Buddha Daibutsu, Kamakura, Japan

Buddhin život

1. Pleme Šakya živjelo je na području uz rijeku Rohini koja teče južnim padinama Himalaje. Njihov kralj, Šuddhodana Gautama, smjestio je svoju prijestolnicu u Kapilavastu, gdje je izgradio velik dvorac i vladao je mudro, zadobivši povjerenje svoga naroda.

Kraljičino ime bilo je Maya. Bila je kći kraljeva ujaka koji je također bio kralj susjednog područja istoga Šakya plemena.

Dvadeset godina nisu imali djece. Ali jedne je noći kraljica Maya imala neobičan san u kojemu je vidjela bijeloga slona kako ulazi u njenu maternicu kroz desnu stranu njenoga prsnog koša i ona je zatrudnjela. Kralj i narod su s predosjećanjem očekivali rođenje kraljevića. Po njihovu običaju, kraljica je na porođaj krenula u svoj roditeljski dom, a na putu, jednoga prekrasnoga, proljetnog, sunčanog dana, zastala se odmoriti u vrtu Lumbini.

Svuda oko nje cvjetala je Ašoka. U radosti, pružila je desnu ruku da dohvati granu, a kad je to učinila rodio se kraljević. Sve je odražavalo srdačno oduševljenje slavom Kraljice i njenoga kraljevskog djeteta; Nebo i Zemlja su uživali. Taj nezaboravni dan bio je osmi dan travnja.

Kraljevo je veselje bilo izuzetno i sina je nazvao Siddharta, što znači "Svaka želja ispunjena".

2. Na kraljevu dvoru, međutim, sreću je ubrzo zatamnila tuga, jer nakon nekoliko dana, ljupka je kraljica Maya iznenada preminula. Njena mlađa sestra, Mahaprađapati, posvojila je dijete i njegovala ga dubokom ljubavlju.

Pustinjak, zvan Ašita, koji je živio u obližnjim planinama, zamijetio je sjaj oko voštanice. Shvativši to kao dobar znak, sišao je do dvora gdje su mu pokazali dijete. I on je predvidio: "Ovaj će kraljević, ako ostane na dvoru, kad odraste postati velik kralj i podjarmit će čitav svijet. Ali, ako napusti dvorski život i posveti se vjeri, postat će Buddha, Spasitelj Svijeta."

Isprva je kralj bio zadovoljan ovim proročanstvom, no kasnije ga je sve više počela zabrinjavati mogućnost da će njegov sin jedinac možda napustiti dvor i postati pustinjak bez doma.

U dobi od sedam godina kraljević je počeo učiti lekcije o građanskim i vojnim umijećima, ali njegove su misli prirodno težile drugim stvarima. Jednoga proljetnog dana izašao je s ocem izvan dvorca. Zajedno su promatrali zemljoradnika kako ore, kad li on primjeti pticu koja je sletjela na zemlju i skupila sitnoga crva što ga je farmerov plug izbacio na svjetlo dana. Sjeo je u sjenu stabla i razmišljao o tome, šapćući samome sebi:

"Ah! Zar sva živa bića ubijaju jedna druge?"

Kraljević, koji je ostao bez majke tako brzo nakon svog rođenja, duboko je bio ganut tragedijom ovih sitnih stvorenja.

S odrastanjem, ova se duhovna rana produbljivala iz dana u dan; poput male brazgotine na mladome stablu, patnja ljudskog života urezivala se sve dublje i dublje u njegov um.

Kralj je postajao sve zabrinutiji zbog pustinjakova proročanstva i pokušavao je na sve moguće načine zadovoljiti kraljevića i okrenuti njegove misli u drugome smjeru. Organizirao je kraljevićevo vjenčanje, u dobi od devetnaest godina, za kraljevnu Yašodharu. Ona je bila kći Suprabuddhe, vladara dvorca Devadaha i brata pokojne kraljice Maye.

3. Tijekom deset godina, u različitim paviljonima Proljeća, Jeseni i Kišne Sezone, kraljević se zadubljivao u glazbu, ples i zadovoljstva, ali uvijek su se njegove misli iznova vraćale problemu patnje, dok je zamišljeno pokušavao razumjeti pravi smisao ljudskoga života.

