U uvodu njegova Francuskog prijevoda Homera, Lasserre uočava kako su Homerovi Achaeani originalno potjecali od Indo-Europskih naroda, koji su sa Sjevera izveli invaziju na Grčku, donevši sa sobom svoju religiju u kojoj su glavni bogovi bili Zeus i zemaljska-majka božica. Kako znamo, iz raznih klasičnih izvora, da su Zeus i drugi „Grčki“ bogovi bili obožavani od strane Kelta, iz toga logički slijedi kako su Achaeanci, koji su izvršili invaziju, u korijenima bili Kelti. ...

Ali tko su bili Kelti? [Wilkens]

Gotovo ništa nismo o njima naučili u školi, iako se čini kako se smatraju precima većine Evropljana, dakle i Amerikanaca. Kako to da religija i kultura Mezopotamijske regije dominira našim životima i našom kulturom kada je zapravo „strana“?

Keltska povijesna literatura, uključujući i mitove, priče i pjesme, u njihovoj pisanoj formi, datira uglavnom iz Srednjeg Vijeka. Bazirana je na usmenoj predaji koja potječe daleko unazad, još prije ere Krista. Veoma je teško dobiti jasnu predodžbu o Keltima prije-Kristove ere, iz prenesenih tekstova, ne samo zbog tipičnog miješanja mitova sa stvarnim događajima i zbog velikog vremenskog odmaka, već i zbog Romanskog carstva koje je težilo zatrti tu kulturu, počevši sa Cezarom pa nastavljajući sa Romanskom crkvom, pod utjecajem Judejskog monoteizma.

Pa ipak, pomno studirajući dostupan materijal, dobije se impresija dinamičnih, pomalo nediscipliniranih ljudi. Kelti su bili ponosni, maštoviti, umjetnici, ljubitelji slobode i avantura, rječitosti, poezije i umjetnosti. Uvijek možete razlučiti Keltski utjecaj po njihovom velikom umjetničkom talentu.

Kelti su bili VRLO sumnjičavi prema ikakvome obliku centraliziranog „autoriteta“ i to je naposljetku bilo i uzrokom njihova pada. Nisu bili u stanju suprotstaviti se hijerarhijskoj ratnoj mašini Romanskog carstva. Na jedan način možemo gotovo reći kako je baš tako Hitler umalo pokorio Evropu, posebice Francusku. Upravo to naglašava činjenicu kako Hitler NIJE djelovao po Hiperboreanskim principima. Gali uzimaju principe slobode i jednakosti VEOMA ozbiljno – počevši od običnog čovjeka na cesti, koji se ni na koji način ne smatra imalo manje vrijednim od Prvog Ministra.

Jedan od glavnih povjesničara Romanske ere, Julije Cezar, govori nam kako su Keltima vladali Druidi. Druidi su „posjedovali svo znanje“. Druidi su bili zaduženi za SVE intelektualne aktivnosti i nisu bili ograničeni samo na religiju, što nam sugerira kako su „religija“ i „znanje“, u više-manje znanstvenom pristupu, smatrani esencijalni jedno drugome – simbiotik.

Tek su kasniji autori otpočeli sa ocrnjivanjem Kelta, optužujući ih za uobičajene stvari kojima se služe ljudi kada žele nekoga demonizirati: ljudske žrtve, homoseksualnost, itd. Većina tih besmislica potječe od Posejdona, koje je citiran kao „autoritet“ od strane svakog drugog „autoriteta“ svezi Kelta, od tada pa nadalje. Na nesreću, kada osoba prouči Posejdona, lako spozna kako nije imao pojma o čemu priča te da je vjerojatno izmišljao stvari, sa svrhom ispunjavanja određenog cilja.

Nedostatak izvornih Keltskih tekstova najveći je problem sa kojim se susreću povjesničari i studenti Keltske povijesti. Mnoštvo ideja tek su „pretpostavlja se“ ili se oslanja na drevne izvore preplavljene određenim namjerama, neki od njih čak predlažu kako je postojao „tabu“ među Keltima, o pisanoj riječi.

