Simultano postojanje trećeg elementa ne znači kako pojmovi „dobra“ i „zla“ ne postoje, ili da nisu odražavani u Keltskom zakonu. Ono što je jasno jest razumijevanje kako ništa ne može biti „očito i svršeno“, u terminima zakona, kako je svaka situacija jedinstvena te zahtjeva temeljito i pomno odmjeravanje – sud je morao uključivati „viđenje nevidljivoga“.
Aristotel je smatrao Gale „učiteljima“ Grka, a Druide „izumiteljima filozofije“. Također, Grci su smatrali Druide najvrsnijim svjetskim učenjacima, čije je matematičko znanje bilo izvorom Pitagorovih informacija. A sve to bilo je ignorirano kroz mnogobrojne tvrdnje kako je Mezopotamija „kolijevka civilizacije“.
Postoji još jedan način na koji se može sagledati koncept „tri sile“. On nas vodi do „pronicljivosti“, koja je funkcija znanja. Sposobnost „asimiliranja B utjecaja“, kao što to Mouravieff opisuje, ovisi o evaluaciji Impresija, u specifičnome kontekstu u kome su doživljene. Pojednostavljenim jezikom: je li Istina ili je Laž, i ako je išta od toga, koje od to dvoje ima više sličnosti sa svijetom duha, ili sa Ljubavlju?
Postoje oni koji misle kako su istina ili laž uvijek statične, kako je laž – laž, i ukoliko osoba želi biti „dobra“ ona UVIJEK mora govoriti „istinu“. Međutim, nije sve uvijek tako jednostavno. Na primjer, prisjetimo se Francuske tijekom Nacističke okupacije. Nesumnjivo, mnogo onih, koji su bili u pokretu otpora, lagalo je svakodnevno i redovito o svojim planovima i aktivnostima. Ono što je činilo njihove laži različitim jest NAMJERA i SPECIFIČNA SITUACIJA. U toj situaciji, govorenje istine Nacistističkom vojniku - koji bi iskoristio tu istinu za uništenje nečijih suboraca u Pokretu Otpora – bilo bi „zlo“, recimo to tako, a laganje bi bilo „dobro“. Viša istina, kojoj je služila ta laž, bila je Oslobođenje od Tiranije. „Promatrač“ situacije znao je objektivnu istinu – kako bi njegovo otkrivanje planova ili izdaja braće značila za njih smrt. Stvarnost Nacista bila je bazirana na subjektivnoj laži i odaziv tim lažima vodio je do tiranije. Suprotna laž, koja je vodila do slobode, bila je tada uspješno poništavanje subjektivnog i otvarala je čisti prostor za objektivnost. Taj jednostavan primjer može se iskoristiti kako bi čitatelju dao novo područje za pomno razmišljanje, o terminima društvenih uvjerenja u „crna i bijela“ ekspozicija „istine ili laži“ i „dobra i zla“.
Koristeči primjer pečenja kruha: u nekim slučajevima brašno bi moglo biti „istina“, a voda „laži“., dok je vatra poput specifične situacije u kojoj se to dvoje zbližava i međuodnosi. Premalo vode i kruh će biti suh i tvrd; premalo brašna i kruh će biti gnjecav; prevruća vatra i kruh će biti izgoren, premalo vatre i kruh se neće nikada ispeći.
Ako su impresije, utisci „vatra“, tada se taj princip mora pažljivo razmotriti tijekom „primanja Impresija“ ili „asimiliranja „A“ ili „B“ utjecaja“ ili Razmišljanja Čekićem, za što sada znamo da je to proces primjenjivanja 'the Law of Three' (Zakona Trojstva, o.p.) na svaku situaciju ili dinamiku u našim životima. Isto tako počinjemo razumijevati kako Ljubav ima mnogo lica u Kreaciji, baš kao i Bog. Shvaćamo također zašto je takovo znanje bilo rezervirano za inicijante: kako je lako izvrnuti i izokrenuti i zlorabiti to razumijevanje.
Gledati, doživljavati bilo koji predmet, događaj kao nešto „crno ili bijelo“, znači ništa drugo no slijediti prihvatljivu laž kontrolnog sistema. Sada možemo početi sa razumijevanjem onoga što je Gurdjieff mislio, kada je rekao: „ISKRENOST PREMA SVAKOME, U SVAKOM TRENUTKU, JEST SLABOST, ROPSTVO, pa čak i NAZNAKA HISTERIJE.“.
