Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja.
Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Odvojivši se od središta u kojem nema evolucije, u kojem se smjestio Aleph i dvadeset i četiri nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, ona usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matriks iz kojeg nastajemo, tvorba u kojoj počiva sjeme naše svjesti. Oni koji ne prime njene sakramente vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje.

Sophia, mudrost na izvoru, čuvateljica utjelovljenih umova, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom mi dariva, za druge nespoznatljivu, snagu mog postojanja.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do tada uvjek iznova zaboravljala. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?
Ljubav, kada se spusti s neba, preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni.
"Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.
Noćas sam vidjela ljepoticu sna u svom njenom sjaju.
Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Moje skriveno lice, moje egoistično "Ja" mi kazuje da je vrijeme ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Emocija, koja je u meni te noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, Diana koja u meni bdije Sophinim očima.
Oda života opjevana glasom koji u meni traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa prolazno.
Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme.

Moja nova prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj, mjenja svoja svojstva. Antologija mog postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Diana me, putem istine dovela do Sophie i obdarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, pretvorila u ono dupolo biće nastalo na gozbi bogova.
Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svijetla ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit te napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.