Prošlo je više od 20 godina otkako je Carlos Castaneda počeo uvoditi svoje čitaoce u mogućnost drugačijeg viđenja stvarnosti. Američki tragači su danas uključeni u magijski spektar koji se prostire od zen budizma i joge do ljekovitih trava, "Wicca" i spiritualizma. Ipak, ostaju pitanja, usprkos intenzivnim istraživanjima proteklih nekoliko decenija, kako da se oslobodimo? I kako da objasnimo neobjašnjivo?

Ta pitanja sam imao u glavi dok sam putovao duž obale ka Los Angelesu, gdje me je očekivao susret s tri žene iz Castanedine čarobnjačke loze: Florindom Donner-Grau, Taishom Abelar i Carol Tiggs.

Kada smo se Florinda Donner-Grau i ja prvi put sreli, ispričala mi je o susretu koji može da posluži kao dobar primjer za objašnjenje fenomena koji su vidjeli mnogi ljudi. Dok je šetala ulicom u Los Angelesu, vidjela je ploveći mjehur energije. Ona ga je promatrala kako skakuće ulicom i bila je pomalo nesigurna po pitanju svojih čula. Povukla je za ruku čovjeka koji je stajao u blizini i čija su usta bila otvorena u nevjerici - ili, možda, zbunjenosti. Vidjela je da i on gleda isti mjehur.

Pošto je čarobnjak, Donner-Grau je svjesna da je stvarnost u najvećoj meri percepcija i da je ono što mi izaberemo da percipiramo uglavnom zasnovano na našoj obuci. Moguće je da je Čovjek u Los Angelesu bio predstavnik nove škole s većim mogućnostima, predstavnik generacije koja je pripremljena od strane Castanede i drugih za percepciju suptilnijih energija.

Posle nedavnog objavljivanja Castanedine devete knjige, kao i knjiga Florinde Donner-Grau i Taishe Abelar, čarobnjaci iz grupe Carlosa Castanede su se razvili u svjetionik koji treba da pokaže da ne postoji samo jedna stvarnost, postoje i druge i u njih Čovjek može da ode.

PITANJE: Zašto su žene iz ove loze tek sada počele da se pojavljuju i da govore o svojim praksama?

FLORINDA DONNER: Pa, postoji fundamentalna razlika u načinu na koji muškarci i žene percipiraju stvarnost, kao i u načinu kako reagiraju. Žene, kao što su Taisha, Carol i ja, nisu ni o čemu pisale dvadeset godina. To je suštinska razlika-ženama je potrebno utjelovljenje sustava vjerovanja prije nego što mogu da počnu da pišu o tome. Dok muškarci grade svoje mostove razumijevanja pomoću riječi, žene grade svoje razumijevanje životom.

Oba načina su podjednako valjana, ali riječ je o veoma različitim procesima.

U terminima energije, muškarac se uspinje ka znanju; gradi ga korak po korak. U fizici, taj proces može da se opiše kao lijevak, i u njemu se muškarci uvijek kreću ka izvoru, ali ga nikada ne dosežu. Kod žena je stvar drugačija, zato što je lijevak okrenut naopačke. Zahvaljujući maternici, žene imaju sposobnost da direktno percipiraju znanje. Za njih nema razloga da se nešto objašnjava, jer one već znaju. I tom znanju, tom iskustvu povezanosti s izvorom - koji mi zovemo namjera - čarobnjaci žele da se vrate. Žene imaju urođenu prednost zbog toga što mogu da znaju namjeru direktno, dok muškarci uvijek moraju da idu k njoj. Kakva je svrha povezanosti s tim izvorom, namjerom?

FLORINDA DONNER: Ispričat ću vam priču. Ja volim knjige, mnogo volim da čitam. A Carlos nije pročitao ni jednu knjigu dvadeset godina. Znam to, jer je sve svoje knjige dao meni. Ja sam veoma zainteresirana za fenomenologiju zato što se ona, kao intelektualno istraživanje, najviše približava čarobnjaštvu. I ja pročitam nešto, i onda postavim Castanedi pitanje. On šuti desetak minuta i onda mi da objašnjenje točno onoga što sam ja pročitala.

U toj situaciji, ja znam da je on zgrabio to znanje s nekog drugog mjesta. Ta sposobnost nema granica; mogu da ga pitam nešto vezano za fiziku i on će mi odmah dati bona fide odgovor.

Kako biste opisali ono što on radi?

CAROL TIGGS: Rekla bih da on to radi u sanjanju, što je način da se kaže da on koristi svoje energetsko tijelo da bi ščepao liniju energije i direktno pristupio informaciji iz izvora univerzuma.