„Morate biti sposobni biti iskreni, ali isto tako morate znati kada, gdje i sa kojom svrhom se ta iskrenost pokazuje neophodnom.“
U praktičnim terminima, za mene, bilo je to kada su C's (Kasiopejci, o.p.) podastrijeli informacije o pravoj prirodi stvarnosti, koje su me natjerale da sagledam stvari na drugačiji način. To efektivno pridonosi „viđenju“ skrivene dinamike, koja nije neophodno manifestirana, dinamike koje većina ljudi nesumnjivo interpretira u skladu sa svojim programima. To pridonosi razumijevanju kako postoji dobro i zlo i ono najbitnije – „specifična situacija“, u kojoj se događaji manifestiraju, a koja zapravo određuje što je što, te znanje kojim se sve to primjenjuje.
Na primjer, naša neposredna percepcija može biti kako je žrtvovanje sebe da bi se „dalo“ drugome – „dobro“. Ali u specifičnoj situaciji, može se desiti kako zapravo samo nadolijevamo gorivo drugoj osobi, na njenom putu, padu u SEBIčnost; ili još gore, odvajamo ih od lekcija koje su izabrali naučiti, mi ih sprječavamo u njihovom svladavanju, priječimo ih u učenju jer ih neprestano „spašavamo“.
Sagledavajući to sa najosnovnijeg levela, takova percepcija može se izjednačiti sa djetetom, koje plače da ga se nosi, dok je roditelj svjestan da ako će ga neprestano nositi – dijete nikada neće naučiti hodati i biti će mu uskraćeno ushićenje svladavanja te vještine. Roditelj koji temelji sve svoje odluke na „crno ili bijelo“, čuti će samo djetetov plač, osjetiti jedino sažaljenje i potrebu da se žrtvuje i nosi dijete. Neće biti sposoban percipirati dugoročne beneficije odluke da dozvoli djetetu da plače, bude ljutito, da bijesni i vrišti, ali da naposljetku nauči samo hodati.
Ukratko, radi se o percepciji ljubavi na jedan potpuno drugačiji način od onoga kojemu nas uglavnom uče, programiraju u nas, itd. I naravno, ne postoji nikakav dokaz da će dijete prebroditi plakanje i prohodati... to je „koncept budućnosti“. Dokaz dolazi jedino i samo nakon što je donesena čvrsta odluka da se djetetu dopusti plakanje, da se odupre sažaljenju i odbije podiči i nositi ga, kada za to ne postoji razlog, te kada promatramo dijete kako uistinu samo hoda. Nakon što se to desi, u osobi „raste nada“ u koncept budućnosti neograničenih mogućnosti, za razliku od one koja je jedina vidljiva u nekom momentu: uplakano dijete koje ne može hodati i zbog kojeg se osjećamo užasno jer odbijamo uzeti i nositi ga.
Ovo je, naravno, najpojednostavljeniji primjer, ali može poslužiti, za sada. Sigurna sam kako svi vi možete smisliti bolji i kompleksniji.
Poanta je: C's su me naučili razmišljati o nebrojenim mogućnostima koje se mogu manifestirati, ako uklonim vlastito „iščekivanje“ ili „subjektivni sud“ iz slike, te djelujem na osnovi „viđenja nevidljivoga“, koje, u ovom slučaju znači kako NIJE ljubav neprestano odgovaranje na djetetov plač i nošenje djeteta. I naravno, to vodi ka spoznaji laži, koje govorimo sami sebi, o našim plemenitim namjerama. Mi ne želimo da dijete plače, mi želimo pomoći djetetu, mi ne želimo nikoga povrijediti... i tako stižemo do razumijevanja kako smo potratili vlastite živote, djelujući na osnovi naše subjektivne percepcije koja se temelji na neposrednom utisku, na onome što se nalazi pred našim očima: uplakano dijete, ne može hodati, podigni i nosi; bez imalo spoznaje o tome kako zapravo pridonosimo djetetovom SEBIčnom programu.