Pretpostavljam kako bi, ukoliko naša civilizacija doživi propast i unište se svi magnetski mediji, ljudi nakon nas mogli reći kako ni mi nismo ništa pisali.

Mnogo je besmislica napisano o tome ZAŠTO Kelti nisu ništa zapisivali, a najbesmislenije od toga, ako razmotrimo ono što uistinu znamo o njihovoj kulturi, jest kako je to bio način da Druidi „zadrže svoju moć“, ili da su vjerovali nešto suludo poput: „Kada bi se drevni mitovi razotkrili, postali bi svjetovni i time izgubili svoja mistična svojstva“.

Ono što je Cezar naveo kao razlog za zabranu pisane riječi jest zabrinutost Druida kako njihovi učenici ne bi zanemarili vježbanje vlastitog pamćenja, tj. Frontalnog Korteksa, kroz oslanjanje na pisane tekstove. U mojoj knjizi Tajna Povijest Svijeta, razmatrala sam produkciju liganda i njihov potencijal za otključavanje DNK kroz aktivnost intenzivne mentalne vježbe, tj. onoga što mi zovemo „misleći sa čekićem“. Vrlo je interesantno kako baš one stvari koje smo naučili od kasiopejaca, iz alkemijskih tekstova, iz našeg osobnog iskustva, te kroz istraživanje – kako je „misliti sa čekićem“ ključ za transformaciju – upravo to je navedeno kao integralni dio Druidske inicijacije.

Korisno je pripomenuti kako je, u 19. stoljeću, primijećeno da su nepismeni Jugoslavenski seoski glazbenici, koji su bili u stanju recitirati beskrajne poeme, izgubili tu sposobnost memoriranja jednom kada su naučili oslanjati se na pisanje i čitanje.

Iako su Druidi zabranjivali zapisivanje određenih stvari, jasno je da JESU pisali. Keltski zapisi u Ogamic skriptama nađeni su na mnogim drevnim stijenama. Napokon, i Cezar nam govori kako su Kelti upotrebljavali Grčki alfabet u vrijeme kada su Romani stigli u Gaul, u 1. st. prije Krista!

Ipak, znanje iniciranih prenosilo se u potpunosti oralno i zahvaljujući informacijama koje imamo o lingandima i receptorima, počinjemo razumijevati ZAŠTO je tome bilo tako. Pamćenje i posjedovanje obimne, objektivne slike stvarnosti u mislima, bilo je temelj neobičnih moći za koje se pričalo da ih Kelti manifestiraju – i te su moći bile razlogom zbog kojeg je Cezar odlučio izbrisati ih sa lica Zemlje.

Destrukcija Keltske kulture bila je toliko temeljita da mi danas znamo veoma malo o njihovoj religiji. Znamo kako su slavili svoje „rituale“ u šumama i pored jezera, bez podizanja ikakvih natkrivenih hramova ili statua božanstava.
Tacitus nam kaže:

Oni ne vjeruju u održanje veze sa božanskim veličinama tako da ih zatoče unutar zidova, ili kroz prikazivanje u ljudskom obličju na portretima. Njihova svetišta su šume i lugovi i oni pridaju božanska imena toj skrivenoj prisutnosti koja je viđena samo očima poštovanja.

Ukratko, štovali su božansku iskru unutar cijelog postojanja.

Platon je gajio sumnje prema Grčkom porijeklu Homerovih djela, jer ne samo da fizički opisi u njegovim pjesmama ne odgovaraju Grčkome svijetu, već se i Homerova filozofija uvelike razlikuje od glavne Grčke filozofije, kakvom je danas poznajemo. Potonje je bazirano na dualizmu dvaju suprotstavljenih elemenata, teza/antiteza, dobro/zlo, život/smrt, tijelo/duša, itd., zanemarujući ideju Treće Sile. To je također dualizam Judejskog-Kršćanstva, koji vodi do isključivih izjava poput „ako niste sa nama, tada ste protiv nas“.

