Ako želimo objasniti teoriju reinkarnacije, najprije je potrebno utvrditi koji su uopće nužni elementi za njeno postojanje.

Suvremena je znanost izrazito materijalistička; ako malo proučite znanstveno prihvaćena dostignuća medicine, fizike, kemije etc., vidjet ćete kako u takvome dobro uhodanom sistemu nema mjesta vjerovanju u postojanje nematerijalnoga elementa koji bi bio nužna sastavnica ljudskoga bića. Drugim riječima, smatra se kako je čovjek jednostavno složen spoj kemijskih elemenata. Dakle, krećemo od prvih oblika života nastalih u vodi, te slijedeći uvriježenu Darwinovu teoriju evolucije pretpostavljamo kako su se od takvih primitivnih oblika života tijekom milijuna godina razvijali sve složeniji organizmi, a čovjek bi u tome procesu bio posljednja, "najviša" karika, odnosno najrazvijeniji organizam.

Nematerijalni element kao sastavnica ljudskoga bića, odnosno duša / duh, nužan je za reinkarnaciju. Veći dio života čvrsto sam vjerovala u Darwinovu doktrinu, no sve više i više sam sumnjala u nju. Za to je možda najviše bilo zaslužno moje zanimanje za parapsihologiju, koja, smatram, sadrži obilje dokaza o postojanju duše. Ako podržavamo materijalističku znanost, vjerujemo da je smrt fizičkog / materijalnog tijela kraj. Parapsihološki fenomeni poput komuniciranja s preminulima, ukazanja preminulih i sl. nemogući su (a takvima ih znanost smatra) ukoliko ne postoji ništa osim materijalnoga tijela.

 

Darwin se savršeno uklapa u taj materijalizam; naime, smatram kako je nemoguće da se duša razvila u procesu evolucije, koji teško objašnjava i razvitak svijesti (najjednostavnije će biti ako svijest shvatite u vidu inteligencije). Nisam (više) materijalist; moj je pogled na život i čovjeka izrazito holistički, no unatoč tomu budno pratim znanstvena dostignuća, a u njima nalazim mnogo nepodudarnosti. Vjerujem kako je čovjek spoj materijalnoga i nematerijalnoga (duše). No, ako duša nije nastala procesom evolucije, kako jest? Odgovor na to nalazi se u baš svim svjetskim religijama.

Ne tako davno bila sam odlučni pobornik nauke prema kojoj su sve religije nastale isključivo na temelju personificiranja prirodnih pojava ili, zbog nemogućnosti objašnjenja, određivanja istih kao božanskih. Danas to smatram točnim, no smatram kako takav razvoj religija nije prvi stupanj, već i on ima svoj začetak. Kako objasniti podudarnosti u religijskim sustavima sjevernoameričkih Indijanaca, drevnih Indijaca, afričkih, sibirskih, polinezijskih plemena i ostalih nebrojenih ljudskih zajednica diljem svijeta? Dva su moguća odgovora: 1) došlo je do stapanja elemenata različitih religija zbog međuljudskog kontakta, i 2) tim je vjerovanjima prethodila zajednička božanska objava.

Prvu mogućnost odbacujem, naime i povijesni i arheološki dokazi (iako i u te dvije znanosti postoji više nego mnogo "rupa", što govorim kao budući arheolog koji ne podržava mnogo uvriježenih arheoloških teza) jasno i vjerodostojno pokazuju kada je i u kojoj mjeri došlo do kontakata između različitih naroda. Stoga je posve nemoguće tvrditi kako je čitav svijet bio u doticaju, pa su religijska stajališta jednaka, samo "umotana u drugu ambalažu" zbog specifičnih obilježja svakoga naroda.