Jedino putem ponavljane „prakse“, uvježbavanja „viđenja nevidljivog“ i DJELOVANJA na osnovi toga, sa „POTVRDAMA“ koje slijede (tj, svjedočenje djetetovim pokušajima hoda, prestanku plača kada shvati kako MOŽE hodati, te kako smo mi pridonijeli tom postignuću koje mu donosi radost) – počinje se razvijati „nada“. Ali naučila sam i kako se nada ne treba vezati uz određeni ishod. To je više osjećaj kako je univerzum onakav kakav treba biti, te ukoliko djelujemo na principu nevidljivoga, neograničenih mogućnosti, tada je univerzumu omogućeno da se manifestira na najsavršeniji način, neograničen našim limitiranim shvaćanjem onoga što je 'moguće'.
Stvar je u tome da ljubav često nije ono što mi mislimo da jest. Mi možemo smatrati kako je nositi uplakano dijete izraz ljubavi, ali na kraju, kada nas više nema da ga nosimo, i nitko drugi nije voljan to činiti umjesto nas, dijete nas počinje mrziti jer smo mu uskratili mogućnost da nauči hodati. Ako smo vezani uz ideju kako nas dijete voli jer mu „pomažemo“ i ublažavamo njegovu trenutnu bol, ukoliko je „hipotetski objekt nade“ iskrivljen – iskusiti ćemo nešto potpuno drugačije.
Nadam se da čitatelj sada uviđa kako je Hiperboreanska Mudrost bila smišljeno 'vezivana' uz tako zle događaje, kao što je Holokaust II Svjetskog rata. Ono što ću ja učiniti, od sada pa nadalje, jest otklanjanje automatske negativne konotacije, koju sa sobom povlači pojam „Hiperborean“, tako što ću ga zamijeniti sa više znanstvenim terminom: „Kreativna Hiperdimenzionalna Mudrost“ („Creative Hyperdimensional Wisdom“). Jer, zapravo, to je i precizniji naziv.
Prema Kreativnoj Hiperdimenzionalnoj Mudrosti, u početku su Bogovi došli u Solarni Sistem kroz „vrata Venusa“ – hiperdimenzionalni portal – i grupa njih, „Zli Bogovi“ (the "Treacherous Gods"), povezali su se sa Demiurgovim Planom da kasnije izazovu katastrofu uhvačenih Duhova, poznatu kao „Pad“ („The Fall“).
Hiperdimenzionalni Duhovi bili su vezani za Materiju, kao posljedica te kozmičke klopke. Efekt prouzročen time, u evolucijskom svijetu Demiurga, kada su svi ti zbunjeni Duhovi asimilirani u materijalnu kreaciju, ono je što bismo danas nazvali kolektivnom mutacijom. Zlu Demiurgove imitacije kreiranja, tako je pridodano zlo od mutacije Njegova Djelovanja i vezivanja Duhova, tj. izvršena je modifikacija Plana kroz ruke Zlih Bogova.
Kako bi mogli „kontrolirati“ tako zlo carstvo, Zli Bogovi odlučili su osnovati Bijelo Bratstvo (White Brotherhood), u koje se moraju smjestiti sve raznorazne manifestacije Demiurga. O tome smo raspravljali u više prilika kao o Kozmičkom COINTELPRO-u.
U hiperdimenzionalnoj tradiciji možemo razlučiti mnogo koncepata koji nose podosta sličnosti sa konceptima koje su nam Kasiopejci, kao i drugi izvori, spominjali: ideja kako se odvio masovni proces genetskog inženjeringa, praćen porobljavanjem Duhova u materijalnu razinu, te ideja o postojanju STS (OPS) – service to self (opredjeljenje prema sebi, o.p.) – hijerarhije, koja upravlja Planom Demiurga i koja je uvelike kreirala uvjete na koje nailazimo u našem današnjem svijetu.
Neki od bitnih koncepta Kreativne Hiperdimenzionalne Mudrosti su koncepti Okupacije (Occupation), Ograđivanje (Enclosure) i koncept Strateškog Zida (Strategic Wall).
Tijekom našeg istraživanja otkrili smo kako vjerojatno postoje Dvije Rase „ljudskih bića“. Kao što sam naglasila u Tajnoj povijesti svijeta, taj zaključak se temelji na poravnanju sa Misaonim Centrima, „obrascima kreacije“ koji djeluju iz hiperdimenzionalne stvarnosti.