Od vremena Platona, mnogi su željeli izvući „sinteze“ iz tih suprotstavljenih elemenata, sa malo uspjeha. „Treća Sila“ se često spominje i kod Gurdjeffa, sa malo zadovoljavajućih pokušaja u njenom razumijevanju, i možda je ono što možemo istražiti putem Keltskih učenja, dobrodošla pomoć u razumijevanju istinskog značenja „Treće Sile“.

Prema Homeru, filozofija antičkog svijeta bila je kako postoji treći element, koji je povezivao suprotstavljene elemente, kroz specifičan odnos koji je određivao narav svake sile u određenim uvjetima, tj. u određenom kontekstu. Između tijela i duše, postoji duh. Između života i smrti, postoji transformacija kao mogućnost svake individue. Između oca i majke, postoji dijete, koje preuzima karakteristike oba roditelja, a između dobra i zla postoji SPECIFIČNA SITUACIJA, koja određuje što je što i kako treba djelovati.

Drugim riječima, postoje tri simultana determinanta, 3 odlučujuća faktora za svaku situaciju, koja čine nemogućim jednostavnu klasifikaciju stvari/događaja kao isključivo „dobro“ ili „loše“, te kako je presuđujući faktor – situacija.

Simbol te filozofije jest triskele, koji predstavlja tri združena vala.

Simultano postojanje trećeg elementa ne znači kako pojmovi „dobra“ i „zla“ ne postoje, ili da nisu odražavani u Keltskom zakonu. Ono što je jasno jest razumijevanje kako ništa ne može biti „očito i svršeno“, u terminima zakona, kako je svaka situacija jedinstvena te zahtjeva temeljito i pomno odmjeravanje – sud je morao uključivati „viđenje nevidljivoga“.

Aristotel je smatrao Gale „učiteljima“ Grka, a Druide „izumiteljima filozofije“. Također, Grci su smatrali Druide najvrsnijim svjetskim učenjacima, čije je matematičko znanje bilo izvorom Pitagorovih informacija. A sve to bilo je ignorirano kroz mnogobrojne tvrdnje kako je Mezopotamija „kolijevka civilizacije“.

Postoji još jedan način na koji se može sagledati koncept „tri sile“. On nas vodi do „pronicljivosti“, koja je funkcija znanja. Sposobnost „asimiliranja B utjecaja“, kao što to Mouravieff opisuje, ovisi o evaluaciji Impresija, u specifičnome kontekstu u kome su doživljene. Pojednostavljenim jezikom: je li Istina ili je Laž, i ako je išta od toga, koje od to dvoje ima više sličnosti sa svijetom duha, ili sa Ljubavlju?

Postoje oni koji misle kako su istina ili laž uvijek statične, kako je laž – laž, i ukoliko osoba želi biti „dobra“ ona UVIJEK mora govoriti „istinu“. Međutim, nije sve uvijek tako jednostavno. Na primjer, prisjetimo se Francuske tijekom Nacističke okupacije. Nesumnjivo, mnogo onih, koji su bili u pokretu otpora, lagalo je svakodnevno i redovito o svojim planovima i aktivnostima. Ono što je činilo njihove laži različitim jest NAMJERA i SPECIFIČNA SITUACIJA. U toj situaciji, govorenje istine Nacistističkom vojniku - koji bi iskoristio tu istinu za uništenje nečijih suboraca u Pokretu Otpora – bilo bi „zlo“, recimo to tako, a laganje bi bilo „dobro“. Viša istina, kojoj je služila ta laž, bila je Oslobođenje od Tiranije. „Promatrač“ situacije znao je objektivnu istinu – kako bi njegovo otkrivanje planova ili izdaja braće značila za njih smrt. Stvarnost Nacista bila je bazirana na subjektivnoj laži i odaziv tim lažima vodio je do tiranije. Suprotna laž, koja je vodila do slobode, bila je tada uspješno poništavanje subjektivnog i otvarala je čisti prostor za objektivnost. Taj jednostavan primjer može se iskoristiti kako bi čitatelju dao novo područje za pomno razmišljanje, o terminima društvenih uvjerenja u „crna i bijela“ ekspozicija „istine ili laži“ i „dobra i zla“.