FLORINDA DONNER: A Carlos točno zna koju liniju da zgrabi. Vidovnjaci znaju da je sve to ionako napolju. Ali sposoban čarobnjak može da pristupi tim linijama informacija s kontrolom i po želji. Nedavno je Carlos poveo grupu od dvadeset ljudi u malu crkvu u Meksiku (o njoj je pisao u nekoliko knjiga). Dok su bili u crkvi, on je cijelu grupu uveo u stanje sanjanja i otputovali su u drugi svijet.

Kako Čovjek može da nauči da radi tako nešto?

FLORINDA DONNER: To je posjedovanje dovoljne količine energije da bi Čovjek mogao da vidi. Mi smo toliko preokupirani svakodnevnim životom da nam jednostavno ne preostaje nimalo energije da vidimo.

Kako ljudi koriste svakodnevni život da bi počeli da pronalaze gdje se energetski troše?

CAROL TIGGS: Kada promatrate svoj radni dan unazad, jedan od pokazatelja gdje ste izgubili svoju energiju je mjesto gdje ste počeli da se osjećate iscrpljeno i energetski ne baš sasvim svoji. Na takvim mjestima naći ćete vaše odgovore i odatle ćete moći da razvijete neku perspektivu –bit ćete u mogućnosti da vratite svoju energiju iz tih događaja i da počnete da preispitujete šablone koji su vas držali zaglibljenima u igri ega zvanoj "heroj i žrtva".

Da li je taj proces različit kod muškaraca i žena?

FLORINDA DONNER: Proces je isti. Kada rekapitulirate, promatrate sebe unazad i ponovo kreirate svaki događaj onako kako se on dogodio. U trenutku kada steknete dovoljno energije, to se dešava automatski i nisu vam potrebna nikakva šamanska sredstva kao, na primjer, post ili nešto slično. Možete da počnete bilo kog dana i, počevši od tog dana, da promatrate stvari unazad. Ja sam do danas uradila četiri rekapitulacije čitavog svog života i svaki put sam nalazila nešto novo. Otkrila sam da mi, ne direktno nego indirektno, stalno pokušavamo da budemo heroji. Na neka od predavanja koja smo držali ljudi su dolazili da hvataju bilješke i ja sam im stalno govorila: "Ne, nemojte da hvatate bilješke, jer su te stvari besmislene. Samo slušajte." Sva njihova energija odlazi na hvatanje bilješki, i oni propuštaju pola onoga što se zaista dešava.

TAISHA ABELAR: Mi konstantno slušamo kako ljudi govore - kada bih samo mogao da budem član vaše grupe, onda bih mogao da uradim ovo ili ono. Ali ono što oni ne razumiju jeste da je to, ma gdje se nalazili, mjesto na kome počinjete.

CAROL TIGGS: Čarobnjaštvo je zapravo samo percepcija. Tu nema rituala, nema igranja, nema ničega. Samo percepcija i neke tehnike da se poboljša ta percepcija kroz energetsko prikupljanje samoga sebe, kao što su tehnike ne-rada.

TAISHA ABELAR: Ili samo osluškivanje vlastitih misli i zapažanje šta stvarno mislite. Radeći to, mnogo toga možete da naučite.

CAROL TIGGS: Pronašla sam da se Ijudi općenito ubrajaju u jednu od dvije kategorije: ili moraju da imaju kontrolu ili su kontrolirani od strane nečega drugog. Kada ste dio tih scenarija, vi generalno nemate čistu percepciju svog života. Rekapitulacijom osvjetljavate u svojoj svijesti upravo one energije (ili stvarnost) koje su dio scenarija, tako da vam je omogućeno viđenje šablona i programa koji vas kontroliraju.

TAISHA ABELAR: Kada počnete jasno da vidite društvene šablone koji vas kontroliraju, vi počnete da se prikradate samima sebi. Tada postajete aktivni učesnik u životu. Iznenada vaš šef nije više zao, užasan kontrolor kakav je ranije bio. Umjesto toga, on postaje ogledalo pomoću koga vi počinjete da vidite kako ste zarobljeni u igrama ove stvarnosti. Te igre su ono što konzumira ili veže energiju ljudi i sprečava ih da vide pravu energetsku prirodu ove stvarnosti. Kada se udaljite od tog konsenzusa svakodnevnog života, možete da prepustite namjeri ili snu koji je bio podešen od strane namjere da bude vodeća sila, ili vodič.

FLORINDA DONNER: Da biste to radili, morate da se odreknete osjećanja ili potrebe da imate kontrolu. Ali, vjerujte mi, čak i nakon što ste rekapitulirali, još uvijek imate osjećanje da imate tu malu oblast tu negdje i da ćete vi, kada dođete do nje, biti taj koji je glavni.

Hajde da se vratimo na načine na koji muškarci i žene percipiraju. Ako žene percipiraju direktno, zašto onda većina žena nije puna razumijevanja ili poznavanja namjere?