Dakle, ostaje mogućnost zajedničke božanske objave. Vjerojatno vas je to odmah asociralo na kršćanstvo, koje je, kako se povijesno tvrdi, jedno od objavljenih religija. No, ja tvrdim kako su sve religije svijeta objavljenje. Za mene božanska objava ne znači da se jednoga dana određeni prorok popeo na brdo gdje mu se obratio bog ili nešto slično. Podržavam Cremovu tvrdnju kako čovjek nije evoluirao iz nižih oblika života - materije, već je devoluirao, odnosno nastao obrnutim procesom evolucije, dakle proizašao je iz višeg bića. Preciznije - čovjek je sišao na Zemlju (pri čemu, dakako, ne isključujem mogućnost da je u svemiru još mnogo takvih planeta) iz domene čiste svijesti. A čista svijest, odnosno nematerijalni element koji sačinjava ljudsko biće, u takvome obliku posve očito ne postoji u našemu svijetu, odnosno u našoj dimenziji stvarnosti. To dakle nužno dovodi do zaključka kako postoji više dimenzija stvarnosti, a sve svjetske religije sadrže taj element - zemlja, čistilište, raj i pakao u kršćanstvu; sedam svjetova u kozmologiji zapadnoafričkoga naroda Igbo; šest svjetova na nebu i šest ispod neba u koje vjeruje kanadsko indijansko pleme Ojibwa…

Silazak iz domene čiste svijesti odraz je volje Vrhovne duše, početnog entiteta koji nema uzroka ni izvora, ali je uzrok i izvor svemu, a koju u raznim religijama (a prisutna je u baš svim, mono- ili politeističkim religijama) nazivaju Bogom ili pak nekih određenim imenom - Jahve, Shang-ti (tradicionalna kineska kozmologija), Taoiwa (Hopi Indijanci), Krišna (vedska kozmologija), Wiracocha / Pachacamac (kozmologija Inka)…

Kako je čovjek sišao iz domene čiste svijest po volji jednoga pra-entiteta, ta je svijest od početka svoga postojanja sadržavala pojam o toj Vrhovnoj duši. Taj se pojam nije izgubio ni silaskom u materijalno obličje. Stoga su ljudi od početka svoga postojanja štovali svoga Stvoritelja na ovaj ili onaj način, a znanje o porijeklu čovjeka (stvoren na "sliku božju") prisutno je u svakoj religiji, samo su mu dodani specifični prostorno-povijesni elementi svakoga naroda. Drugim riječima, svi mi vjerujemo u istoga boga, samo ga nazivamo različitim imenima i štujemo ga na različite načine. Za mene je riječ o Boginji / Majci Zemlji, a kršćani smatraju kako je riječ o Jahvi. I u politeističkim religijama uvijek postoji jedan vrhovni bog, odnosno upravo spomenuta Vrhovna duša, koja je izvorište svih drugih bogova i polubogova. Potvrdu tomu nalazimo i u drevnom vedskom tekstu Bhagavad Gita, gdje Krišna kaže: "Svi koji vjerno štuju druge bogove zapravo štuju samo Mene, ali to čine pogrešno".

Mislim da je jasno zašto sam morala odrediti postanak čovjeka i postanak religije kako bih objasnila ideju reinkarnacije. Budući da je čovjek prvobitno postojao kao čista svijest, a ona je neprolazna i neuništiva budući da nije materijalna, kada materijalno tijelo završi svoj vijek, nematerijalna sastavnica čovjeka nastavlja život, i to, kako smo vidjeli, u drugoj dimenziji stvarnosti, gdje može provesti više ili manje vremena. Nakon toga, ponovno ulazi u novo materijalno obličje. Ciklus reinkarnacije je dug, a ponavlja se dokle god se čovjekova nematerijalna sastavnica, procesom obrnutim od devolucije (dakle evolucijom) kojom je sišla na Zemlju, ne vrati u svoje izvorno, čisto stanje svijesti.