"Sva obilja dvora, ovoga zdravog tijela, ove sretne mladosti! Što mi sve to znači?" mislio je. "Jednoga dana možemo se razboljeti, ostarjet ćemo; od smrti se ne može pobjeći. Mladenački ponos, ponos zdravlja, ponos postojanja - svi bi promišljeni ljudi trebali odbaciti.

"Čovjek koji se bori za opstanak prirodno će težiti nečemu što ima vrijednost. Dva su načina gledanja - ispravan način i pogrešan način. Ako gleda na pogrešan način, on shvaća da su bolesti, starost i smrt neizbježni, ali teži i dalje za ispraznim i prolaznim stvarima.

"Ako gleda na ispravan način, on shvaća pravu prirodu bolesti, starosti i smrti i teži za smislom u onome što nadilazi sve ljudske patnje. U mom životu užitaka čini se da gledam na pogrešan način."

4. Tako se u kraljevićevu umu nastavljala duhovna borba, sve dok mu se jednoga dana, u dobi od 29 godina, nije rodio njegov jedini sin, Rahula. Činilo se da su tim događajem stvari stigle do vrhunca, jer on je tada odlučio napustiti palaču i potražiti rješenje svoga duhovnog nemira u beskućničkom životu prosjaka. Jedne je noći napustio dvorac, samo u pratnji kočijaša, Čandake, i svoga omiljenog konja, snježno bijeloga Kanthake.

Njegova muka nije završila i mnogi su ga demoni iskušavali govoreći mu: "Bolje bi ti bilo da se vratiš u dvorac, jer uskoro će čitav svijet biti tvoj." Ali on je demonima odgovarao da ne želi čitav svijet. I tako je obrijao glavu i zaputio se na jug noseći u ruci prosjačku zdjelu.

Kraljević je najprije posjetio pustinjaka Bhagavu i promatrao njegove asketske vježbe. Zatim je otišao k Arada Kalami i Udraka Ramaputri ne bi li naučio njihove načine postizanja nirvane pomoću meditacije; ali nakon što je neko vrijeme vježbao, shvatio je da ga to neće dovesti do Prosvjetljenja. Konačno je stigao u zemlju Magadha i vježbao askezu u šumi Uruvilva na obalama rijeke Nairanđana koja teče kraj dvorca Gaya.

5. Načini njegovih vježbi bili su nevjerojatno rigorozni. Poticao je samoga sebe mišlju da "niti jedan asket u prošlosti nije, kao ni u sadašnjosti, a niti jedan neće u budućnosti vježbati ozbiljnije od mene."

A opet, kraljević nije uspijevao ostvariti svoj cilj. Nakon šest godina u šumi ostavio se vježbanja askeze. Otišao se okupati u rijeci i prihvatio je zdjelu mlijeka iz ruku Suđate, djevojke koja je živjela u obližnjem selu. Pet drugova s kojima je zajedno živio tijekom šest godina asketskih vježbi užasnuli su se kako je mogao uzeti mlijeko iz ruku djevojke; mislili su da je propao i ostavili ga .

Tako je kraljević ostao sam. Još uvijek je bio slab ali, izlažući se opasnosti da izgubi život, on je nastavio nastojanje još jednim periodom meditacije, govoreći sebi, "Krv može iscuriti, meso se može raspasti, kosti se mogu rastaviti, ali ja neću napustiti ovo mjesto dok ne nađem put prema Prosvjetljenju."

Za njega je to bila snažna i neusporediva borba. Bio je očajan i ispunjen zbrkanim mislima, mračne su sjene prekrile njegov duh, a demoni su ga opsjedali svim mogućim mamcima. Pažljivo i strpljivo ispitao ih je jednoga po jednog i sve ih odbacio. To je zaista bila teška bitka koja mu je iscrpila krv, raskidala meso i slomila kosti.

Ali, kad se jutarnja zvijezda pojavila na istočnom nebu, bitka je stala i kraljevićev je um postao jasan i sjajan poput blistajuće zore. On je, naposljetku, pronašao stazu k Prosvjetljenju. Bilo je to osmoga prosinca, kad je kraljević postao Buddha, u dobi od trideset i pet godina.

6. Od toga trenutka nadalje, kraljević je postao poznat po različitim imenima: neki su o njemu govorili kao o Buddhi, o Onome Koji je Savršeno Prosvijetljen, Tathagata; neki su ga nazivali Šakyamuni, Mudrac iz plemena Šakya; drugi ga nazivaše Onim Kojega je Slavio Svijet.

