ŽIVOTNA SUDBINSKA DRAMA ( MARTINUS )

Mi smo istovremeno i glumci i publika Čovjekovo doživljavanje života uistinu predstavlja doživljavanje ogromne drame u kojoj smo svi mi glumci. No, osobitost te velike drame – koju nazivamo sudbina – sastoji se u tome da mi nismo samo glumci, već da smo istovremeno i publika. Ova predstava ili sudbinska drama u kojoj smo svi mi i glumci i publika predstavlja vječnu, scensku panoramu sa promjenjivim prizorima od najkrvavijih mržnjom ispunjenih drama i paklenih pozadina do najsjajnijih bajki i ljubavnih scena sa pozadinama od najčišćeg mentalnog zlata.

Naša sudbina predstavlja vezu naše sadašnjosti sa našom prošlošću i našom budućnošću i životna sudbinska drama je dakle predstavljanje ili ispoljavanje te tri vrste vremena. Prošlost, sadašnjost i budućnost predstavljaju tri grupe glumaca u sudbinskoj drami i naša vlastita uloga je sadašnjost. Mi se doživljavamo kao da predstavljamo «sadašnjost» ili središnju točku u vječnosti na isti način kao što osjećamo da predstavljamo središnju točku beskonačnosti ili svemira.

Kao publika mi svjedočimo interakciji između te sadašnjosti – ili naše vlastite uloge – i prošlosti i budućnosti koje igraju naši bližnji. Svi drugi bližnji u postojanju su naši kolege glumci u sudbinskoj drami. Neki od njih u svojoj interakciji sa nama igraju ulogu prošlosti, dok drugi igraju ulogu budućnosti.

Naš je zadatak kombinirati prošlost sa budućnošću i na taj način usavršiti cjelovitost i jedinstvo drame za publiku – što zapravo znači za nas same. Postupno, sa razvojem drame, publika počinje nejasno opažati povezanost.

Naravno, publika je onaj dio naše svijesti koji doživljava i razmišlja i koji, kao takav, stoji pored tog dijela nas koji se kreće i djeluje. Sa svojom glumačkom sposobnošću mi se nalazimo na pozornici od kolijevke do groba – što znači tijekom našeg čitavog sadašnjeg života. To je naš budni, dnevno-svjesni, aktivni doprinos. Kada umremo, na neko vrijeme napuštamo pozornicu i idemo u naš svijet noćne svijesti koji, u ovome smislu predstavlja svijet koji se u običnom zemaljskom kazalištu nalazi iza pozornice.

To je svijet sa pomoćnim scenskim radnicima , scenskim električarima, kostimografima, scenografima – ili kako god nazivali te pomoćnike – koji su nevidljivi iz publike, ali čija je pomoć apsolutno neophodna kako bi se drama na pozornici mogla dalje odvijati.

Duhovi čuvari i ostali duhovni pomagači predstavljaju te nevidljive scenografe, scenske električare itd. velike sudbinske drame i bez njih se život u fizičkom svijetu ne bi mogao odvijati. I kada mi napustimo fizički svijet, poput glumaca mi odlazimo sa pozornice u prostor iza pozornice – u duhovni svijet – i boravimo tamo neko vrijeme, nakon čega se drama mora nastaviti i još uvijek u ulozi sadašnjosti, no sa novim kostimom, tj. sa novim fizičkim organizmom, mi se ponovno nalazimo usred životne sudbinske drame.

Uloga prošlosti i uloga budućnosti

Kada započnemo takav novi dio u sudbinskoj drami, mi naravno još uvijek imamo kolege glumce, od kojih neki igraju ulogu prošlosti, a drugi ulogu budućnosti. Bližnji ili kolege glumci koji igraju ulogu prošlosti povezuju sadašnjost sa prethodnim činovima. No, koji bližnji imaju te uloge u našoj sudbinskoj drami ?

Našu prošlost igraju svi oni bližnji čiji mentalitet predstavlja stupanj razvoja koji predstavlja još uvijek nedovršene, primitivne i nerazvijene dijelove naše svijesti. Oni su instrumenti ili glumci koje Providnost koristi kako bi nas suočila sa nedovršenim stranama naše vlastite svijesti. Kroz njih mi sada susrećemo ono što smo posijali u prošlosti.

Od mikro-svijeta, kroz biljke, životinje i primitivne ljude, sve do vrste ljudi koji predstavljaju skoro isti stupanj razvoja kao i mi, mi smo zapravo suočeni sa našom vlastitom prošlošću utjelovljenom u našoj sadašnjosti. Ovdje možemo vidjeti sve mentalne stupnjeve razvoja i principe koji su prethodili sadašnjosti u našem životu.

No, kako budućnost može biti predstavljena u sadašnjosti ?