Koristeči primjer pečenja kruha: u nekim slučajevima brašno bi moglo biti „istina“, a voda „laži“., dok je vatra poput specifične situacije u kojoj se to dvoje zbližava i međuodnosi. Premalo vode i kruh će biti suh i tvrd; premalo brašna i kruh će biti gnjecav; prevruća vatra i kruh će biti izgoren, premalo vatre i kruh se neće nikada ispeći.

Ako su impresije, utisci „vatra“, tada se taj princip mora pažljivo razmotriti tijekom „primanja Impresija“ ili „asimiliranja „A“ ili „B“ utjecaja“ ili Razmišljanja Čekićem, za što sada znamo da je to proces primjenjivanja 'the Law of Three' (Zakona Trojstva, o.p.) na svaku situaciju ili dinamiku u našim životima. Isto tako počinjemo razumijevati kako Ljubav ima mnogo lica u Kreaciji, baš kao i Bog. Shvaćamo također zašto je takovo znanje bilo rezervirano za inicijante: kako je lako izvrnuti i izokrenuti i zlorabiti to razumijevanje.

Gledati, doživljavati bilo koji predmet, događaj kao nešto „crno ili bijelo“, znači ništa drugo no slijediti prihvatljivu laž kontrolnog sistema. Sada možemo početi sa razumijevanjem onoga što je Gurdjieff mislio, kada je rekao: „ISKRENOST PREMA SVAKOME, U SVAKOM TRENUTKU, JEST SLABOST, ROPSTVO, pa čak i NAZNAKA HISTERIJE.“.

„Morate biti sposobni biti iskreni, ali isto tako morate znati kada, gdje i sa kojom svrhom se ta iskrenost pokazuje neophodnom.“

U praktičnim terminima, za mene, bilo je to kada su C's (Kasiopejci, o.p.) podastrijeli informacije o pravoj prirodi stvarnosti, koje su me natjerale da sagledam stvari na drugačiji način. To efektivno pridonosi „viđenju“ skrivene dinamike, koja nije neophodno manifestirana, dinamike koje većina ljudi nesumnjivo interpretira u skladu sa svojim programima. To pridonosi razumijevanju kako postoji dobro i zlo i ono najbitnije – „specifična situacija“, u kojoj se događaji manifestiraju, a koja zapravo određuje što je što, te znanje kojim se sve to primjenjuje.

Na primjer, naša neposredna percepcija može biti kako je žrtvovanje sebe da bi se „dalo“ drugome – „dobro“. Ali u specifičnoj situaciji, može se desiti kako zapravo samo nadolijevamo gorivo drugoj osobi, na njenom putu, padu u SEBIčnost; ili još gore, odvajamo ih od lekcija koje su izabrali naučiti, mi ih sprječavamo u njihovom svladavanju, priječimo ih u učenju jer ih neprestano „spašavamo“.

Sagledavajući to sa najosnovnijeg levela, takova percepcija može se izjednačiti sa djetetom, koje plače da ga se nosi, dok je roditelj svjestan da ako će ga neprestano nositi – dijete nikada neće naučiti hodati i biti će mu uskraćeno ushićenje svladavanja te vještine. Roditelj koji temelji sve svoje odluke na „crno ili bijelo“, čuti će samo djetetov plač, osjetiti jedino sažaljenje i potrebu da se žrtvuje i nosi dijete. Neće biti sposoban percipirati dugoročne beneficije odluke da dozvoli djetetu da plače, bude ljutito, da bijesni i vrišti, ali da naposljetku nauči samo hodati.