Prvo je otišao u Mrigadavu u Varanasiju, gdje su bila ona petorica prosjaka s kojima je živio tijekom šest godina asketskog života. U prvo vrijeme su ga se klonili ali, nakon što je s njima porazgovarao, povjerovali su mu i postadoše njegovim prvim sljedbenicima. Tada je otišao u dvorac Rađagriha i nagovorio kralja Bimbisaru, koji je oduvijek bio njegov prijatelj. Odatle je obilazio zemlju živeći od milostinje i poučavajući ljude da prihvate njegov način života.

Ljudi su ga prihvaćali kao što žedni prihvaćaju vodu i kao što gladni prihvaćaju hranu. Dva velika učenika, Šariputra i Maudgalyayana, i njihovih dvije tisuće sljedbenika, prišli su k njemu.

U početku, Buddhin otac, kralj Šuddhodana, još uvijek pateći u sebi zbog sinovljeve odluke da napusti palaču, držao se rezervirano, ali onda je postao njegov vjerni učenik. Mahaprađapati, Buddhina pomajka, i princeza Yašodhara, njegova žena, i svi članovi plemena Šakya stadoše ga slijediti. Mnoštvo drugih također postade njegovim vjernim i posvećenim sljedbenicima.

7. Četrdeset i pet godina Buddha je obilazio zemlju, propovijedajući i nagovarajući ljude da slijede njegov način života. Ali, kada je dosegao osamdesetu, u Vaisali, na putu iz Rađagrihe u Šravasti, razbolio se i predvidio da će nakon isteka tri mjeseca ući u Nirvanu. I dalje je putovao, dok nije došao do Pave, gdje se ozbiljno razbolio od neke hrane koju mu je ponudio Čunda, kovač. Na kraju, usprkos velikoj boli i slabosti, došao je do šume koja je graničila s Kusinagarom.

Legavši između dva velika stabla sala, nastavio je poučavati svoje učenike do svoga zadnjeg trenutka. Tako je ušao u savršenu tišinu nakon što je dovršio svoje djelo kao najveći svjetski učitelj.

8. Pod vodstvom Anande, Buddhina najomiljenijeg učenika, njegovi prijatelji spalili su tijelo u Kusinagari.

Sedam obližnjih vladara, kao i kralj Ađatasatru, tražilo je da im se podijeli pepeo. Kralj Kusinagare u početku je odbijao i rasprava je gotovo završila ratom; ali na savjet mudroga čovjeka zvanog Drona, kriza se smirila i pepeo je razdijeljen među osam velikih zemalja. Pepeo pogrebne lomače, kao i zemljana posuda u kojoj su bili ostaci, također su darovani dvojici ostalih vladara, da ih se jednako počasti. Kao svetišta koja čuvaju njegove ostatke i pepeo izgrađeni su visoki tornjevi za sjećanje na Buddhu.

Buddhin zadnji govor

1. Pod stablima sala u Kusinagari, obraćajući se posljednji put svojim učenicima, Buddha je rekao:

"Napravite svjetlo od sebe. Oslonite se na sebe: ne ovisite ni o kome drugome. Učinite od mojih učenja svjetlo sebi. Oslonite se na njih: ne ovisite ni o kojemu drugom učenju.

"Razmotrite svoje tijelo: razmislite o njegovoj nečistoći. Znajući da su i njegove boli i njegovi užici jednaki uzroci patnje, kako onda možete popuštati njegovim žudnjama? Razmotrite svoje "ja"; razmislite o njegovoj prolaznosti; kako onda možete upasti u zabludu o njemu i gajiti oholost i sebičnost, znajući da one moraju skončati u neminovnoj patnji? Razmotrite svu supstanciju; nalazite li tu igdje postojano "ja"? Nisu li to samo nakupine koje će se prije ili kasnije opet rastaviti i raspršiti? Nemojte se zbuniti univerzalnošću patnje, nego slijedite moje učenje, čak i nakon moje smrti, i oslobodit ćete se boli. Činite tako i doista ćete biti moji učenici."

