U subotu, 29.7.1963. Bhagawan je preuzeo na Sebe paralizirajući moždani udar kao i dva jaka srčana udara poklonika koji ne bi preživio tu bolest. Noć prije udara, Swami je svojim bliskim poklonicima rekao da neće davati intervjue slijedećih sedam dana.

Tijekom cijelog događaja Swami je odbijao lijekove, frustrirajući doktore u pokušajima da Mu daju injekcije ili oralne lijekove.

Četvrtog dana od udara, rekao je Svojim poklonicima (kako je to najbolje mogao jer Mu je govor bio potpuno iskrivljen. Cijela lijeva strana tijela i lica Mu je bila potpuno paralizirana):

„To će sve skupa trajati 5 dana. Sutra će bol biti manja. Imao sam dva srčana udara ovih tri dana. Mora da ste čuli jecanje. Nitko to drugi ne bi preživio.“

Dijagnoza liječnika potvrdila je Swamijevu vlastitu dijagnozu Njegovog tjelesnog stanja, uključujući veliki krvni ugrušak u mozgu. Još su dva srčana udara slijedila tu noć. Slijedećeg jutra, u četvrtak – šestog dana događaja – kako je i predvidio, srčani udari su se smirili i bol se smanjila. Ali je Njegova lijeva strana i dalje bila paralizirana.

Dva dana kasnije, u subotu, 6.7., na Guru Pournimu, održao se festival koji se održava u čast Gurua ili Učitelja, posebno onih koji podučavaju duhovne istine. Velika grupa, od otprilike 5000 ljudi, se okupila u Molitvenoj Dvorani jer je bilo najavljeno dan ranije da će se Swami tamo pojaviti po prvi puta nakon moždanog i srčanih udara.

Kada je Swami, nošen i posjednut u Svoju stolicu ispred dvorane za molitve, zvučni uzdah, koji se pretvorio u masivan veo tuge, spontano se uzdigao od okupljenih, vidjevši Ga u tom jadnom stanju. Čak su i najhrabriji na glas plakali. Tada je Swami okupljenima, preko jednog od poklonika (koji je bio s Njim pri prvom udaru – prof. N.Kasturi), odaslao slijedeću poruku:

„Ne tugujte! Ovo nije Moja bolest. Ovo je bolest koju sam preuzeo na Sebe. Ja se nikada ne mogu razboljeti; Ne, nikada. Nemojte se osjećati pokunjeno. Ako vi izgubite srce, Mene će boljeti.“

Swami je tada posegnuo za malo vode, koja Mu je bila donesena u čaši. Njegova ukočena desna ruka ju je pokušala ugrabiti, ali je i pokleknula. Tada, nakon što su Mu pomogli da zagrabi malo vode, On je stavio prste desne ruke u vodu, te izvadivši ih iz vode, poprskao mlohavu lijevu ruku, a zatim i paraliziranu lijevu nogu.

Tada je sa svoje obje ruke pomilovao lijevu nogu i odjednom ustao!

„Premaswaroopalaara! Utjelovljenja Božanske Ljubavi!“ Odjednom je uzviknuo svima okupljenima, jasno poput zvona i snažno kao i uvijek! Gomila ljudi je ostala zaprepaštena, ne vjerujući vlastitim očima! U nekoliko sekundi On je potpuno izliječio sam Sebe! Svi tragovi paralize su nestali! Gomila je poludjela od veselja, skačući, plačući, plešući i moleći se Bogu koji je stajao pred njima u tjelesnom obliku!

Swami je nastavio Svoj govor:

„Za onoga koji nema utočište, Bog je njegovo utočište. To je razlog zašto sam morao preuzeti bolest od usamljenog Bhakte (poklonika) koju je on morao pretrpjeti. On ju ne bi preživio, niti bi se provukao kroz četiri srčana udara koja sam preuzeo na Sebe. Moja Dharma – Moja Božanska Dužnost – je Bhaktharakshana (Pristizanje u pomoć poklonicima). Morao sam ga spasiti.

Jasno, to nije prvi puta da sam na Sebe preuzeo bolest onih koje sam želio spasiti. Čak i u prošlom Božanskome Tijelu u Shirdiju, imao sam tu dužnost. To je Moja Leela (Božanska Igra); Moja Priroda. To je dio dužnosti zbog koje sam došao. Netko Me je pitao, je li bilo u redu od mene da tisuće bacim u tugu kako bi spasio jednoga. Takve se numeričke igre ne mogu primijeniti na djela Milosti!

Morate računati na još jednu dobrobit, također, iako je možda niste svjesni. Znam koji je stupanj dubine vaša predanost Meni dostigla, kao rezultat ove „bolesti“ tokom zadnjih nekoliko dana. Nikada ne bi dostigli takvu jednostranu točku meditacije na Mene, čak ni kroz godine Tapasa (Štovanja).“

Ovaj je izvanredan događaj također pomogao u otvaranju srca onih koji su svjedočili Bhagawanovoj „bolest“, približavajući ih bliže vlastitom suosjećanju.

Om Sai Ram