ŽIVČANI SLOM I RELIGIJA

Martinus

Naša osjetila i živci – fizički i psihički – mogu izdržati samo određenu količinu naprezanja Naša osjetila i živci napravljeni su tako da odgovaraju sa određenom vibracijom na energije iz svijeta oko nas. Naši osjetilni instrumenti sastoje se od naročito osjetljivih stanica koje različito reagiraju na utjecaje iz naše okoline. Rezultat toga je ono što poznajemo kao iskustva svjetlosti, zvuka, okusa, mirisa i dodira.

Kada kušamo nešto slatko, kiselo, slano ili gorko, događa se to da se vibracije u tvarima koje sačinjavaju naš jezik mijenjaju u skladu sa time da li one dolaze u kontakt sa tvarima čije su vibracije ili titraji na frekvenciji koju nazivamo „slatko“ ili one dolaze u kontakt sa tvarima čije su vibracije ili titraji na frekvenciji koju nazivamo „kiselo“, „slano“ i tako dalje. Pomoću živčanih impulsa te se vibracije prenose do mozga, koji je napravljen tako da može primati takve „osjetilne slike“.

Mi možemo vidjeti jer mi imamo unutar našeg organizma – što je rezultat evolucije kroz brojne inkarnacije – genijalno konstruiran instrument sa osjetljivim lećama koje su napravljene od organske materije, to jest, živih stanica sa dnevnom sviješću na fizičkoj razini. Ove stanice reagiraju na vibracije u okolnom svijetu koje nazivamo svjetlosni valovi; i putem živaca, koji su također žive stanice, mozak dobiva „vizualne slike“.

Osjetila i živci su tako konstruirani da mogu primati vibracije određene snage ili frekvencije ; ali, ako su energije koje utječu na nas presnažne, osjetila i živci mogu biti oslabljeni ili uništeni.

Mi ne možemo gledati direktno u sunce jer bi to uništilo naše oči. Postoje ljudi koji su oslijepili gledanjem u sunce. Ako doživimo vrlo glasne eksplozije možemo izgubiti svoj sluh; klor može uništiti naše osjetilo mirisa i naše osjetilo dodira može biti uništeno kontaktom sa vatrom ili jednostavno nečime što je prevruće ili prehladno. Ali ne mogu biti uništena samo osjetila koja su usmjerena prema fizičkom svijetu; osjetila usmjerena prema psihičkom svijetu također mogu izdržati samo određenu količinu naprezanja.

Mi također možemo postati nemarni na psihičkom području, na području o kojem ljudi mnogo manje znaju nego o fizičkom, što može rezultirati time da naša psihička osjetilna sposobnost može biti preopterećena.

Čvrsta točka, naše Jastvo, ono je koje doživljava i stvara kombinacije kretanja u svijesti, materiji, vremenu i prostoru Ljudi se poistovjećuju sa svojim fizičkim organizmom i vjeruju da su fizička bića. Ali ako bi samo bili fizička bića mi ne bi mogli ništa doživljavati.

Uzmite, na primjer, fotografski aparat ! On sam po sebi ne predstavlja ništa, ali u rukama iskusnog fotografa koji zna kako njime rukovati i koji razumije kako ga ispravno postaviti u odnosu na okolinu, to postaje svrhovit, osjetljivi instrument za snimanje. No, fotografski aparat bio bi potpuno besmislen bez duha ili psihe fotografa, bez njegove sposobnosti razmišljanja i njegovog smisla za fotografiju.

Fizički svijet samo predstavlja kretanja, titraje ili vibracije i kada bi to bilo sve nikakav pravi život ne bi mogao postojati jer jedno kretanje ne može doživljavati drugo kretanje. Ne bi bilo doživljavanja života.

Mi, međutim, doživljavamo brojna kretanja u materiji, prostoru i vremenu. To se događa samo zato jer, iza svih spomenutih kretanja, kretanje postoji u svijesti, to jest, u duhovnom svijetu.

Iza svijesti nalazi se čvrsta točka ili Jastvo koje doživljava i, na temelju onoga što je upilo iz tih iskustava, ono stvara nove kombinacije kretanja u svijesti, materiji, vremenu i prostoru.

Način na koji doživljavamo „vizualne slike“ pokazuje da smo duhovna bića, ne samo fizička. Mi smo duhovna bića koja sada imaju sposobnost svjesnog doživljavanja kroz vibracije fizičkog svijeta.

Koja bi bila svrha fotografije ako ju nitko nikada nije vidio ili ju neće vidjeti u budućnosti ? To bi bilo besmisleno. Ona dobiva svoj smisao samo kroz mislećeg promatrača.

Na primjer, postoje biljke koje imaju stanice na svojem lišću koje su toliko osjetljive na svjetlost da su ljudi njima mogli eksperimentirati kao sa nekom vrstom „fotografskog papira“. No, to ne znači da biljka može vidjeti fizički svijet, jer biljka nema dnevnu svijest koja je povezana sa fizičkom razinom pomoću koje bi mogla doživjeti takve slike. Ona nema iskustva na tom području i bez tih iskustava ona ne može opažati.

Stanice osjetljive na svjetlost u ovom slučaju predstavljaju početak nečega što će se, u dalekoj budućnosti, kada biće biljke prijeđe u životinjsko carstvo, a njegova se svijest počne buditi u život na toj razini, razviti u organe koji se mogu usporediti sa našim očima.

Struktura osjetilnog opažanja U djeliću sekunde mnogo se toga događa u čovjekovoj svijesti kada on ili ona opazi nešto. Organ vida i živci primaju poticaj; ovaj poticaj se pretvara u zrake koje postaju mentalne slike.

Naša se svijest sastoji od čitave „kartoteke“ mentalnih slika. Svaka nova vizualna slika koja postaje mentalna slika trenutno se uspoređuje sa mentalnim ili iskustvenim slikama koje sačinjavaju materijal „kartoteke“ ili svijesti, i predstavlja obogaćenje naše „kartoteke“, proširenje našeg „duhovnog prostora“.

Suprotno tome mi možemo slati mentalne slike iz naše svijesti prema našim stanicama mozga, koje, kroz živčane putove, mogu pretvarati mentalne slike u fizičke.

Bol je poput zvona za uzbunu

Ako su fizički osjetilni organi i živčane stanice preopterećeni ili izloženi vibracijama koje su presnažne, oni se u većoj ili manjoj mjeri slamaju i organizam postaje oslabljen. To se osjeća kao bol i čovjek se može osloboditi bola putem anestezije. Međutim, anestezija ne znači da je došlo do izlječenja. Ona može predstavljati blagoslov kada je pritisak prevelik da se može podnijeti.

Moramo imati na umu da je bol poput zvona za uzbunu i nije nešto što bi se trebalo potiskivati anesteticima, a istovremeno nastaviti živjeti svoj život na način koji je možda uzrok bola.

Ogromna brzina kojom se danas razvijaju znanost i tehnologija nije podržava odgovarajućim razvojem čovjekove svijesti ili „duhovnog prostora“

Čovjek je biće koje trenutno prolazi kroz period ubrzanog razvoja. Ogromni napredak u tehnologiji i znanosti, koji je naravno relativno kratkog vijeka, omogućio je proširenje čovjekovog fizičkog prostora, to jest, njegovo osvajanje vremena i prostora, nije bio podržan odgovarajućim razvojem čovjekove svijesti ili duhovnog prostora.

Zbog toga je čovjek žrtva velikog nesklada. On nema dovoljno znanja da bi mentalno i moralno „držao korak“ sa ogromnom brzinom koja je postala u naše vrijeme ideal. On osjeća da je nešto pogrešno i to utječe na njegove živce. Njegovi su živci oštećeni i njegove mentalne slike postaju neuredne. Nastaje gomila različitih slika što rezultira vrlo nelogičnim oblicima.