Iz točke gledišta Čistog Postojanja, ne postoji ništa osim dobra. Ali Neograničeni Potencijal za BITI uključuje – po samoj definiciji riječi „neograničen“ – i potencijal za NE BITI. Tako da se Neograničeni Potencijal automatski „dijeli“ na Misaoni Centar Kreacije i na Misaoni Centar ne-postojanja – Service to Others (Služenje, opredjeljenje prema Drugima/OPD) i Service to Self (Služenje, opredjeljenje prema Sebi/OPS). Može se reći kako je Neograničeni Potencijal u osnovi Binaran – 'on' ili 'off' – biti ili ne biti. To je prva „podjela“.
Kako je apsolutno ne–postojanje nemoguć paradoks, u terminima izvora Neograničenog Potencijala za BITI, polovica svijesti Neograničenog Potencijala koja konstituira IDEJU ne-postojanja – za svaku ideju manifestacije stvara odgovarajuću ideju o NE-manifestiranju te iste kreacije – nešto poput „pasti u san“, u nedostatku prikladnijeg izraza. Njegova „samo obzervacija“ je upućena svijesti, koja može samo „oponašati“ smrt. Svijest koja oponaša smrt tako „pada“ i postaje Primarna Materija. Tako je stanje Ne-postojanja tek relativno. To znači kako je „sebe promatra sebe“ na nivou Vladara Univerzuma, konstituirano od inicijalne podjele, između Biti i Ne-biti, što je, i opet, samo inicijalna podjela – on/off, da/ne – kreacije. Možete si to zamisliti kao otvoreno oko koje promatra zatvoreno. Milenijima se ta podjela predstavljala putem yin-yang simbola, gdje čak i na crnoj polovici, koja predstavlja „uspavanu svijest koja je materija“ možete uočiti malu bijelu točku „postojanja“, koja nam daje na znanje kako je apsolutno ne-postojanje nemoguće. Jedino „relativno ne-postojanje“.
Te „misli o postojanju i ne-postojanju“ međusobno djeluju – promatrač i promatrano – kao kada se promatramo u ogledalu. Kreacija se manifestira između promatrača i ogledala. Istovremeno je stvarna – jer je sadržana od materije koja prima informacije od svijesti – i nestvarna, jer se u srži sastoji samo od svijesti koja djeluje na svijest. I bitno je zapamtiti kako je to stanje Prvobitnog Kozmosa. Svaka svjesna jedinica (biće) koja teži promatranju Kozmosa u bilo kojem drugom kontekstu od onoga koji JEST, time uspješno pridružuje svoju svijest sa Misaonim Centrom Ne-postojanja, Onime Što NIJE. A iz točke gledišta Misaonog Centra Kreacije – sve je stvarno i moguće!.
Na našem nivou stvarnosti, učenje kako „ništa nije stvarno“, koje je promovirano od strane raznih gurua i učitelja kroz povijest, beskorisno je baš kao i izjava “gravitacija nije stvarna“. Takova razmatranja korisna su jedino u svrhu širenja percepcije o stanju prije POSTOJANJA. A tražiti takovo stanje znači uspostavljanje veze sa Misaonim Centrom ne-postojanja, smrti, tame, kaosa. Čak i kad sve to uzmemo u obzir, takove ideje nisu korisne za praktičnu izvedbu jer energije kreacije očito prolaze kroz transdukciju, kroz nekoliko „nivoa“, prije no što se susretnu u sredini- recimo to tako, u našoj stvarnosti 3. denziteta.
Organski život postoji na „sjecištu“ mnoštva ideja ili misaonih centara postojanja i ne-postojanja. Kao takav posjeduje kapacitet za transdukciju energija „gore“ ili „dole“, ovisno o „direktorima svjesne energije“ te jedinice/bića. I opet, postoje dvije velike podjele: upravljanje prema postojanju/objektivnosti, ili upravljanje prema ne-postojanju/subjektivnosti. Ta se podjela manifestira kroz sve nivoe organskog života, uključujući i ljudska bića. Ljudska bića postoje kako bi obavljala transdukciju kozmičke energije kreacije, pomoću organskog života. Naše svijesti su direktori koji upravljaju transdukcijom kozmičkih energija, a smjer u kome će ta energija „teći“ je određen aktivnošću svijesti. Protiv opozicije onih sila koje teže „zarobljavanju“ energije svijesti i potiču istu na „san o ne-postojanju“, što u određenom smislu ima gravitacijska svojstva; energije svijesti teže „informiranju“ materije putem buđenja samo-svjesnosti onih organskih jedinica na Zemlji, koje su sposobne oduprijeti se gravitaciji ne-postojanja.
