Stoga se može dogoditi da kršćanin, koji doduše vjeruje u sve svete likove, u najskrovitijem dijelu duše ostane nerazvijen i nepromijenjen, jer je sav njegov Bog “vani” i on ga ne doživljava u duši. Treba shvatiti da mistično iskustvo dolazi spoznajom Jastva. Onaj tko to ne zna iz iskustva, može biti veleučeni teolog; o religiji, međutim, nema pojma, a još manje o odgoju ljudi.
U tragičnoj zabludi mnoge religijske vođe ne uviđaju kako se branjenjem vjere preko medija i velikih advokatskih knjiga ne dokazuje postojanje svjetla, već postojanje slijepaca koji ne zna kako bi i njihove oči mogle štogod vidjeti. Valjalo bi, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propovijedati svjetlo ako ga nitko ne može vidjeti. Kod nas se filozofija i teologija nalaze u pretpsihološkom stupnju srednjovjekovlja u kojima se beskrajno polemizira, a premalo daje mjesta iskustvu. Zapadnjački um kompenzira svoje osjećaje “racionalnim” objašnjenjima. Kod nas riječ “psihološko” znači samo psihološko (psiha=duša). Tako da kod nas riječ duša označava nešto maleno, puno sažaljenja, bezvrijedno i subjektivno. Ova smiješna postavka vjerojatno je kompenzacija za našu nemogućnost da se suočimo sa svojom osjećajnom prirodom.
Nasuprot tome, bilo bi nužno naučiti ljude umijeću gledanja. Vidljivo je da je odveć mnogo onih što su nesposobni uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; oni, ne vide kako u njihovu vlastitom nesvjesnom biću drijema Jastvo. Da bi to unutrašnje viđenje bilo moguće, valja raditi na sposobnosti razvoja gledanja. Kako to postići bez psihologije i kontemplacije to jest, bez dodira s dušom zaista je pitanje kojeg će nam jedino budućnost otkriti.
(1) Jastvo je pojam što, s jedne strane, prenosi bivstvo ljudske cjelovitosti, a, s druge strane, dostatno neodređen da bi izrazio neopisivost i neodredljivost cjeline. Te protuslovne osobine pojam odgovaraju činjenici da se cjelina jednim dijelom sastoji iz svjesnoga, a drugim dijelom iz nesvjesnoga čovjeka. Ali granice i odredbe ovoga posljednjeg ne mogu se naznačiti. Stoga se Jastvo u znanstvenoj jezičnoj uporabi se odnosi na Krista, Buddhu, Boga i svaki od likova simbol je Jastva.
(2) Arhetipovi su za C. G. Junga duboko urezani u nesvjesno da gotovo čine njegovu strukturu. Oni su u ljudskoj duši poput predoblikovanih modela koji su sređeni, unose red i oblikuju ponašanje ljudi. Arhetipovi se očituju kao gotovo univerzalne, urođene ili naslijeđene urođene psihičke strukture, neka vrsta kolektivne svijesti; izražavaju se pojedinačnim simbolima nabijenim djelotvornom silom. Imaju značajnu pokretačku i ujediniteljsku ulogu u razvoju osobnosti. Arhetip je u sebi oprečan. Doživljaj opreke nema ništa zajedničkog s razumskim analiziranjem, niti s uživljavanjem kojeg možemo primijetiti kada mi na Zapadu imitiramo Istok prihvaćajući njihov folklor, a izbacujući čitavi sadržaj njihov psihologije.
Nikola Žuvela
© Sva prava pridržana; mr.sc.Nikola Žuvela
bglavac
irida
edin.kecanovic