2. "Učenici moji, učenja koja sam vam dao nikada ne bi trebala biti zaboravljena, ili zanemarena. Treba ih uvijek čuvati, uvijek ih treba poučavati, treba ih primjenjivati. Budete li slijedili ova učenja uvijek ćete biti sretni.

"Bit učenja je u svladavanju vašega vlastita uma. Čuvajte svoj um od pohlepe i održat ćete svoje ponašanje ispravnim, a um čistim i riječi ispravnima. Razmišljajući uvijek o prolaznosti vašega života, bit ćete u stanju oduprijeti se pohlepi i ljutnji, i bit ćete u stanju izbjeći sva zla.

"Nađe li vam se um zaveden i zapleten pohlepom, trebate ugušiti i svladati zavedenost; budite gospodari vlastita uma.

"Vlastiti um može čovjeka učiniti Buddhom, ali može od njega stvoriti i zvijer. Zaveden pogreškom, čovjek može postati demonom; prosvijetljen, čovjek postaje Buddhom. Zato, vladajte svojim umom i ne dozvolite da skrene s ispravne staze."

3. "Trebali biste poštivati jedni druge, slijediti moja učenja i ne upuštati se u raspravljanja; ne biste trebali, poput vode i ulja, odbijati jedni druge, nego biste se trebali, poput mlijeka i vode, međusobno prožimati.

"Proučavajte zajedno, učite zajedno, primjenjujte moja učenja zajedno. Ne gubite um i vrijeme u besposlenosti i svađama. Uživajte cvjetove Prosvjetljenja kada se rastvore i žanjite plodove ispravne staze.

"Učenja koja sam vam dao sakupio sam sâm, slijedeći stazu. Trebali biste slijediti ta učenja i prilagoditi se u svakoj prilici njihovu duhu.

"Ako ih zanemarite, to znači da me u stvari nikada niste ni sreli. To znači da ste daleko od mene, čak i ako ste u stvari blizu mene; ali ako prihvatite i primjenjujete moja učenja, tada ste vrlo blizu meni, čak i ako ste u stvari jako daleko."

4. "Učenici moji, meni se kraj približava, naš rastanak se bliži, ali nemojte očajavati. Život je stalna promjena; nitko ne može izbjeći raspadanje tijela. To ću vam sada dokazati svojom vlastitom smrću, moje će se tijelo raspasti kao rasklimana kola.

"Nemojte uzaludno očajavati, nego shvatite da ništa nije trajno i shvatite iz toga prazninu ljudskog života. Ne gajite nečasnu žudnju da bi promjenljivo moglo postati trajno.

"Demon svjetovnih žudnji stalno vreba priliku da zavede um. Ako zmija živi u vašoj sobi, a vi želite imati miran san, prvo je morate istjerati van.

"Morate slomiti kosti svjetovnih strasti i istjerati ih van kao što biste i zmiju. Morate pozitivno zaštititi svoj vlastiti um."

5. "Učenici moji, meni je posljednji trenutak stigao, ali ne zaboravite da je smrt samo završetak fizičkog tijela. Tijelo se rodi od roditelja i održava hranom; jednako tako neizbježni su i bolest i smrt.

"Ali istinski Buddha nije ljudsko tijelo: - to je Prosvjetljenje. Ljudsko tijelo mora umrijeti, ali mudrost Prosvjetljenja postojat će vječno u istini Dharme i u primjeni Dharme. Onaj tko vidi samo moje tijelo u stvari me ne vidi. Samo onaj tko prihvati moje učenje stvarno me vidi.

"Poslije moje smrti, Dharma bi trebala biti vaš učitelj. Slijedite Dharmu i ostat ćete mi vjerni.

"Tijekom posljednjih četrdeset i pet godina svoga života nisam zatomio ništa od svoga učenja. Nema nikakva tajnog učenja, nikakva skrivena smisla; sve je bilo predavano otvoreno i jasno. Dragi moji učenici, ovo je kraj. Za koji trenutak preći ću u Nirvanu. Ovo je moja uputa."

Zahvala

Navedeni tekst preveden je iz knjige The Teaching of Buddha; Copyright (c) 1966 BUKKYO DENDO KYOKAI; "Any part of this book may be quoted without permission. We only ask that Bukyo Dendo Kyokai, Tokyo, be credited and that a copy of the publication sent to us. Thank you."

www.wikipedia.org