Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio

ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj. Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu . Bilo je bijelo svjetlo oko mene, neopisivo svjetlo , koje je u meni proizvelo jednu takvu milinu,takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno ne mogu opisati. Nema- posve jasno rečeno - nikakve zemaljske riječi, da bi se opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac. - U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo sretna i puna radosti, ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na kraju tog tunela kao neko sunce,jedno bijelo svjetlo,kažem "bijelo" samo da spomenem neku boju, jer su boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja.

Svjetlo je jednostavno bilo predivno. To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam poznavala iz svijeta... Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. "Do bijesa! Pa ja sam umrla." I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam: "Oh, moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja djeca?" Ja sam jedna majka uvijek zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za sebe. Ja sam vrlo ran jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost.

U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje djece nisam zapažala niti svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i vidjela nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času, i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i djeda, moje roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine, bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s poviješću reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi "vlastiti gol", jer sam "reinkarnaciju" uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja sam sama uvijek ponovno sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg pradjeda i svoju prabaku. Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih krajeva, gdje sam nekada bila, I to sa živima i mrtvima - i to sve u jednom času Samo je moja kćerka reagirala prestrašeno, kada sam je zagrlila. Ona je tada imala upravo devet (9) godina i moj zagrljaj je u svojem stvarnom životu na ovom svijetu u tom času osjetila. Ona je dakle osjetila moj zagrljaj tog časa, kada su ona i moja čitava obitelj strahovali za moj život, jer je moje tijelo još ležalo u bolnici u komi. Redovito mi ne osjećamo takav zagrljaj iz onostranosti. U tom čudesnom stanju vrijeme je zastalo, tako jednostavno tako divno, bez tereta tijela, bez tijela. I promatrala sam ljude ne više kao prije. U svojem ranijem životu gledala sam samo na to, da li je netko debeo, tanak, odvratan, tamne kože, lijepo odjeven ili ne ... Po tome sam svrstavala ljude I zbog toga sam bila puna predrasuda i cinične kritike. UVijek, kada sam govorila o drugima, ja sam kritizirala. Sada je to bilo posve drugačije. Sve je bilo bez tjelesnog vida. Sada sam ja vidjela također nutrinu ljudi i kako je bilo lijepo vidjeti nutrinu ljudi, njihove misli i osjećaje, dok sam ih gr1ila. I dok sam sve tako uzela u ruku; kretala sam se istovremeno vijek prema gore.

I na taj način uvijek sam išla naprijed, puna mira i sreće. I što sam se više uspinjala sve više sam ostajala svjesna da mi je darovano divno viđenje - i na kraju tog puta sam vidjela jedno jezero, divno jezero, opkoljen o predivnim stablima, tako lijepim, tako lijepim, da nema veće ljepote. I jednako tako bilo je tu cvijeća svih boja, jednog mirisa, koji je toliko godio - sve je bilo toliko drugačije, sve je bilo nadasve lijepo u tom divnom vrtu, na tom sjajnom mjestu -da nema riječi kojima to ,opisati, sve je bilo ljubav. Postojala su dva stabla koja su nešto zatvarala. Izgledalo je da su to ulazna vrata. Sve je posve drugačije nego li mi to znamo. Pa ni boje nemaju sličnosti s našima. Tamo je sve neizrecivo lijepo. Tog časa sam vidjela svojega nećaka, koji je bio unesrećen sa mnom, kako je ušao u taj predivni vrt. I ja sam znala, osjećala sam, da ja tamo ne smijem ući, i također još nisam mogla, - tamo ući ...