Kao samo-svjesne „transdukcijske jedinice“, ljudska bića imaju potencijal za slijeđenjem oba puta – prema intenziviranom postojanju, ili prema intenziviranom ne-postojanju.
Kada izaberemo što VIDIMO – i pritom NE mislimo na gledanje očima ili išta fizičkog, već na više unutarnji pojam koji sugerira jesmo li ili nismo sposobni za objektivnost ili subjektivnost – mi primamo utiske, impresije. Utisci mogu postati znanje ako su asimilirani. Znanje vodi ka svjesnosti, pa k direktnim emocijama, koje tada energiziraju akciju u organskom svijetu. To je transdukcija energija Kozmičkih Misaonih Centara.
Na određenom stupnju postojanja, čovjek se nađe u poziciji kad je podjednako „prijemljiv“ za Dva primarna Lica Boga: Postojanje i Ne-postojanje. Shaykh nam govori da koju god osobinu, ili svojstvo, neko ljudsko biće ultimativno „izabere“, kako je upravo to ono što je sadržavao u svome prvobitnom, izvornom stanju. I to nas vodi ka ideji o postojanju Dviju Rasa.
Postoje ljudska bića čija je istinska priroda manifestacija Misaonog Centra Ne-postojanja, entropije. Kao bića Materijalnog Univerzuma, kao primjeri najviše evolucije Materije koja ciklički kruži okolo i naokolo, unutar stvarnosti Misaonog Centra Ne-postojanja; te ljudima-nalik svjesne jedinice ne posjeduju potencijal za pomak van ciklusa Materije, ne bez djelovanja određenih utjecaja u njihovoj stvarnosti, koji će im asistirali pri razvoju „sjemena duše“.
Hiperdimenzionalni Duhovi, s druge strane, kao svjesne jedinice koje „pripadaju“ Misaonom Centru Postojanja, „prirodno“ su povezani sa „višim ja“ koje već postoji u obliku sjemena u „višoj dimenziji“ Kozmosa. Zbog toga, već postojećeg linka, njihov potencijal da aktiviraju i razviju svoju hiperdimenzionalnu prirodu je mnogo veći.
U Knjizi III, njegove serije Gnosis, Boris Mouravieff diskutira o, kako ih on naziva „pred-adamičnom čovječanstvu“ i „adamičnom čovječanstvu“:
U prvom volumenu Gnosis-a, već smo nekoliko puta dotakli temu koegzistencije dviju esencijalno različitih rasa: Ljudi i Antropoidi. Bitno je naglasiti činjenicu kako, iz ezoteričkog kuta gledanja, naziv Antropoidi nema nimalo pogrdno ili omalovažavajuće značenje.
Biblijski zapisi sadrže više referenci o koegzistenciji te dvije vrste ljudi, na našem planetu – koje su slične po formi ali različite u esenciji. [...]
Osnovna razlika između pre-adamičnog i adamičnog čovjeka – razlika koja se ne zamjećuje čulima – jest da prvotni ne posjeduje razvijene više centre, kao što ih posjeduje potonji, iako su i potonji bili 'odsječeni' od svoje budne svijesti od Pada. Viši centri omogućuju adamičnom čovjeku stvarnu mogućnost ezoteričke evolucije. Izuzev toga, dvije rase su slične: posjeduju iste niže centre, istu strukturu Osobnosti i identična fizička tijela, iako je češće slučaj da je to jače izraženo kod pre-adamičnog čovjeka. [...]
...sadašnji adamični čovjek, izgubivši kontakt sa svojim višim centrima, pa tako i sa svojim stvarnim „JA“, naizgled je identičan pre-adamičnom dvojniku. A ipak, za razliku od njega on još uvijek posjeduje više centre, koji osiguravaju mogućnost napredovanja putem ezoteričke evolucije. [...]
