Došli su sa zvijezda! Nestali u vremenu - civilizacija Maya

Došli su sa zvijezda!
Kada neki istraživač, uvjeren da su ljudska bića u jednoj dalekoj epohi došla iz drugih nebeskih svjetova, želi potkrijepiti tu tezu, obično kao dokaz našem izvanzemaljskom porijeklu navodi čovjeka iz Palenque!

Palenque je jedan od brojnih gradova Maja koji su stoljećima bili pokopani u meksičkoj džungli čija su čuda tek početkom 19. vijeka otkrili dvojica strastvenih istraživača, američki advokat Džon Stivens i engleski dizajner Frederik Ketervud. Oni su iz zelenih prašumskih njedara iskopali veliki dio čudesnih spomenika i ruševina. Tako je svijet došao do izuzetnih saznanja o životu starih stanovnika Srednje Amerike, o fantastičnim vjerovanjima, graditeljskim dometima i umjetnosti Maja. Njihove piramide i veličanstveni hramovi, sjajne palate i misteriozne grobnice, zadivili su kulturni svijet. Nebrojeni ukrasi, kamene statue i brojni reljefi, otkrili su svijetu nevjerovatne prizore zahvaljujući kojima su istraživači bar djelomično bili u stanju rekonstruirati misterioznu prošslost tog prastarog tajanstvenog naroda.

Tajna Hrama zapisa
Maje su se iznenada pojavile prije tri hiljade godina, a nestale su na podjednako misteriozan način oko osmog-devetog vijeka naše ere. Ipak, Stivensonu i Ketervudu je promaklo možda najsenzacionalnije otkriće, koje je 1952. učinio meksički arheolog AIberto Ruz, kojem je pošlo za rukom da po tragovima svojih predaka rekonstruira ruševine tog prastarog grada. Ruz se nalazio u Hramu zapisa, nazvan tako zato što je bio ispunjen kamenim pločama ispisanim posebnim pismom koje se i dan-danas jedva može dešifrirati. Tu je bilo i mnoštvo obojenih bareljefa koji živo ilustriraju scene iz svakodnevnog života tih ljudi. Onda je primijetio da se jedna ploča, pokrivena brojnim napisima, može podići. Podigao ju je i našao se pred svojevrsnom misterijom. Kao u kakvom filmu o Indijana Džonsu, Ruz je ugledao uske uske stepenice koje su vodile u unutrašnjost piramidolikog hrama.

Na 18 metara dubine Alberto Ruz je otkrio još jednu kamenu ploču na kojoj su ležali skeleti šestorice Maja, vjerovatno čuvara ove važne podzemne grobnice.

Kada je sa svojim pomoćnicima uspio da pomakne i tu drugu ploču, pred njegovim očima se ukazao nezamisliv prizor: nevelika kripta niz čije je zidove kapala voda još iz davnih vremena, bila je prirodno dekorirana brojnim stalaktitima i stalagmitima koje su kapi vode stoljećima strpljivo gradile. U sredini mračne i memljive prostorije ležao je kameni sarkofag zatvoren pločom od jednog komada klesanog kamena, teškog više od pet tona.

Fantastični prizor
Kada je sljedećih dana, poslije mnogo poteškoća, ploča napokon podignuta, Ruz je konačno mogao da vidi ličnost za koju je sagrađena ova impozantna grobnica: skelet je bio ukrašen dragocijenim ogrlicama od zada i bisera.
Jedan natpis ga je identificirao - "Pravi čovjek"!

Dakle, Pravi čovjek!
Definicija je, nesumnjivo, bila zagonetna, ali je daleko zagonetniji bio prizor precizno uklesan u kamenu plohu ploče koja je zatvarala sarkofag. Na njemu je bio prikazan čovjek u uistinu čudnom položaju. Kao da su mu ruke počivale na polugama i komandama nekog svemirskog broda. Dok sjedi u tipičnom položaju astronauta, u nosu su mu cijevčice povezane sa nekim čudnim uređajima iznad glave!

