Iako se u današnje vrijeme mnogo piše o znacima vremena, i s time u vezi o potrebi buđenja duše iz dugotrajnog, vjekovnog sna. U kojem blaženo spava i sanja najčešće nepoželjne snove i noćne more, malo tko se na te i takve glasove „iz pustinje“ ozbiljno osvrće, "dapače" potpuno se oglašujući sa omalovažavajućim smiješkom na usnama. Probuđenje, buđenje, prosvjetljenje, samadhi, duhovno uskrsnuće, metanoja, sjedinjenje (ženidba) duše s Bogom, nirvana, božje kraljevstvo, nanovo rođenje iz Duha, oslobođenje, spasenje, mokša, mukti, satori, kenšo......sve su to simbolični izražaji jedne te iste ideje, koja je duboko u pozadini istinskog značenja svih tih izričaja.

Ideja koja je u pozadini, u samom temelju istinskog značenja svih tih izričaja, je vječita čežnja duše za Apsolutnom srećom, kao svojim krajnjim ciljem i konačnom svrhom života. Iako na svjesnoj razini duša možda i ne prepoznaje tu očiglednu činjenicu, na intuitivnoj razini, koliko god da je ta razina nerazvijena u dotičnoj duši, ona ipak ćuti da želi biti ispunjena, smirena, sretna, radosna, a suprotno tome ne želi, odnosno stalno se trudi da izbjegne suprotne osjećaje neispunjenosti, bez smisla, žalosti, brige, nesreće, nemira, anksioznosti.
I to je potpuno prirodna i normalna čežnja svake „zdrave“, misleće duše. Sve aktivnosti koje duša poduzima u ovome svijetu imaju samo jedan krajnji cilj, a to je postignuće sreće, štogod pod srećom podrazumijevali.
 Da li je duša sretna kada ostvari neku želju koju je imala i radila na tome da  ju ispuni. Odgovor je afirmativan, ali što se događa nakon ispunjenja te želje.....sreća polako blijedi, kako postepeno dolazi do zasićenja ili zadovoljenja dotične želje. Tada se javlja nova potreba za srećom (ispunjenjem), s time u vezi nova želja i novi napori da se želja ostvari. Da li će se želja ostvariti ili ne, u mnogo slučajeva ne ovisi čak niti o najvećim mogućim zalaganjima i naporima duše u tom cilju, te se često umjesto ispunjenja i sreće, kao posljedice ispunjenja želje, javlja potpuno suprotan osjećaj, pretpostavljam dobro poznat  većini čitatelja ovog napisa, frustracija.

Objekti želja
 
Dakle neispunjena želja rađa frustracijom. Hajde da malo dublje uđemo u samu bit problema oko sreće kao posljedice ispunjenja želje i frustracije kao posljedice neispunjenja želje.

Pretpostavimo da je naša želja realno ostvariva uz ulaganje određenog napora i zalaganja s naše strane. Tako dugo dok na tome radimo, u našem umu će biti prisutan određeni nemir koji ne mora nužno izazivati nelagodan osjećaj, ako se u tom iščekivanju povoljnog ishoda po nas, znamo radovati u dobroj vjeri da ćemo doći do ispunjenja naše želje. Ako sve okolnosti budu na našoj strani, vjerojatno će nam se želja ispuniti i adekvatno tome doživjet ćemo osjećaj ispunjenja ili sreće. U slučaju da nam se nešto prepriječi na putu ostvarenja želje i ona se, na našu žalost  ne ostvari, doživjet ćemo osjećaj frustracije. O tome, vjerujem, nema potrebe polemizirati, jer je to, pretpostavljam, iskustvo svih nas.
Što je u stvari ta „sreća“ i „frustracija“ koja se nužno javlja kao posljedica ispunjenja ili neispunjenja naše želje. U svakom slučaju to je osjećaj koji doživljavamo u duši, jedan je poželjan a drugi nepoželjan. Dakle govorimo jezikom dualizma, parova suprotnosti, odnosno jezikom koji opisuje relativnu stvarnost.

U ovom našem relativnom i uvjetovanom životu, sreća i frustracija su samo jedan od bezbrojnih parova suprotnosti koji se neprekidno mijenjaju i zamjenjuju mjesta u našem doživljavanju.
Ako sreća nije u objektu koji smo ostvarili onda njen izvor moramo potražiti negdje drugdje. Idemo sada korak dalje da vidimo što je to u stvari dovelo do osjećaja te relativne sreće ili pak frustracije u našoj duši. Ako bi to bio objekt kojeg smo željeli onda bi sreća trebala trajati tako dugo dok smo u posjedu tog objekta, ali da li je tome zaista tako.
Nije, jer znamo i sami da se vrlo brzo zasitimo i moramo tražiti nove poželjne objekte da bi nadoknadili gubitak sreće ostvarene ispunjenjem prošle želje. Tako ta igra uma ide u nedogled i ne nazire se neki konačni kraj ispunjavanja ili neispunjavanja novih i novih želja.
 
 Pažljivom analizom uvidjet ćemo da dok nešto želimo um je nemiran sve dok ne ostvari želju, kako smo već prije vidjeli. Kada želja bude ostvarena, um se privremeno smiruje uživajući u objektu, a sreća koju doživljava ima izvor u smirenom umu koji je dobio što je želio. Dakle nije izvor sreće u objektu želje već u smirenom umu. 