Pre-adamično čovjek nikada nije bio Individualan. Kreiran kao Osobnost, na Šesti dan (simbolično govoreći), uskraćen je svake mogućnosti direktne, „individualne individualizacije“ – ako se mogu tako izraziti – njegovo postojanje stavljeno je pod zakon kolektivne Individualizacije, koja je upravljana [Misaonim Centrom Ne-postojanja] i uz pomoć cijele hijerarhije duhova [hiperdimenzionalna bića AKA vanzemaljci] koji su podložni tom autoritetu. [...] Individualizacija pred-adamičnih ljudi je kolektivna i grupno upravljana, od strane određenih duhova hijerarhije. [...]
Kada su stvorene, dvije ljudske rase stavljene su pod različite autoritete. Pad je učinio neophodnim da se poduzmu određene mjere i tako je osigurano Stepenište. Od tada, pa nadalje, adamični čovjek podložan je zakonu rođenja i smrti, te je sačuvao samo blijedi trag svijesti o svome višem Ja, usprkos gotovo potpunoj opstrukciji njegovih viših centara, koji još postoje u njemu. To mu daje mogućnost izbora. Ako začuje Glas Učitelja, višeg intelekta, i odlučno zakorači na Stepenište. [...]
Čak možemo reći kako je cijela dramatična povijest čovječanstva, od Adamova pada, pa sve do današnjih dana, ne isključujući vjerojatnosti novog doba – prekrivena sjenom koegzistencije tih dviju ljudskih rasa.
Nadolazeća era sadrži dva lica – jedno je nanovo ostvaren Raj, a drugo je Vatreni Potop. [Mouravieff, Gnosis III]
Drevna učenja informiraju nas kako će tek ona ljudska bića, koja su željezne volje, vođena višom svijesti, ili Noom, napredovati u „Novo Nebo i Novu Zemlju“ – obnovu hiperdimenzionalne svjesnosti, u doslovnom značenju. Drugim riječima, nadolazeća era ima Dva Lica: Jedno Obnovljenog Raja, drugo Vatrenog Potopa. Mi možemo izabrati koje Lice ćemo gledati.
Prisjetimo se prijašnjeg odjeljka: „Hiperdimenzionalni Duhovi bili su vezani za Materiju, kao posljedica te kozmičke klopke. Efekt prouzročen time, u evolucijskom svijetu Demiurga, kada su svi ti zbunjeni Duhovi asimilirani u materijalnu kreaciju, ono je što bismo danas nazvali kolektivnom mutacijom.“ To znači kako naša genetika, poveznica između animiranog duha svjesnosti i materije, određuje koji smo tip čovjeka. Možda bolje rečeno kako su „spiritualni potencijal“ i genetika – odrazi, svaki na svome planu. Kao što je Mouravieff napomenuo, nakon mnogo desetaka tisuća godina uzajamnog miješanja, ne postoji više ništa u vanjskome izgledu neke osobe, što bi nam moglo dati naslutiti posjeduje li on genetiku za „više centre“ ili ne. Ali, kao što je Mouravieff rekao, oni sa „genima duše“, kako ćemo ih okvirno nazvati, termina radi, posjeduju nešto u svojoj svjesnosti što drugi ljudi nemaju. Morpheus, u Matrix-u je izjavio:
Imaš izgled čovjeka koji prihvaća ono što vidi jer očekuje kako će se probuditi. Ovdje si jer znaš nešto. Što znaš, ne možeš objasniti, ali osjećaš to. Osjećao si to cijeli svoj život – da nešto ne valja sa svijetom. Ne znaš što je to, ali postoji, kao trn u tvojim mislima, koji te izluđuje.
Legenda o Bogovima Osloboditeljima – hiperdimenzionalnim bićima koja su posrednička veza između ljudskih bića prirodno usklađenih sa Misaonim Centrom Postojanja – govori nam kako su sklopili „krvni savez“ sa nekima od ljudi iz drevne Atlantide. Čini se da poruka te legende odražava jednostavnu činjenicu kako svijest može inducirati mutaciju gena, a moćna „krvna linija“ je pokrenuta kao sredstvo za asistiranje Hiperdimenzionalnim duhovima, u njihovu povratku, ka vlastitome izvoru. Ti mutirani geni mogu se potom prenositi na nasljednike. Definitivno je previše nepoznanica o toj tematici, da bi ulazili u daljnju diskusiju, osim konstatacije da je nešto „u krvi“.