Od tog trenutka pa sve do danas ovaj je prizor predmet fantastičnih pretpostavki i jedan od „dokaza“ da su pretci Maja na našu planetu stigli iz zvjezdanih prostranstava! No, bilo kako bilo, „Astronaut iz Palenquea“, ostaje neobjašnjiva misterija i pored proučavanja mnogobrojnih gradova Maja koji su proteklih decenija iskopani iz zelenog prašumskog prekrivača.

Kada su Španjolci došli na obale Centralne Amerike i postepeno prodirali na teritorije antičkog Meksika, visoka civilizacija Maja već je bila dio slavne proslošti jednog od najzagonetnijih naroda u povijesti naše planete. Utonule pod zeleni baldahin stoljetnog prašumskog rastinja, ruševine moćnih gradova i piramidolikih hramova svjedočile su o fantastičnom graditeljskom znanju i rafiniranom ukusu njihovih graditelja.

Sve skupa, misterija je glavna karakteristika naroda Maja. Ali, i pored sve zamršenosti, naučnicima i arheolozima pošlo je za rukom da mnogo toga dešifriraju i rekonstruiraju. Ipak, ostale su brojne enigme koje prekrivaju ovu veličanstvenu civilizaciju rođenu prije nepunih četiri hiljade godina.

Igra u život i smrt
Šta predstavljaju piramide i grandiozni sveti gradovi uronjeni u džunglu?!
Bilo ih je na stotine, rasuti po cijeloj teritoriji. Odavno se mnogi pitaju kako su Maje mogli ići od jednog do drugog grada kada je poznato da između gradova nisu postojali nikakvi putevi niti ceste. Čak ni sela nisu bila povezana sa gradovima, a zna se da su se u njima redovito održavale fešte i različiti obredi posvećeni nepoznatim bogovima. Još veća je misterija kako su Maje podizali svoje veličanstvene hramove ako se zna da nisu poznavali kotač niti su koristili životinje za vuču i nošenje tovara.

Konačno, otkrilo se da se saobračaj odvijao vodenim putevima, preko guste mreže kanala koji su povezivali gradove i sela i kojima su plovile barke za saobračaj i prenos tereta. Ovu mrežu kanala tek je nedavno otkrio radar napravljen za skiciranje površine zemlje.

Ovi kanali su imali dvostruki smisao: služili su kao putne komunikacije i za navodnjavanje polja. Maje su bili veoma viješti poljoprivrednici. Uzgajali su uglavnom kukuruz, koji je bio temelj njihove ekonomije i ishrane. Zemlja je bila rastresita i plodna: bilo je dovoljno samo iskopati rupu i u nju staviti sjeme!

Osim kukuruza, uzgajali su i krompir, grah, kakao, lan i pamuk. Čokolada je bila "nacionalno" piće a med je služio za zaslađivanje. Riba i divljač su upotpunjavali ishranu. Maje su, pored toga, uzgajali kokoši, ćurke, patke...

Najnovija istraživanja pokazuju da je život jednog Maja bio velikim dijelom usklađen i prilagođen vlastitom horoskopu, koji je za svakog pojedinca pravljen još prije njegovog rođenja.

Kada bi dijete dolazilo na svijet, svećenici su utvrđivali koji je najbolji dan da mu se da ime. Postoji jedna zanimljivost vezana za imena Maja. Svaki pojedinac imao je dva imena: jedno – lažno - kortistilo mu je u svakodnevnom životu a ono, pravo, čuvalo se u strogoj tajnosti, znali su ga samo njegovi najintimniji - rodbina i bliski prijatelji. Pravo ime je, naime, imalo magično i sveto značenje, pa su Maje iskreno vjerovali da ono sudbinski utiće na događaje u životu i stoga su ga ljubomorno skrivaili.

Poslije rađanja, beba je stavljana u čudno opremljenu kolijevku. U njoj su postojale dvije osnovne stvari: ravna daska koja je bila postavljena pod takvim uglom da je bilo neminovno da se glava djeteta "spljošti", te niz kuglica obješenih iznad glave kako bi dijete neminovno dobilo strabizam! To i nije čudo jer su produžena, deformirana glava i strabizam za prastare Maje bili važan znak identifikacije i plemenitosti.