Mi nismo samo okruženi bićima koja se nalaze na nižem stupnju razvoja od nas, već mi također susrećemo bića koja su prevazišla popriličan broj gluposti i nesavršenstava kojima smo mi možda još uvijek podređeni. Publika u nama počinje razmišljati i počinje imati želje i težnje što bi se to trebalo dogoditi na pozornici i zapravo postaje inspirirana time da ostvari te želje ugledajući se na ta bića koja pokazuju veću ljubav i intelektualnost ili stvaralačku sposobnost od nas samih.

Iako publika predstavlja pasivni dio naše svijesti, ona je pasivna samo na način da se ne miješa u ono što se trenutno događa na pozornici. No, u tom dijelu naše svijesti također postoji neki oblik aktivnosti i ona se ispoljava na način da misli, želje i težnje publike struje u nadsvijest, u element sudbine i utjeću na jezgre talenata. Tu se sakupljaju naša iskustva.

Želje i težnje postaju uzrok razvoja novih jezgara talenata i uzrok propadanja nekih starih talenata kojima smo zasićeni i koje doživljavamo kao nešto zlo. Prema tome, aktivnost na pozornici se mijenja – ta aktivnost koju pokrećemo mi kao glumci koji igraju uloge sadašnjosti.

Postupno se kroz praksu i istraživanje otkrivaju nove sposobnosti i talenti i postaju urođene sposobnosti koje isti glumac donosi sa sobom u nadolazečim činovima, gdje, iako se on ili ona javljaju u novom obliku, on ili ona je međutim još uvijek isto vječno biće koje, putem svoje sposobnosti da istovremeno bude i glumac i publika, ima mogućnost razvoja i sudjelovanja u mijenjanju pozornice ili scene od toga da bude paklena, mračna i ispunjena bolom i patnjom da postane prekrasni, bajkoviti svijet gdje ljubav prema bližnjem i ispoljavanje genijalnih stvaralačkih sposobnosti pretvara život u najljepše umjetničko djelo.

Mi postajemo su-režiseri

Dakle, tijekom različitih inkarnacija mijenjaju se scene i maske na toj pozornici, a to je naša fizička dnevna svijest. No, mijenjaju se samo okolnosti. Isti glumac i publika (mi sami) doživljavaju promjenjive scene i sudjeluju u stvaranju promjena. Prema tome, mi nismo samo glumac i publika, već postupno sa našim razvojem mi također postajemo i su-režiseri kako je publika u nama očarana akcijom i kako počinje stvarati želje i težnje.

Svatko iz dana u dan postaje mudriji i neće djelovati na potpuno isti način kao u prošlosti. Mi to također trebamo imati na umu kada gledamo na one bližnje i kolege glumce u našoj sudbinskoj drami koji predstavljaju prošlost. Mi ne možemo zamisliti da činimo ono što oni čine i možda ih čak i kritiziramo, pa možda ih čak i preziremo. No, kada mi ne možemo zamisliti da činimo ono što oni čine, to je zato jer ono što oni čine predstavlja našu prošlost. To je nešto što smo mi prevazišli.

Mi imamo iskustva i jezgre talenata u našem elementu sudbine koji nas sprečavaju da krademo, pljačkamo, varamo, lažemo i klevećemo.

To za nas više nije sadašnjost već samo prošlost i u skladu sa time mi vidimo da tu prošlost predstavljaju druga bića oko nas. No, kada su te karakteristike bile za nas sadašnjost, mi naravno nismo imali iskustvo i talente koje imamo sada.

No, nemaju ih ni ljudi koje možda imamo sklonost kritizirati. I mi ne bi trebali očekivati da ljudi trebaju razmišljati i djelovati u skladu sa iskustvima koja još nisu imali. Našim kritiziranjem i prezirom prema njima mi smo gotovo jednako budalasti kao i oni sami. Mi smo se možda samo toliko razvili da ne možemo ili ne želimo činiti ono što oni čine, ali nismo toliko napredovali da možemo vidjeti i razumjeti da oni trenutno ne mogu biti drugačiji nego što jesu, kako bi im mi mogli oprostiti i možda pokušali pomoći.

Mi bi trebali pokušati imati na umu da u njihovoj sudbinskoj drami svatko od nas je glumac koji predstavlja budućnost i čim veći inspirirajući utjecaj mi imamo na svijest publike našim primjerom – našim načinom razmišljanja, osjećanja i djelovanja – tim više mi sudjelujemo u promjeni scene ovdje na zemaljskoj pozornici. I na taj način mi također mijenjamo našu vlastitu sudbinsku dramu.

Naravno, ne stvaraju sudbinu samo bića koja predstavljaju našu prošlost i primitivnije dijelove naše svijesti.

