Svatko tko poput Otela nakon mnogih stečenih iskustava uzdiše: 'Nothing that is so, is so', zreo je za duhovno istraživanje. "Da li mi moja fizička osjetila mogu dati kompletnu sliku stvarnosti?" "I sa kojim bih to onda osjetilima mogao upoznati sebe?" "Odakle potječe moja inteligencija i kako nastaje moj unutarnji život?" "Da li je istina da je život koji sada živim sve što imam?"
U veličanstvenom opusu knjiga, članaka i predavanja Rudolf Steiner(1861-1925) predstavio nam je svoje učenje koje se naziva antropozofija. Na svestrani način on je htio učiniti razumljivim da je taj naš očigledno tako normalan, svakodnevni svijet utemeljen na duhovnom svijetu. U najrazličitijim fenomenima (od rasta biljaka i povijesnih događaja do ljudskog života prije rođenja i poslije smrti) Steiner je opisao suradnju fizičkog i duhovnog svijeta.
Da je Steiner to učinio još ne znači ništa posebno za suvremenog čovjeka. Antropozofija je naime potpuno svjestan put; ništa se ne mora preuzeti samo tako. Čovjek, svaki čovjek je gospodar vlastitog mišljenja. Ništa u antropozofiji nije istina dok sami sasvim svjesno ne shvatimo da je tako. Antropozofija je to što sam stvoriš. Ona počinje, možemo reći, povećanim senzibilitetom postojanja.
Poput Kolumba, u jednom trenutku, na svom životnom putu otkrivamo da svijet nije ono što nam se činilo i da pokraj poznatog kontinenta postoji i duhovni kontinent, duhovni svijet, koji utječe na stari kontinent.
Na drugoj strani mogli bismo postati i Edisoni i u neuhvatljivom trenutku ostvariti ćemo nešto u duhu što nije dotada postojalo. Kao izumitelj koji zamisli nešto, što, zbog toga jer je on to zamislio i postoji, "izumjeti" ćemo vlastito "ja": uvid u pravi, slobodni karakter našeg "ja".
Antropozofija nas stimulira da sami postanemo otkrivatelji i izumitelji postojanja i nudi nam različita pomoćna sredstva. Ali sami odlučujemo što smatramo nužnim. Ne možemo i ne smijemo preskočiti sebe.
Kada shvatimo da duhovni svijet na puno načina utječe na naše postojanje i na svijet izvan nas, shvatit ćemo i da se ne bavimo isključivo ezoterikom. I u 'najpraktičnijim' ili 'najmaterijalnijim' područjima poput privrede, prirodnih znanosti, ili naše profesije i ljudi s kojima živimo, duhovnost je obilato prisutna i može usmjeriti naš pogled.
Antropozofija, dakle, označava veliku promjenu u odnosu na spiritualne tradicije prošlosti. Duhovnost nije više zatvorena u kutiju izvan dohvata većine ljudi kao "ezoterija". Antropozof svjesno nastoji kultivirati i odnos s duhovnim svijetom i odnos s fizičkim svijetom. On je jednom nogom u duhovnom svijetu, a drugom u fizičkom svijetu. On ne pokušava pobjeći, već ih što više dovesti u kontakt jednog s drugim.
Kao što kaže R. Steiner:"Antropozofija ima svoje korijene u duhovnom svijetu ali njezine grane, listovi, cvijeće i plodovi rastu dalje u sva područja ljudskog života."
Steiner je sam pokazao da ovo nisu prazne riječi time što je povezao u plodno jedinstvo praktičnost s duhovnošću na brojnim ne-ezoteričkim područjima poput pedagogije, poljoprivrede, arhitekture, medicine i psihoterapije. Antropozofija se ne povlači pred praktičnim. Suvremenom čovjeku Steiner daje upute koje bacaju svijetlo upravo na prividno ne-ezoteričku stranu života: na njegov tok života, izbor zanimanja itd.
Dok antropozof radi na praktičkoj strani svog života, on ne prestaje istraživati duhovnost. On pokušava 'sebe svjesno naći u duševnom stanju malog djeteta', da bi se bavio, prema Steineru, pravom filozofijom. On pokušava uspostaviti u sebi, pri punoj svijesti, 'stanje protekle epohe čovječanstva', čime postaje suvremeni kozmolog. I na kraju, pokušava 'učiniti da u sadašnje vrijeme u duši ponovo izbije unutrašnja srž prvobitnog čovječanstva' - onog koje je još bilo sjedinjeno s bogovima - čime se bavi osnovama religiozne spoznaje.
Antropozof se vježba u svestranosti i, bez obzira na rezultate, baš u toj vježbi, skriva se vrijednost truda.
bglavac
irida
edin.kecanovic