FLORINDA DONNER: Muškarci imaju jednu energetsku prednost u fizičkom svijetu. Iako je konfiguracija energije muškarca nalik na kupu, što mu otežava percepciju izvora namjere, ona je idealna za bolje radne sposobnosti u fizičkom svijetu. Nema načina za žene da se takmiče s tom energetskom prednošću sve dok imitiraju uloge koje su kreirali muškarci. Umjesto toga, mi kao žene moramo da pronađemo vlastite resurse i da prekinemo taj krug imitacije da bismo zaista bile sposobne da se razvijemo u nešto drugo.

Što predstavlja taj razvoj?

CAROL TIGGS: Iskreno rečeno, zaista ne znam. Kakva je naša namjera ako se razvijemo i što taj razvoj donosi? Za ženske čarobnjake, dio toga je poboljšavanje sekundarnih funkcija naših maternica, koje su sanjajući organi u ženskom tijelu. A mi to radimo rekapitulacijom, rušenjem starih šablona, skupljanjem svoje energije, sa ciljem da počnemo da sanjamo novi san.

TAISHA ABELAR: Što god nam se to dogodilo - a nešto nam se dogodilo - mi se nadamo da možemo prenijeti mlađim ljudima činjenicu da postoji mogućnost promjene. Ali mora da postoji neka vrsta kritične mase koja bi učinila tu promjenu mogućom.

FLORINDA DONNER: Kada napadnete ogromni konsenzus koji konstituira svakodnevnu stvarnost, vi udarate u betonski zid. Kada čarobnjaci uđu u sanjanje, prva stvar s kojom se obično sretnu je zid od magle. Kada vidite tu maglu, vi zapravo gurate u nešto drugo, energetski. Na neki način, čarobnjaštvo je kao kineska medicina, u smislu da se odnosi prema telu kao prema polju energije. Zapadna medicina tretira tijelo kao objekt, i ne može da koristi prednosti mnogo moćnije energetske stvarnosti. Kao posljedicu, imate liječnike koji isijecaju materiju umjesto da koriste energiju da je promijene. Medicina, kao i suvremeni čovjek, može dramatično da se izmijeni ako počne da koristi prednosti tih energetskih principa kao pomoć pri metamorfozi naših trenutnih ograničenja i bolesti.

CAROL TIGGS: Ono za čim čarobnjak traga je taj razvoj unutar svoje svijesti ili svog energetskog polja; traži taj trenutak ili mogućnost transformacije u stanje bića u kome se Čovjek bolje osjeća.

FLORINDA DONNER: Danas se toliko mnogo investira u institucije kao što je A. M. A. da nema šanse da će oni tako da promjene stvari. Ali to što oni rade tijelu je užasno. Oni nas uče da je medicina napredovala, ali to jednostavno nije istina. Mi sada imamo sidu i rak, i stvarno ne znamo što to, do vraga, radimo.

Imala sam mladu prijateljicu koja je umrla od raka na debelom crijevu prije nekoliko mjeseci. Spolja je vodila savršen život, ali iznutra je bila živa pojedena. Vidite, njen muž bio je predsjednik jedne od tih velikih korporacija i ne biste vjerovali kroz kakve bolove je ona prošla da bi impresionirala ljude. Ona se ubijala da impresionira druge ljude. Ja sam je upitala: "Ako su stvari tako loše, zašto ne potražiš neku pomoć?" Ali ona je rekla da jedino brine o tome što će ljudi da misle. Ja sam joj odgovorila: "Što će da misle kada budeš mrtva?" Sada, ona je mrtva, a oni ne misle ništa.

Ako je to cijena koju želite da platite, onda platite. To je ono što mi radimo. Vidite, mi smo još uvijek, na neki način, majmuni. Don Huan nas je provocirao govoreći da smo mi kao majmun koji ne može da izvuče svoju ruku iz tikve u kojoj je zgrabio sjemenje. Majmun ne može da izvuče ruku sve dok ne pusti sjemenje. Ljudi su veoma slični tom majmunu. Naša društvena očekivanja su sjemenje koje uništava našu svijest. Sve što majmun treba da uradi jeste da pusti to prokleto sjemenje, ali on neće to da uradi. Mi ne želimo da pustimo sjemenje i da izađemo iz klopke. Mi jednostavno ne možemo da pustimo.

Gary Larsson je nacrtao karikaturu koja pokazuje majmuna koji je pao s drveta i leži nepomičan na zemlji. Ispod crteža je pisalo: Zora čovjeka. Jedino što je zaboravio je da prikaže da je majmun pao na gomilu sjemenja; i da je zgrabio to sjemenje; i da je to stvarni Pad čovjeka.

 

www.inet.hr/amodrusa