Legende nam govore kako je razlika između dvije ljudske rase bila odranije poznata, u davnim vremenima, kao „Bijeli Atlantiđani“, nasuprot „Tamnim Atlantiđanima“. Izgleda kako su ti pojmovi često bili pogrešno tumačeni (pogotovo od strane onih čija je prava priroda Entropijska (sklona kaosu, neredu; o.p.)) kao razlika u boji kože. Očito, to ovdje nije slučaj, jer se bavimo tematikom više svjesnosti. Ja preferiram izraze „radijant“ i „entropik“, za terminologiju razlike. Na jedan način, prihvatljivi su i termini Opredjeljenje Prema Drugima (OPD/STO)i Opredjeljenje Prema Sebi (OPS/STS), ali oni nisu dovoljno ekspresivni pri opisu fundamentalne naravi bića. Ono što je kreativno „zrači, obasjava“, a ono što je destruktivno ili kaotično je „entropijsko“ ili uvučeno u sebe.
Tamni Atlantiđani – zvani tako zbog svoje entropijske naravi i usklađenja sa Ne-postojećim/materijom – navodno su sklopili pakt sa Gospodarima Entropije, hiperdimenzionalnim bićima, tj. „vanzemaljcima“.
P: (L) Tko su bili Elohimi iz Biblije?
O: Transdefinicijski. ... Transcendentna definicija i varirajući entiteti. Prva manifestacija bila je ljudska, potom ne-ljudska.
P: (L) Što je dovelo do njihove transformacije iz ljudi u ne-ljude?
O: Pakt ili sporazum sa STS (OPS) bićima 4. denziteta.
P: (L) Tko su bila ta STS bića, sa kojima je sklopljen pakt?
O: Rosteem, sada manifestirani kao Rosenkreuzeri (Rosicrucians).
Gore navedena razmjena podataka naglašava učenja Hiperdimenzionalne Tradicije: „Kako bi mogli „kontrolirati“ tako zlo carstvo, Zli Bogovi odlučili su osnovati Bijelo Bratstvo (White Brotherhood), u koje se moraju smjestiti sve raznorazne manifestacije Demiurga.“
„Bijeli Atlantiđani“, zbog naravi njihova genetsko ustroja, mogli su lakše „pamtiti“ svoju Božansku Prirodu – Porijeklo svoje rase, prije događaja što su vezali njihove duhove za Materijalni Svijet, i to je definitivno bilo nešto što Demiurg NIJE želio da se desi. I tako je uspostavljen i otpočeo milenijski proces onoga što mi nazivamo Kozmičkim COINTELPRO-om.
P: (L) U jednoj točki (rekli ste) kako je vrijeme iluzija, koja je nastala „u vrijeme Pada“ u Edenu (Raju; o.p.), i to je izrečeno na takav način da sam ja zaključila kako to nije bila jedina iluzija, nastala u tom razdoblju...
O: Vrijeme je iluzija koja funkcionira za vas, zbog vašeg izmijenjenog DNA stanja.
P: (L) OK, koje su druge iluzije?
O: Monoteizam, vjerovanje u jedan odvojeni, svemoćni entitet.
P: (L) Je li izraz 'odvojeni' ključna riječ svezi Monoteizma?
O: Da.
P: (L) Koja još iluzija?
O: Potreba sa veličanjem fizičkog.
P: (L) Fokus na fizičko kao nešto čemu se moramo priklanjati ili štititi.
P: (L) Koja još iluzija?
O: Linearan fokus i Unidimenzionalnost. [Zataškavanje egzistencije hiperdimenzionalnih realnosti.]
Bogovima Osloboditeljima tad je postalo jasno da je oslobođenje čovječanstva, iz gravitacijskog grča Entropije, misija koju je nemoguće ostvariti na bilo koji drugi način već odlučnim i efektivnim suprotstavljanjem volje, namjere. To je potaklo koncepte o hiperdimenzionalnim Kozmičkim Bitkama, koje su, na nesreću, uzete kao opravdanje za fizičke bitke, od strane „Tamnih Atlantiđana“.
Međutim, Kreativna Hiperdimenzionalna Mudrost obznanjuje kako se stanje apsolutne slobode može jedino postići u stanju „Izvora“. Što znači u polu-fizičkim hiperdimenzionalnim stvarnostima. Postavljeno je pitanje – kako povratiti to izvorno stanje?