Kada mi našim humanim i intelektualnim sposobnostima pomažemo drugima – ili možda samo našom ljubavlju – i kada time imamo inspirirajući utjecaj na «publiku» u svijesti tih drugih ljudi – mi sebi stvaramo takvu sudbinu da će bića koja za nas predstavljaju budućnost biti ispunjena ljubavlju prema nama i imat će inspirirajući utjecaj na nas i stvorit će nove mogućnosti kroz želje i težnje koje će pokrenuti razvoj novih jezgara talenata visoko intelektualnog karaktera u našem elementu sudbine.

Međusobni odnos između «Boga» i «sina Božjeg» Dakle, mi smo su-režiseri u velikoj sudbinskoj drami. No, vodeći i beskrajno kreativni glavni režiser, koji je nevidljivo prisutan iza svega u životnoj drami jest Bog u kojem svi mi «živimo, krećemo se i postojimo». Taj režiser vodi glumce koji predstavljaju našu prošlost kao i glumce koji predstavljaju našu budućnost. Da, može se čak reči da je na neki način on istovjetan sa tim glumcima – njihovo «Jastvo» je dio njegovog «Jastva», njihova stvaralačka snaga je dio njegove stvaralačke snage i materijalna odjeća u kojoj oni trenutno igraju svoju ulogu predstavlja organ u njegovom velikom organizmu. Svi ti kolege glumci u životnoj sudbinskoj drami predstavljaju Božje instrumente.

Naravno, na pozornici zapravo postoje samo dva izvođača – «Bog» i «sin Božji». Scena predstavlja sve što spada pod pojam – priroda. Maske, kada je u pitanju Bog, predstavljaju sve što spada pod pojam – bližnji, dok promjenjive maske i kostimi, kada je u pitanju sin Božji, predstavljaju sve fizičke i psihičke organizme koje je on predstavljao i koje će predstavljati tijekom zemaljskih života ili brojnih evolucijskih stupnjeva razvoja. Sve što smo predstavljali – od minerala, biljke, životinje do zemaljskog čovjeka – predstavlja dakle samo niz maski koje «Jastvo» mora koristiti u posebnim situacijama tijekom igranja svoje uloge u sudbinskoj drami, kao što svi naši bližnji na isti način predstavljaju naročite maske kroz koje Bog može igrati svoje uloge u brojnim i promjenjivim scenama vječne drame.

Nema uloge u životnoj drami koju zemaljski čovjek neće moći jednom igrati, ukoliko to želi «publika» u njegovoj vlastitoj svijesti. Svatko može postati «važna osoba» i predmet divljenja, ukoliko to on dovoljno snažno želi, i svatko može postati moćan i bogat.

No, naravno, svatko mora doživjeti što on, u određenoj ulozi, uzrokuje drugima, možda u obliku tiraniziranja, arogancije i bezobzirnosti prema životima drugih ljudi. Svatko će doživjeti posljedice toga u sljedećem činu. Njegova prošlost plus drugi glumci u životnoj sudbinskoj drami postaju prošlost koja je predstavljena u «sadašnjosti», koja mu pokazuje kako su njegova djela bila doživljena od strane njegove okoline. Na taj način nastaju u svijesti nove želje, prohtjevi i težnje za stanjem bez tiraniziranja i tlačenja i počinju se stvarati talenti za ljubav prema bližnjem.

U svijesti se razvija sjeme za visokointelektualno ispoljavanje života i iako organizam za organizmom postaje istrošen i umire, živo biće će se pojavljivati u sve ljepšim organizmima i imat će, kao osnovu svoje pojave na životnoj pozornici, svoje vječno «Jastvo» i vječnu stvaralačku snagu koji se ispoljavaju u «sadašnjosti» kroz jezgre talenata koje sin Božji – svojom sposobnošću kao glumac, publika i početni su-režiser u životnoj sudbinskoj drami – nastavlja razvijati u elementu sudbine svoje nadsvijesti.

«Čovjek poput Boga» je su-režiser u životnoj sudbinskoj drami koji je postupno postao upoznat sa principima stvaranja i preobražavanja koje «veliki režiser» neprestano ispoljava, a to je da se bude sto posto koristan drugim živim bićima, i prema tome stanju se kreću svi zemaljski ljudi. Oni ne doživljavaju istovremeno činove u sudbinskoj drami. Neki doživljavaju dijelove drame koji su već prošlost za druge, a neki doživljavaju nešto u «sadašnjosti» što za brojne druge bližnje još uvijek predstavlja budućnost. No, svi oni žive svoje svakodnevne živote usred vječnosti i beskonačnosti i čak iako njihova iskustva u sadašnjosti nisu ista, niti jedno biće neće doživjeti više svjetlosti, ljubavi i sreće od bilo kojeg drugog bića.

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 1982.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (11.03.2010.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk