Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili ništa drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo već spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svršitelj smio nikada izreći laž, niti riječima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti ičesa što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su činile ribe, jer one se ne množe prilegom. Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voća. Zato je običaj sušenja voća, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim voćem. Lomljenje kruha bio je dapače posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savršene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti čovjeka ni uopće živoga stvora osim zmije. Uopće bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konačno signaculum sinus, savršeni se je morao potpuno odreći općenja sa ženom i svakog spolnoga života. Bogomili su principijelno bili protiv ženidbe i smatrali za zaslužno da muž i žena žive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nešto zlo, kobno po čovjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnožava prilegom i ženidbom.
Ovi savršeni, tzv. "svršitelji" su vodili vrlo težak život, život teži od većine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svečanim činom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.
Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podići u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt.
Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, općio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.
Naspram ovom strogom životu, ugled je "svršitelje" u bogomilskoj općini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.
Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svećenici. Ali i bez obzira na izbor za svećenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske čine. Smatralo se da imaju Riječ Božju, i da od njih bježi nečastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih običnih vjernika bogomilskih.
Kad bi obični Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oče blagoslovite", običaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svećenicima katoličkim i pravoslavnim.
Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svećenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopće priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svećenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.
Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomoćnika.
Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svečanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kućama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve, čitanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svećenika.
Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred čitavom općinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.
Glavna molitva bila je Bogomilima "Oče naš", ali koji nije bio sasvim identičan sa našim očenašom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh naš svagdašnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za "kruh naš nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".
Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala čistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.
Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osuđen na vječnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u učenju, koja sudbina čeka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti učili su, da se ni jedna bogomilska duša ne može izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo griješnim. Slagali su se više manje u tome da oni koji nisu tako čisti da bi mogli doći u nebo, moraju još biti zatvoreni u drugo griješno tijelo, da se muče u zatvoru griješne puti, dok konačno požive životom jednoga svršitelja, tako da mogu doći u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu duša, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.
Naravski, da je kraj temeljnoga shvaćanja Bogomila bila isključena vjera u uskrsnuće tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osuđeno na konačnu i potpunu propast.
To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala način života.
Glavna značajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako već rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Već općenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.
Odjeveni su bili jednostavno, obično u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidiš čovjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mršavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovična. U francuskom jeziku znači "bougre", slab čovjek, armer Wicht njemački, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.
Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da čovjek ne zapadne u "laž, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske općine. Tako među njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjačenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.
Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili isključivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo već ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvaćali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim mističnim sadržajem ugađali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se služili često vrlo slobodnim, dapače alegoričkim tumačenjem. Razumjeti će se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmatična jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno isključena. Svako si je slobodno mogao tumačiti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao još služiti i alegoričkom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konačno pretapanje u oficijelnim kršćanskim crkvama.
Ali povoljna strana toga svopćega čitanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao naučiti čitati, da može čitati sv. Pismo. Prema tome svjedoči prof. Prohaska, da su naši Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i načitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo pismenosti i načitanosti u XII.-XV. vijeku.
Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski stručnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suđen nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.
Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam. Od onda su počeli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reći bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom mađarskog političkoga upliva, a Mađari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., započe izrazito katolička reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preći na katolicizam ili izgubiti svoje očevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosaće.
To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni političari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obećavahu povratak njihove očevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obećaše slobodu vjeroispovijesti.
Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urođenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumači ona česta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.
Ovi savršeni, tzv. "svršitelji" su vodili vrlo težak život, život teži od većine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svečanim činom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.
Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podići u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt.
Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, općio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.
Naspram ovom strogom životu, ugled je "svršitelje" u bogomilskoj općini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.
Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svećenici. Ali i bez obzira na izbor za svećenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske čine. Smatralo se da imaju Riječ Božju, i da od njih bježi nečastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih običnih vjernika bogomilskih.
Kad bi obični Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oče blagoslovite", običaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svećenicima katoličkim i pravoslavnim.
Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svećenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopće priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svećenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.
Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomoćnika.
Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svečanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kućama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve, čitanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svećenika.
Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred čitavom općinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.
Glavna molitva bila je Bogomilima "Oče naš", ali koji nije bio sasvim identičan sa našim očenašom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh naš svagdašnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za "kruh naš nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".
Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala čistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.
Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osuđen na vječnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u učenju, koja sudbina čeka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti učili su, da se ni jedna bogomilska duša ne može izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo griješnim. Slagali su se više manje u tome da oni koji nisu tako čisti da bi mogli doći u nebo, moraju još biti zatvoreni u drugo griješno tijelo, da se muče u zatvoru griješne puti, dok konačno požive životom jednoga svršitelja, tako da mogu doći u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu duša, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.
Naravski, da je kraj temeljnoga shvaćanja Bogomila bila isključena vjera u uskrsnuće tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osuđeno na konačnu i potpunu propast.
To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala način života.
Glavna značajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako već rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Već općenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.
Odjeveni su bili jednostavno, obično u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidiš čovjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mršavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovična. U francuskom jeziku znači "bougre", slab čovjek, armer Wicht njemački, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.
Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da čovjek ne zapadne u "laž, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske općine. Tako među njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjačenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.
Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili isključivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo već ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvaćali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim mističnim sadržajem ugađali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se služili često vrlo slobodnim, dapače alegoričkim tumačenjem. Razumjeti će se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmatična jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno isključena. Svako si je slobodno mogao tumačiti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao još služiti i alegoričkom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konačno pretapanje u oficijelnim kršćanskim crkvama.
Ali povoljna strana toga svopćega čitanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao naučiti čitati, da može čitati sv. Pismo. Prema tome svjedoči prof. Prohaska, da su naši Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i načitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo pismenosti i načitanosti u XII.-XV. vijeku.
Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski stručnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suđen nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.
Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam. Od onda su počeli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reći bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom mađarskog političkoga upliva, a Mađari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., započe izrazito katolička reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preći na katolicizam ili izgubiti svoje očevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosaće.
To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni političari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obećavahu povratak njihove očevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obećaše slobodu vjeroispovijesti.
Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urođenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumači ona česta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.
Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski već bilo znatno približilo vladajućem katolicizmu i pravoslavlju, pređe na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, dočim jezgra i najotporniji dio pređe na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dođu do svoje očevine. Turci su im doduše obećali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguće. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom državnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasništvom. Još danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.
Velik dio Bogumila su učinili zadnji korak i prije nego nego pređe na katolicizam i pravoslavlje, pređe na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost između manihejskih sekti i islama, koju smo već spomenuli. tako su naši Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.
Na teritoriju Dubrovačke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeća, kako ustanovljuje brošura dr. Bjelovučića, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do početka XIX. stoljeća. Ja sam bio lično u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa što bi sjećalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obični Muslimani.
Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, pređoše na islam.
Dr. Ivo Pilar (10. veljače 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)
Velik dio Bogumila su učinili zadnji korak i prije nego nego pređe na katolicizam i pravoslavlje, pređe na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost između manihejskih sekti i islama, koju smo već spomenuli. tako su naši Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.
Na teritoriju Dubrovačke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeća, kako ustanovljuje brošura dr. Bjelovučića, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do početka XIX. stoljeća. Ja sam bio lično u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa što bi sjećalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obični Muslimani.
Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, pređoše na islam.
Dr. Ivo Pilar (10. veljače 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)
- nastavlja se -
bglavac
irida
edin.kecanovic