Ukratko, radi se o percepciji ljubavi na jedan potpuno drugačiji način od onoga kojemu nas uglavnom uče, programiraju u nas, itd. I naravno, ne postoji nikakav dokaz da će dijete prebroditi plakanje i prohodati... to je „koncept budućnosti“. Dokaz dolazi jedino i samo nakon što je donesena čvrsta odluka da se djetetu dopusti plakanje, da se odupre sažaljenju i odbije podiči i nositi ga, kada za to ne postoji razlog, te kada promatramo dijete kako uistinu samo hoda. Nakon što se to desi, u osobi „raste nada“ u koncept budućnosti neograničenih mogućnosti, za razliku od one koja je jedina vidljiva u nekom momentu: uplakano dijete koje ne može hodati i zbog kojeg se osjećamo užasno jer odbijamo uzeti i nositi ga.

Ovo je, naravno, najpojednostavljeniji primjer, ali može poslužiti, za sada. Sigurna sam kako svi vi možete smisliti bolji i kompleksniji.

Poanta je: C's su me naučili razmišljati o nebrojenim mogućnostima koje se mogu manifestirati, ako uklonim vlastito „iščekivanje“ ili „subjektivni sud“ iz slike, te djelujem na osnovi „viđenja nevidljivoga“, koje, u ovom slučaju znači kako NIJE ljubav neprestano odgovaranje na djetetov plač i nošenje djeteta. I naravno, to vodi ka spoznaji laži, koje govorimo sami sebi, o našim plemenitim namjerama. Mi ne želimo da dijete plače, mi želimo pomoći djetetu, mi ne želimo nikoga povrijediti... i tako stižemo do razumijevanja kako smo potratili vlastite živote, djelujući na osnovi naše subjektivne percepcije koja se temelji na neposrednom utisku, na onome što se nalazi pred našim očima: uplakano dijete, ne može hodati, podigni i nosi; bez imalo spoznaje o tome kako zapravo pridonosimo djetetovom SEBIčnom programu.

Jedino putem ponavljane „prakse“, uvježbavanja „viđenja nevidljivog“ i DJELOVANJA na osnovi toga, sa „POTVRDAMA“ koje slijede (tj, svjedočenje djetetovim pokušajima hoda, prestanku plača kada shvati kako MOŽE hodati, te kako smo mi pridonijeli tom postignuću koje mu donosi radost) – počinje se razvijati „nada“. Ali naučila sam i kako se nada ne treba vezati uz određeni ishod. To je više osjećaj kako je univerzum onakav kakav treba biti, te ukoliko djelujemo na principu nevidljivoga, neograničenih mogućnosti, tada je univerzumu omogućeno da se manifestira na najsavršeniji način, neograničen našim limitiranim shvaćanjem onoga što je 'moguće'.

Stvar je u tome da ljubav često nije ono što mi mislimo da jest. Mi možemo smatrati kako je nositi uplakano dijete izraz ljubavi, ali na kraju, kada nas više nema da ga nosimo, i nitko drugi nije voljan to činiti umjesto nas, dijete nas počinje mrziti jer smo mu uskratili mogućnost da nauči hodati. Ako smo vezani uz ideju kako nas dijete voli jer mu „pomažemo“ i ublažavamo njegovu trenutnu bol, ukoliko je „hipotetski objekt nade“ iskrivljen – iskusiti ćemo nešto potpuno drugačije.

Nadam se da čitatelj sada uviđa kako je Hiperboreanska Mudrost bila smišljeno 'vezivana' uz tako zle događaje, kao što je Holokaust II Svjetskog rata. Ono što ću ja učiniti, od sada pa nadalje, jest otklanjanje automatske negativne konotacije, koju sa sobom povlači pojam „Hiperborean“, tako što ću ga zamijeniti sa više znanstvenim terminom: „Kreativna Hiperdimenzionalna Mudrost“ („Creative Hyperdimensional Wisdom“). Jer, zapravo, to je i precizniji naziv.