Kada netko dobije pogrešnu sliku onoga što vidi i doživljava u svojoj svijesti, njegovo doživljavanje života postaje toliko nesavršeno da on ne postaje samo fizički bolestan već, u brojnim slučajevima, i mentalno bolestan.

Ogromna brzina koja je postala svakodnevna pojava nameće ljudima takvo mnoštvo mentalnih slika u tako kratko vrijeme da njihovi živci više ne mogu normalno registrirati te vibracije.

Istovremeno čovjek koristi duhan, alkohol i druge umjetne stimulanse u pokušaju da „zadrži ritam“ i on ne dobiva dovoljno odmora ili sna tijekom kojeg bi se oštećeni živci mogli obnoviti.

Ishod toga mora biti udarac sudbine. No takav udarac sudbine samo je upozorenje da je čovjek otišao predaleko u duhovnu „močvaru“ i da se on mora vratiti nečemu u životu što ga može podržati i držati uspravnim.

Jedina stvar koja može uistinu pomoći je pronaći uzrok „loših živaca“ i tada početi stvarati nove uzroke koji mogu postupno dovesti do novih posljedica.

Medicinska znanost može u brojnim slučajevima pomoći bolesnoj osobi na početku, ali ona samo može zakrpati posljedice koje je stvorila sama ta osoba. Ona ne može ukloniti uzrok loših živaca. Čovjek to sam mora učiniti.

No, postoji način da čovjek pomogne samome sebi, samo ako je on otvoren i prijemljiv za nove impulse. Ta pomoć je duhovna znanost pomoću koje on može učiti o svojoj fizičkoj i mentalnoj strukturi.

S razvojem inteligencije degenerira religiozni instinkt i ostali instinkti

U prošlosti ljudi sa uništenim živcima mogli su dobiti pomoć kroz utjehu religije, kroz vjeru i sugestiju. Ali za većinu ljudi našeg vremena religije predstavljaju „izgubljeni horizont“.

Ljudi koji slijepo vjeruju – od primitivnih ljudi sa njihovim obožavanjem fetiša i drugih oblika primitivne religije do današnjih ljudi koji su sljedbenici velikih svjetskih religija – osjećaju živog Boga ili bogove iza svega u svemiru. To nije nešto što su oni izmislili; to je posljedica njihovog religioznog instinkta. Ali s razvojem inteligencije degenerira religiozni instinkt i ostali instinkti.

Veliki dio čovječanstva napustio je apstraktni svijet primitivnih ljudi i ušao u svijet konkretnih, materijalističkih ideja koje slabe njegov interes za apstraktno u tolikoj mjeri da ono vjeruje da je fizička materija jedina stvarnost.

Čovjek nejasno opaža postojanje apstraktnog – isto kao što biljka opaža postojanje fizičkog svijeta – ali on to ne može objasniti.

U svijest pojedinca došle su nove mentalne slike, ali uglavnom slike koje stvaraju izolirana mentalna područja, koja često sasvim dobro odgovaraju čovjekovim vlastitim željama; ili su one izolirane jer se temelje samo na gledištima materije – na primjer, težinama i mjerama, mislima brzine, obujma i valne duljine – koje se ne mogu direktno opažati da su povezane sa drugim mentalnim područjima.

To je sve izvrsno kada se kombinira sa duhovnim principima i zakonima, ali izolirano od tih realiteta one rezultiraju zbunjujućim opažanjem života za koje čovjek vjeruje da se zasniva na logici jer se temelji na onome što je opipljivo. No, to je samo „lokalna“ vrsta logike, koja u brojnim slučajevima služi samo da bi opravdala moral koji zapravo pripada životinjskom carstvu i džungli i koji, kada se kombinira sa ljudskom inteligencijom, postaje neka vrsta „demonske svijesti“.