Očito, ulaženje u fizičke ratove ili konflikte – nema mnogo zajedničkog sa postizanjem stanja apsolutne slobode. Što, dakle, ima?
U današnjem svijetu, „stvaran rat“ se odvija za buđenje duha, a tzv. Kreativna Hiperdimenzionalna Mudrost može se suprotstaviti samo svakome kultu koji prisiljava čovjeka da kleči pred vanjskim bogovima, koji su suprotstavljeni unutarnjoj Božanskoj Iskri. Kao što sam već rekla, oni koji posjeduju unutarnju Božansku Iskru NE MOGU obožavati nešto van sebe, a bez da poreknu vlastiti Izvor, „Kraljevstvo Nebesko“koje je unutar nas, kao što je to Isus jasno naglasio.
Stoga, Kreativna Hiperdimenzionalna Mudrost postaje vodič za odmjeravanje strateške opozicije, protiv tvorevina Gospodara Entropije, koji predstavljaju Misaoni Centar Ne-postojanja. Mora biti u potpunosti jasno kako ta „Strateška Opozicija“ NE uključuje fizički rat ili nasilje, kao što se to desilo u zaokretu koji su Gospodari Entropije nametnuli, sa svrhom zavođenja čovjeka u karmičke klopke.
„Krvni zavjet“ genetike, koji veže „ljude sa dušom“ za više stvarnosti, uključuje, unutar svojih uvjeta, misiju buđenja duha u njegovu pravu prirodu Hiperdimenzionalnih Stvarnosti, kao i odluku povratka ka Izvoru – Hiperdimenzionalnom Edenskom Stanju, nazovimo to tako.
Bogovi Osloboditelji – koje možemo sagledati kao „Mi u Budućnosti“, podučavali su ljude Krvnoga Zavjeta o neophodnosti održanja budnog stanja opreza i, specificiranije, učili su ih strateškom načinu življenja, koji ih najbolje priprema za ispunjenje njihove misije. Poseban način života koji im omogućuje da žive kao stranci na Zemlji. Kao što su nam C's uvijek iznova govorili: Znanje Zaštićuje, Ignoracija Ugrožava i Svijest se rađa iz Znanja.
Tri su glavna principa koji podržavaju takav način življenja: princip Okupacije, Princip Ograđivanja, te princip Strateškog Zida. To su koncepti svjesnosti koji mogu, ali ne moraju zahtijevati svoju materijalnu prezentaciju, ovisno o specifičnim okolnostima.
Na prvome mjestu, Radijantna individua, koja je na ovome svijetu zbog posljedice „Pada“, nikada ne bi smjela zaboraviti kako samo trenutno nastanjuje teritorij u domeni Gospodara Entropije. To ih automatski razdvaja od ostatka ljudi, koji su usklađeni sa Misaonim Centrom Ne-postojanja i prigrljuju koncept vlasništva nad zemljom. Možemo vidjeti jasan primjer posljedica Entropijskog principa, Misaonog Centra Ne-postojanja, u Židovskom vjerovanju, perspektivi: „ovo je moja zemlja, Bog mi ju je dao“. Isto tako jasno možemo vidjeti materijalnu orijentaciju Jehove, „boga“ koji bi uopće priložio takav „dar“.
Kreativna Hiperdimenzionalna Mudrost nas uči da ako čovjek sebe smatra „vlasnikom zemlje“, Sile Materije mogu se uzdići iz zemlje i obuhvatiti ga, „integrirajući ga u kontekst i pretvoriti ga u objekt Bogova“. Vezanost uz zemlju i zavaravajuće uvjerenje „slobode“ i „mira“ unutar granica zemljišta, ostavljaju čovjeka nezaštićenog pred Silama Iluzije, Misaonog Centra Ne-postojanja. U takovome stanju, čovjeku je još mnogo teže spoznati neophodnost bijega iz materijalne tamnice, jer se on neprestano bori kako bi očuvao te osjećaje „slobode“ i „mira“. Isti je princip primjenjiv za nacionalnost i druge vezanosti uz umjetne ili subjektivne konstrukcije.
- nastavlja se -
bglavac
irida
edin.kecanovic
