Camulos, bog rata, štovan i u Galiji i u Britaniji
Cernunnos, rogati bog plodnosti i divlje prirode, ali i smrti. Jedan je od glavnih keltskih bogova, uvijek je okružen životinjama. Često je tumačen kao Gospodar životinja, no on je i tvorac i uzimatelj života. Kao stvaralac, ponekad je prikazivan sa simboličnim falusom, a kao uzimatelj života – s toljagom.
Damona, božica izvora, kasnije povezana s Apolonom
Epona, božica plodnosti i kasnije, konja. Njeno ime znači “Velika kobila”, a poznata je diljem keltskog svijeta.
Grannus, štovan najčešće s božicom izvora Sironom (štovan u istočnoj Galiji)
Haeracura, božica zemlje i supruga boga Podzemlja (štovana u dolini Rajne)
Lenus, bog rata, štovan i u Galiji i u Britaniji
Loucetius, bog munja, poistovjećen s Marsom
Lugh, “Svijetleći”, vrhovni bog svih Kelta, izumitelj svih umijeća i vještina, uključujući rat i liječenje, bog obrta i trgovine, povezan je sa žetvom i svetkovinom Lughnasadh.
Matres (jedn. Matrona), trojno božanstvo materinstva i sve životne snage prirode, vezane su uz izvore i rijeke
Moccus, bog lova, povezan s divljim svinjama
Mullo, bog mazgi, kasnije jedan od Marsovih epiteta
Nantosuelta, pratilja Sucellusova, povezuje se s Morigan jer joj je jedan od atributa gavran; božica rijeka
Nemetona, božica svetog gaja, štovana i u Galiji i u Britaniji
Ogmios, bog rječitosti i učenja u svih Kelta; vodič mrtvih, nosi toljagu i izjednačuje se s Heraklom. Prikazivan je sa sunčanim zrakama oko glave i kao starac kojeg prate sretni sljedbenici čije su uši tankim lancima vezane s njegovim jezikom.
Rosmerta, božica plodnosti, povezana s podzemnim svijetom
Segmo, ratnički bog, kasnije povezan s Marsom
Sirona, božica izvora, kasnije povezana s Apolonom (štovana u istočnoj Galiji)
Smertatius, blizak Herkulu i Ogmiju
Sucellus, “Dobri toljagaš”, bog plodnosti, vegetacije i smrti, predačko božanstvo. Simbol mu je malj, a nosi i pliticu koja označava obilje.
Suleviae, božica plodnosti, štovana u Galiji
Taranis, “Gromovnik”, bog munje i nebeskog svoda; simboli su mu kotač i bljesak munje (štovan u Rajnskoj oblasti, Provansi, ali i u Britaniji)
Tarvos Trigaranus, bog u obliku bika
Teutates, bog svih keltskih plemena, bog rata

Literatura

The Celts, skupina autora, Venezia 1991.
A. Cermanović i D. Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Europe, Beograd 1996.
A. Konstam, Historical Atlas of The Celtic World, London 2004.
Mitologija. Ilustrirana enciklopedija, Ljubljana-Zagreb 1990.
The Historical Atlas of The Celtic World, London 2001.
T. W. Rolleston, Illustrated Guide to Celtic Mythology, London 1995.  

www.fantasy-hr.com