Duša mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao i glad utolio?

Ima li među ljudima neki milosrdni postač koji bi večerao mojih plodova i tako mi olakšao breme izobiIja?

Duša mi je malaksala pod teretom zlata i srebra - ima li među ljudima netko tko bi svoje džepove napunio i teret mi olakšao?

Duša mi je prepuna nektara vremena - ima li netko žedan tko bi čašu nalio, ispio je i žeđ utolio?

Evo, jedan čovjek stoji na raskršću, ispružio ruku prema prolaznicima, prepunu dragulja, i doziva ih riječima: ≫Smilujte mi se i uzmite od mene! Sažalite se na me i uzmite što vam nudim!≪ Ali, ljudi prolaze i ne osvrćući se.

Kamo sreće da je taj čovjek ubogi prosjak što prema prolaznicima ispruža drhtavu ruku, vraća je i drhtavu i praznu! Kamo sreće da je posađeni slijepac pored kojega ljudi prolaze ne obraćajući na njega pažnju.

Ali on je bogataš koji je svoj šator razapeo između zagonetne pustinje i podnožja planine, svake noći pali oganj i odašilje svoje sluge da zaposjednu putove ne bi li mu doveli gosta kojega bi ugostio i počast mu ukazao. Ali su putovi škrti te mu ne dovode nikog kome je potrebno obilje, niti mu dovode nekog kome treba njegovo darivanje.

Kamo sreće da je taj čovjek izgnana skitnica!

Kamo sreće da je naga skitnica što obilazi zemlje sa štapom u ruci i limenkom o laktu, a kada padne večer sastaje se na kutovima trgova sa svojim nagim prijateljima skitnicama te sjeda uz njih i dijeli im kruh koji je isprosio!

Ali njegova duša, to čedo najmoćnijega kralja, iz sna se prenula, iz postelje ustala, u purpur se odjenula, srebrom i draguljima se okitila, mošusom kosu polila, ambrom prste obojila, zatim u vrt izašla i prohodala, dok su joj kapi rose skute močile.

U tišini noći, čedo najmoćnijega kralja izlazi u vrt tražeći svoga voljenoga. Ali u očevom kraljevstvu ne bješe nikoga tko bi je volio.

Kamo sreće da je ona kći seljaka koja očevo stado napasa po dolinama, a uvečer se vraća u očevu izbu prašnjavih nogu i s mirisom vinograda u odjeći! Kada noć zavlada i kada svi zaspu, tiho se prikrada do mjesta gdje je dragi čeka!

Kamo sreće da je ona monahinja koja u samostanu tamjan svoga srca pali te zrak miris toga srca raznosi! Kamo sreće da je monahinja koja svijeću svoje duše pali te zrak nosi svjetlost njene duše; koja moleći se kleči, pa nevidljive prilike njene molitve odnose u riznice vremena gdje se čuvaju molitve krijeposnika zajedno sa žarom ljubavnika i nemirom samotnika!

Kamo sreće da je oronula starica što sjedi na suncu, grijući se onim što joj je mladost darovala! To bi bilo bolje nego što je čedo najmoćnijega kralja, jer u očevom kraljevstvu nema nikoga tko bi se hranio njenim srcem umjesto kruhom i tko bi pio njenu krv umjesto vina.

Duša mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao, jeo i glad utolio?

Duša mi je prepuna nektara - ima li netko žedan tko bi čašu nalio, ispio je i žeđ utolio?

Kamo sreće da sam stablo što ne cvjeta, što plodove ne daje, jer je bol plodnosti gorči od bola neplodnosti; bol bogata čovjeka od kojega nitko ne uzima strašniji je od očajanja siromaha kojemu se ne da ni kruha!

Kamo sreće da sam prazan bunar u koji ljudi bacaju kamenje, jer i to je bolje nego da sam izvor bistre vode pored koje žedni ljudi prolaze, a ne piju!

Kamo sreće da sam polomljena trska koju su noge izgazile, jer i to je bolje nego da sam gitara srebrnih struna u domu gospodara bez prstiju čija je obitelj gluha!