Prema Kreativnoj Hiperdimenzionalnoj Mudrosti, u početku su Bogovi došli u Solarni Sistem kroz „vrata Venusa“ – hiperdimenzionalni portal – i grupa njih, „Zli Bogovi“ (the "Treacherous Gods"), povezali su se sa Demiurgovim Planom da kasnije izazovu katastrofu uhvačenih Duhova, poznatu kao „Pad“ („The Fall“).

Hiperdimenzionalni Duhovi bili su vezani za Materiju, kao posljedica te kozmičke klopke. Efekt prouzročen time, u evolucijskom svijetu Demiurga, kada su svi ti zbunjeni Duhovi asimilirani u materijalnu kreaciju, ono je što bismo danas nazvali kolektivnom mutacijom. Zlu Demiurgove imitacije kreiranja, tako je pridodano zlo od mutacije Njegova Djelovanja i vezivanja Duhova, tj. izvršena je modifikacija Plana kroz ruke Zlih Bogova.

Kako bi mogli „kontrolirati“ tako zlo carstvo, Zli Bogovi odlučili su osnovati Bijelo Bratstvo (White Brotherhood), u koje se moraju smjestiti sve raznorazne manifestacije Demiurga. O tome smo raspravljali u više prilika kao o Kozmičkom COINTELPRO-u.

U hiperdimenzionalnoj tradiciji možemo razlučiti mnogo koncepata koji nose podosta sličnosti sa konceptima koje su nam Kasiopejci, kao i drugi izvori, spominjali: ideja kako se odvio masovni proces genetskog inženjeringa, praćen porobljavanjem Duhova u materijalnu razinu, te ideja o postojanju STS (OPS) – service to self (opredjeljenje prema sebi, o.p.) – hijerarhije, koja upravlja Planom Demiurga i koja je uvelike kreirala uvjete na koje nailazimo u našem današnjem svijetu.

Neki od bitnih koncepta Kreativne Hiperdimenzionalne Mudrosti su koncepti Okupacije (Occupation), Ograđivanje (Enclosure) i koncept Strateškog Zida (Strategic Wall).

Tijekom našeg istraživanja otkrili smo kako vjerojatno postoje Dvije Rase „ljudskih bića“. Kao što sam naglasila u Tajnoj povijesti svijeta, taj zaključak se temelji na poravnanju sa Misaonim Centrima, „obrascima kreacije“ koji djeluju iz hiperdimenzionalne stvarnosti.

Iz točke gledišta Čistog Postojanja, ne postoji ništa osim dobra. Ali Neograničeni Potencijal za BITI uključuje – po samoj definiciji riječi „neograničen“ – i potencijal za NE BITI. Tako da se Neograničeni Potencijal automatski „dijeli“ na Misaoni Centar Kreacije i na Misaoni Centar ne-postojanja – Service to Others (Služenje, opredjeljenje prema Drugima/OPD) i Service to Self (Služenje, opredjeljenje prema Sebi/OPS). Može se reći kako je Neograničeni Potencijal u osnovi Binaran – 'on' ili 'off' – biti ili ne biti. To je prva „podjela“.

Kako je apsolutno ne–postojanje nemoguć paradoks, u terminima izvora Neograničenog Potencijala za BITI, polovica svijesti Neograničenog Potencijala koja konstituira IDEJU ne-postojanja – za svaku ideju manifestacije stvara odgovarajuću ideju o NE-manifestiranju te iste kreacije – nešto poput „pasti u san“, u nedostatku prikladnijeg izraza. Njegova „samo obzervacija“ je upućena svijesti, koja može samo „oponašati“ smrt. Svijest koja oponaša smrt tako „pada“ i postaje Primarna Materija. Tako je stanje Ne-postojanja tek relativno. To znači kako je „sebe promatra sebe“ na nivou Vladara Univerzuma, konstituirano od inicijalne podjele, između Biti i Ne-biti, što je, i opet, samo inicijalna podjela – on/off, da/ne – kreacije. Možete si to zamisliti kao otvoreno oko koje promatra zatvoreno. Milenijima se ta podjela predstavljala putem yin-yang simbola, gdje čak i na crnoj polovici, koja predstavlja „uspavanu svijest koja je materija“ možete uočiti malu bijelu točku „postojanja“, koja nam daje na znanje kako je apsolutno ne-postojanje nemoguće. Jedino „relativno ne-postojanje“.