U starijem dobu djetinjstva (dvanaest za djevojčice, četrnaest za dječake) mladi su učestvovali u tajanstvenim obredima inicijacije s kojom su ulazili u javni život. ženili su se veoma mladi i imali dosta djece. Žene su bile graciozne, njezne i vrijedne. Tkale su živopisne tkanine, uzgajale perad kako bi osigurale dovoljno perja za ukrase na odjeći. život su posvećivale odgoju djece, a u rijetkim prilikama uživale su u međusobnom plesu. Imale su komplicirane frizure i nosile su "kub", jednu vrstu potkošuIja i uglavnom su hodale bose.

Maje nazivaju "Grcima Amerike", jer su imali jednu od najrazvijenijih civilizacija u zapadnoj hemisferi. Upotrebljavali su rafinirano pismo, neku vrstu hijeroglifa. Bili su izuzetni astronomi. Vrlo su precizno izračunavali okretanje planete Venere mada se još uvijek ne zna zašto su im ti proračuni bili neophodni. Njihov kalendar (koji počinje od 11. augusta 3114. godine pr.n.e.), gotovo da je bio precizniji od našeg. Poznavali su "nulu" i imali su numeraciju sa dvodecimalnim sistemom.

Maje su voljeli sportska natjecanja i kolektivne sportove.
Jedna od najomiljenijih i najviše ilustriranih na zidovima hramova bila je neka vrsta igre između košarke i odbojke. Zvali su je "pok-a-pok" a cilj je bio što češće loptu probaciti kroz kružni procjep u kamenu koji je načešće postavljan sa strane zidova nekog hrama. Lopte su bile gumene. Zapravo, pravljene su od posebne vrste drveta "sapotilla" od kojeg su Maje dobijali vrstu gume za žvakanje. I još nešto, “pok-a-pok” se igrao veoma grubo i dinamično. Kako i ne bi kada se igralo u život: kapitenu poražene ekipe otsjecana je glava u krvavom obredu upriličenom nakon utakmice! Najnovija arheološka istraživanja na Yucatanu otkrila su mnogo toga, ali je jedno pitanje, čini se, ostalo nerješivim: šta je prouzrokovalo iznenadni nestanak pripadnika civilizacije Maja?

Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Yukatanu, u 16. stoljeću, pronađen u jednom madridskom arhivu, bio je polazna točka za otkriće jezika i pisma Maja, koji su gotovo 90 posto dešifrirani zahvaljujući američkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na čijem su čelu bile Linda Sile, s univerziteta Ostin u Teksasu, i Meri Miler, s univerziteta Yale, autorica knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netočnosti, i iz tri "kodeksa Maja" koje su prikupili prvi evropski istraživači u novom svijetu, izašla su na svijetlo dana, između ostalog, imena božanstava, nebeskih tijela i još dosta toga na 35 jezika naroda Maja. "Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujući kome je Sampolion dešifrirao egipatske hijeroglife, ali je ipak poslužio kao ključ američkim istraživačima pri desifriranju 500 misterioznih znakova majanskog pisma. Zahvaljući tome, kulturu Maja obasjalo je novo svijetlo.

Brojni bogovi
Sve donedavno su mnogi mislili da su Maje sasvim ovisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krčenju prašumskih prostora. No, nakon temeljitog proučavanja zračnih snimaka područja Dzibilchaltuna, na sjevernom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do španjolskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te današnjih naselja tog područja, neki je znanstvenik zaključio da je Dzibilchaltun u doba najvećeg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obrađivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovništvo mogu se naći i na južnom dijelu Yucatana. Na tamošnjim obroncima nađeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maje mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.

Prije se često govorilo o Carstvu Maja. Danas samo manjina vjeruje da je ikad postojala takva jedinstvena državna tvorevina. Jezik Maja rano se razgranao u mnoge varijante. Umjetnost i arhitektura krenuli su različitim putevima. Bješnjeli su ratovi, savezi su se mijenjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svijet Maja uvijek je povezivao jedan činilac - vjera. Pokazivali su veliko zanimanje za djelovanje božanskih moći. Znameniti istražzivač Maja sir Eric Thompspn pisao je:
- Profinjene metode promatranja zvijezda bile su im pomoćna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uvjerenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su veličanstveni dokazi vjere naroda koji nije posjedovao nikakvo metalno oruđe.