 Ako je tome zaista tako, onda nam se nameće zaključak sam po sebi da ako je um stalno smiren, nepomućen željama, osjećat ćemo stalno sreću koja neće jenjavati sve dok je um spokojan. Da li je moguće um držati u spokojstvu čitavo vrijeme, a da ne poželimo nešto izvana. Moguće je i nadasve jako poželjno ako želimo, umjesto relativne sreće, ostvariti apsolutnu sreću.
Dakle, umjesto svih mogućih želja koje nam, ukoliko ih uspijemo ispuniti, u najboljem slučaju mogu donijeti samo relativnu sreću i to za neko kraće vrijeme, hajde da poželimo biti apsolutno sretni sve vrijeme  bez prekida i bez straha da će nam sreća "odlepršati".
Svaka relativna sreća koju doživimo ispunjenjem neke želje, u sebi nosi i klicu nemira, a koji rađa blagom ali prisutnom frustracijom, jer se javlja nova želja da ta sreća potraje što duže, i ta nova želja opet pomalo uznemiruje um, koji zbog toga ne može uživati stopostotnom srećom bez straha da će sreća "odlepršati".
Suprotno tome, svaka frustracija koja je posljedica neispunjene želje, u sebi nosi klicu pozitivne nade da ipak nije sve gotovo i da će se ipak možda želja ostvariti u neko dogledno vrijeme.
Dakle, vidimo da je zakonitost sa ovim parom suprotnosti (sreća-frustracija), kao i sa bezbroj drugih, u našem relativnom, dualnom svijetu, istovjetna zakonitosti koju je davno uočio kineski mudrac Lao Ce, izrazivši je kao zakonitost Tao-a. Tao je Apsolutna Stvarnost koja ima lice i naličje, jin i jang. U svakom jangu ima i malo jina, kao što i u svakom jinu ima i malo janga. Naši stari, koji su bili itekako mudri, su tu zakonitost izrazili riječima, da je svako zlo, za neko dobro.

Dualistička zakonitost
 
Ima jedna lijepa poučna priča koja vrlo ilustrativno opisuje gore izrečenu dualističku zakonitost.
Imao mudri seljak konja za kojega se brinuo njegov sin, a kako su živjeli u  malom "seocetu" gdje se svi međusobno dobro znaju i kako to biva u takvim malim sredinama, svatko o svakome sve zna, i ništa ne može proći nezapaženo, tako su sumještani primijetili kako je jednog ranog jutra konj pobjegao. Sjatili se oni kod mudrog seljaka da mu izraze „saučešće“ govoreći, susjede joj koja nesreća. Mudri čovjek je samo odvratio, možda je, a možda i nije.
Nakon par dana vratio se konj sa još tri divlja konja sa sobom u društvu. Sin ih je odmah počeo pripitomljavati, a susjedi vidjevši obrat počeli mudrom seljaku odmah izražavati svoje oduševljenje, govoreći, susjede koja sreća....našto je mudri seljak ponovio iste riječi kao i prije, a koje i opravdavaju njegovu nedualističku mudrost, možda je, a možda i nije.
Pripitomljavajući najdivljijeg konja, sin je pao i slomio nogu te morao ležati dok mu noga ne zacijeli. Suseljani se opet sjatili te izrazili svoje „saučešće“ mudrom seljaku za nemio događaj koje zadesio njegovog sina, govoreći, susjede joj koja nesreća, na što je odgovor mudraca bio, već znate, možda je, a možda i nije.
Nakon par dana u selo je došao vojni referent tražeći mlade, zdrave i jake ljude za mobilizaciju u ratni postroj. Mudračev sin je bio pošteđen odlaska u ratnu zonu radi slomljene noge.

Suseljani vidjevši to, sjatili se ponovo da prokomentiraju mudrom seljaku kako je imao sreće sa sinom glede mobilizacije, a mudrac je opet izjavio, možda je sreća, a možda i nije....

Apsolutna istina
 
Priča bi tako mogla ići dalje u istom stilu ali poanta je očigledna, u ovom životu sve je relativno, i sreća i nesreća, i istina i laž, i svjetlost i tama, i dobro i zlo, i znanje i neznanje, itd., ali ipak ima nešto što ne spada u relativne kategorije, a to je Apsolutna istina.
Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje „lice i naličje“, svoju nemanifestiranu i manifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora, postepeno brisati sve druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu spoznaje apsolutne istine.
Apsolutna istina je naše vlastito Istinsko Biće kada eliminiramo sve one atribute koji čine našu „personalnu osobnost“. Kada prepoznamo sve one osobine koje izgrađuju našu personalnu osobnost, i kada ih eliminiramo kao nešto što je promjenjivo, a time i  samo relativno istinito, tada ono što ostaje je naša „Transpersonalna Osobnost“ koja nije podložna nikakvim promjenama u vremenu i prostoru, pa je time i Apsolutna istina.
Apsolutna istina je dakle naša prava, istinska priroda, te je tako izvor apsolutne sreće u nama samima, u samoj suštini ili temelju našeg Bića. Ako to shvatimo intuitivnim razumijevanjem, uvidjet ćemo da je put do apsolutne sreće, u stvari put do središta našeg istinskog Bića, a to središte je svijest o postojanju koja se zove „Ja Jesam“ svjesnost. Kada realiziramo Sebe kao svoj istinski identitet, odnosno kao Svijest samu po Sebi ili tzv. „Ja Jesam“ svjesnost, tada smo stigli na izvor apsolutne sreće koji se nikada ne suši. Ostvarili smo najvišu svrhu života, apsolutnu sreću ili blaženo ispunjenje svih čežnji u svom vlastitom Biću.

Izvornik : Internet vijnana

Odabrali Goga i Laci

Ožujak 2008