Tijekom ciklusa reinkarnacije duša se može reinkarnirati opet u ljudski oblik, no također i u bilo koje drugo obličje - životinju, biljku ili pojavu. I dok se prvi slučaj naziva reinkarnacijom, reinkarnacija u neljudski oblik naziva se transmigracijom; no uobičajeno je u uporabi naziv "reinkarnacija" za oba slučaja.

Neki religijski sustavi (a gotovo svi poznaju ideju reinkarnacije - oni koji je ne sadrže zapravo su je izgubili protokom vremena) smatraju kako je ljudsko obličje "viša karika" u ciklusu reinkarnacija, odnosno kako je duša reinkarnirana u ljudskome obličju već blizu konačnom povratku u prvobitan oblik čiste svijesti.

Takvo vjerovanje nalazimo primjerice u budizmu. Tako je 10. siječnja 2008. godine preminuo veliki Novozelanđanin, sir Edmund Hillary, koji je 1953. postao prvi čovjek koji je osvojio Mount Everest, a kasnije je vodio ekspedicije na oba pola i tragao za jetijem, mitskim snježnim čovjekom. Nepalski budistički svećenici smjesta su organizirali masovne molitve kako bi se njegova duša reinkarnirala u ljudsko obličje.

Jednako vjerovanje nalazimo i kod zapadnoafričkoga naroda Igbo. Štoviše, Igboima je reinkarnacija u neljudski oblik najveće moguća kazna (primjerice za počinjenje incesta ili ubojstvo). Najgora kletva među njima jest "Isdigh uewa na mmadu", "Neka se ne reinkarniraš u ljudskome obličju".

Drugi religijski sustavi nemaju stajalište o čovjeku kao obličju koje je blizu završetku ciklusa. No, i jedni i drugi smatraju kako je sama reinkarnacija u materijalno obličje kazna, sputavanje. Stoga se svakako kroz cikluse ponovnog rođenja teži povratku prvobitnome, sjedinjenju s prvobitnim entitetom, Vrhovnom dušom.

Konačno, postoji i dokaz reinkarnacije. Smatram kako su određeni parapsihološki fenomeni nedvojben dokaz za opstanak duše nakon smrti materijalnoga tijela. Dokaz reinkarnacije posebice dolazi do izražaja u indijanskim i ostalim plemenima. Očevi često znaju reći svome sinu kako će se vratiti u obitelj u tijelu svoga unuka. U takvim je slučajevima zabilježeno kako se dijete rodilo s ožiljcima istovjetnim onima koje je imao pokojni djed, ili pak na tome mjestu ima izražene madeže. To je slučaj iz plemena Tlingit, koje nastanjuje jugoistočnu Aljasku. U drugome slučaju, kada je dijete prohodalo, šepalo je na karakterističan način, istovjetno pokojnome djedu. Nadalje, postoje i slučajevi sjećanja na prošle živote, koji se smatraju vjerodostojnima jer je obično riječ o detaljnim sjećanjima vrlo male djece. Takav je slučaj Indijke Sukle Gupte, koja je u dobi od osamnaest mjeseci počela brinuti za lutku koju je nazivala Minu. Kasnije se ispostavilo da je Minu bila njena kći u prošloj reinkarnaciji. Djevojčica je prepoznala sve članove svoje nekadašnje obitelji (koju nikada prije nije vidjela, niti su je poznavali njeni roditelji), a znala je i detaljan raspored stvari u kući u kojoj je nekada živjela. Detaljan opis ovoga slučaja potražite u spomenutoj "Ljudskoj devoluciji".

Ovime bi moj ogled o reinkarnaciji završio. Osim obrazloženja same ideje reinkarnacije, sadržavao je i neke važne ideje o postanku religije. Pošla sam od Cremove tvrdnje prema kojoj čovjek nije isključivo spoj tvari, dakle materijalno biće. Od vas, čitatelja, tražim da detaljno pročitate ovaj tekst i razmislite o svakom elementu koji sam prikazala. Nakon toga, želim čuti vaša mišljenja.