Te „misli o postojanju i ne-postojanju“ međusobno djeluju – promatrač i promatrano – kao kada se promatramo u ogledalu. Kreacija se manifestira između promatrača i ogledala. Istovremeno je stvarna – jer je sadržana od materije koja prima informacije od svijesti – i nestvarna, jer se u srži sastoji samo od svijesti koja djeluje na svijest. I bitno je zapamtiti kako je to stanje Prvobitnog Kozmosa. Svaka svjesna jedinica (biće) koja teži promatranju Kozmosa u bilo kojem drugom kontekstu od onoga koji JEST, time uspješno pridružuje svoju svijest sa Misaonim Centrom Ne-postojanja, Onime Što NIJE. A iz točke gledišta Misaonog Centra Kreacije – sve je stvarno i moguće!.

Na našem nivou stvarnosti, učenje kako „ništa nije stvarno“, koje je promovirano od strane raznih gurua i učitelja kroz povijest, beskorisno je baš kao i izjava “gravitacija nije stvarna“. Takova razmatranja korisna su jedino u svrhu širenja percepcije o stanju prije POSTOJANJA. A tražiti takovo stanje znači uspostavljanje veze sa Misaonim Centrom ne-postojanja, smrti, tame, kaosa. Čak i kad sve to uzmemo u obzir, takove ideje nisu korisne za praktičnu izvedbu jer energije kreacije očito prolaze kroz transdukciju, kroz nekoliko „nivoa“, prije no što se susretnu u sredini- recimo to tako, u našoj stvarnosti 3. denziteta.

Organski život postoji na „sjecištu“ mnoštva ideja ili misaonih centara postojanja i ne-postojanja. Kao takav posjeduje kapacitet za transdukciju energija „gore“ ili „dole“, ovisno o „direktorima svjesne energije“ te jedinice/bića. I opet, postoje dvije velike podjele: upravljanje prema postojanju/objektivnosti, ili upravljanje prema ne-postojanju/subjektivnosti. Ta se podjela manifestira kroz sve nivoe organskog života, uključujući i ljudska bića. Ljudska bića postoje kako bi obavljala transdukciju kozmičke energije kreacije, pomoću organskog života. Naše svijesti su direktori koji upravljaju transdukcijom kozmičkih energija, a smjer u kome će ta energija „teći“ je određen aktivnošću svijesti. Protiv opozicije onih sila koje teže „zarobljavanju“ energije svijesti i potiču istu na „san o ne-postojanju“, što u određenom smislu ima gravitacijska svojstva; energije svijesti teže „informiranju“ materije putem buđenja samo-svjesnosti onih organskih jedinica na Zemlji, koje su sposobne oduprijeti se gravitaciji ne-postojanja.

Kao samo-svjesne „transdukcijske jedinice“, ljudska bića imaju potencijal za slijeđenjem oba puta – prema intenziviranom postojanju, ili prema intenziviranom ne-postojanju.

Kada izaberemo što VIDIMO – i pritom NE mislimo na gledanje očima ili išta fizičkog, već na više unutarnji pojam koji sugerira jesmo li ili nismo sposobni za objektivnost ili subjektivnost – mi primamo utiske, impresije. Utisci mogu postati znanje ako su asimilirani. Znanje vodi ka svjesnosti, pa k direktnim emocijama, koje tada energiziraju akciju u organskom svijetu. To je transdukcija energija Kozmičkih Misaonih Centara.

- nastavlja se -