Nebo Maja obuhvaćalo je mnoga božanstva u različitim pojavnim oblicima. Itzamna je možda bio najveći, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremešan mudrac. Kinich Ahau, bog sunca, gospodario je danom, a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kiše, bio je životno važan; ako bi kiša došla prekasno, ne bi bilo žetve, a glad bi zavladala zemljom. Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maje su se, dakle, starali da apetite bogova utaže ratni zarobljenici, a možda i neki kandidati iz seljačkog staleža ili čak pobožni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamršene ceremonije svećenik bi kremenim nožem otvorio žrtvin prsni koš i izvadio još živo srce, kako bi ga, još dok pulsira, darovao bogovima.

Duboki kulturni rascjep
Kad su osvojili to područje, Španjolci su srušili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide, a kamenje upotrijebili za izgradnju crkava. Indijance su preobraćali ognjem i mačem. Unatoč tomu oko dva milijuna Maja, preživjelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog kršćanstva, nije zaboravilo stara božanstva. U prolježe 1975. godine u uobičajeno doba nije bilo kiše. Kukuruz se sušio a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kiše. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kiša je pala na sasušena, žedna polja.

U veliko doba kulture Maja seosko stanovništvo hranilo je cijeli gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaže:
Među starim Majama postojao je dubok kulturni rascjep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina svećenika i poglavica, koji su posjedovali znanje važno za život. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umjetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predviđati pomrčine Sunca i Mjeseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su živjeli lijepo i veselo. Samo njima bili su namijenjeni luksuzni predmeti kao što su živopisna ptičija pera i krzna jaguara.

Ostalo je stanovništvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidašnje potrebe. Obrađivali su zemlju, sjekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pučani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...

Tragovi sjaja te elite još se mogu naći u impresivnim ruševinama njihova središta Palenquea, u planinama meksičke savezne države Chiapas, u kojoj je nekoć bilo najzapadnije granično područje Maja. Hramovi i piramide Palenquea protežu se 11 kilometara duž pošumljenog područja. Ono malo što je do danas iskopano od Palenquea iznijelo je na vidjelo umjetnine koje se u Srednjoj Americi nigdje ne mogu naći.

Ugašena civilizacija
Mračan Pacalov grob izaziva stahopoštovanje. Taj moćni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog svijeta. Upadljiva je sličnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno prije vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slučaja piramide se uzdižu iznad groba, a graditelji su poduzeli mudre mjere da sakriju ulaz. Uz tijelo su stavljali darove za posmrtni život a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba stroži je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je šestoro mladih žrtava da bi mu služili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svjedočanstvo divlje veličine.

Ipak, Palenque nije mogao spasiti čitav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u početku 9. stoljeća. Uskoro zatim u središtu svijeta Maja ista je sudbina zadesila druge gradove-države. Propadanje je počelo na granicama i nastavilo se prema unutrašnjosti. Klasična kultura Maja nestala je za nekoliko naraštaja. Seljaci su u napuštenim hramovima postavili svoja ognjišta: znamenita svetišta ležala su prazna i opustošena.

Sve zauvijek nestaje
Gotovo svi istraživači Maja nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i pošasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu značajnu ulogu igrao seljački ustanak. Isto misli i profesor Barrera.

Razlika između elite i seljaka bivala je s vremenom sve veća - kaze on. Napokon su sve veći i neprekidni zahtjevi plemstva postali nepodnošljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oružje bila je brojčana nadmoć. Vjerojatno su većinu gospodara udavili golim rukama.

Danas nijemo počivaju ruševine, besmrtnost kamena, tišine i samoće. Iznad toga nepromijenjenom putanjom još prolaze zvijezde, s kojima su svećenici-astronomi Maja bili tako upoznati. Njihovu putanju slijede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Svećenika-astronoma više nema. Chichen Itza i Bonampak leže bez ljudi u mjesečini, urlik jaguara odjekuje napuštenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmjeruju povijesti, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maja. Prije mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:
“Svi mjeseci, sve godine, svi dani i svi vjetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”

www.joschua.biz

Dodajemo nekoliko fotografija Palenque-a,
jednog od brojnih gradova Maja