Čovjek ima zakone protiv ubijanja, a istovremeno ima atomske i hidrogenske bombe. Oni kažnjavaju ubojice tijekom razdoblja mira, a iskazuju im počasti tijekom rata. Oni imaju zakone koji zabranjuju krađu, prijevaru i bogaćenje na račun drugih, a istovremeno mnoštvo tih zločina cvjeta u poslovnom svijetu u prikrivenom obliku, zločini koji se smatraju neophodnim za održavanje društva. Militarizam, kapitalizam i diktatura održavaju takvu situaciju u različitim područjima Zemlje.

Uskogrudne mentalne slike sa snažnim utjecajem inteligencije koje danas dominiraju sviješću tolikih ljudi dovode do toga da se oni ponašaju u skladu sa moralom koji u ograničenoj materijalističkoj perspektivi zvuči ovako : „Čovjek živi samo jednom, tako da on treba uživati u životu i probijati se laktima do dobrih stvari u životu, čak iako to mora biti na račun drugih, jer svatko se brine za sebe“. Rezultat je civilizirani pakao gdje „vrag“ vodi rat svih protiv svih. Zbog toga jedan čovjek za drugim doživljava mentalni brodolom.

Čak i sada su naši živci i naš organizam spremni surađivati sa božanstvenom duhovnom sunčevom snagom koja vibrira kroz svemir

Dugoročno gledano čovjekovi živci ne mogu podnositi ubrzanu suparničku borbu ili potpuni rat u svim njegovim varijacijama od „hladnog“ rata do „vrućeg“ rata. Kada se ljudi u velikoj mjeri žele anestezirati alkoholom, duhanom i drogama, koji samo umrtvljuju, a ne liječe, uništavaju se živci i dolazi do živčanog sloma.

„Zvoni zvono za uzbunu“, ali to ne znači da je sada sve izgubljeno. Ono zvoni kako bi čovjeku pokazalo kako on više ne može ići tim putem. On mora promijeniti smjer. Njegove uskogrudne mentalne slike sa snažnom inteligencijom potpuno su nedovoljne na područjima koja ne mogu biti obuhvaćena samo inteligencijom.

Čim se netko bavi nečim izvan fizičke materije, inteligencija nije dovoljna. To je nepotpuno gledište, naročito kada je povezano sa uništenim živcima.

Što je izgubio dio čovječanstva koji ima snažnu inteligenciju ? Izgubio je kontakt sa okolnim svijetom na dva načina : kontakt sa svojim bližnjim i kontakt sa Bogom. Osnova života je neophodna kako bi se izbjegao mentalni brodolom. S obzirom da je degenerirao instinkt koji je u prošlosti predstavljao osnovu prirodnog i živog odnosa ljudi sa svemirom i Bogom, druga kombinacija energija mora voditi ljude dalje.

Čovjek mora imati znanost o mentalnom svijetu i njegovim zakonima i o svojoj vlastitoj mentalnoj strukturi. On mora povezati svoju inteligenciju sa živim osjećajem ili ljubavlju prema bližnjem, i ta kombinacija će voditi ljude do intuitivnog iskustva povezanosti između svih živih bića koja „žive, kreću se i postoje“ u univerzalnom organizmu Boga. Ovo sveobuhvatno gledište može pružiti tražitelju novu osnovu za život.

Ukoliko ljudi rade na sebi i otvore se, umjesto da se zatvaraju u strahu ili ogorčenosti , to im može pružiti takvu duhovnu snagu da se oni više ne boje nikoga i ničega, niti života niti smrti. Mi ne možemo dugo biti uskraćeni za svjetlost sunca koja je stvorila naše oči. Da sunce u ovom trenutku nestane, nestao bi sav fizički život na Zemlji. Isto tako mi ne možemo bez božanstvene duhovne sunčeve snage koja vibrira kroz čitavi svemir i predstavlja temeljnu snagu iza svih fizičkih pojava.

Čak i sada su naši živci i naš organizam spremni surađivati sa tom snagom, prenositi ju kao ljubav prema bližnjem i kao iskazivanje stvaralačke sposobnosti za dobrobit cjeline.

Cilj čovjekovog života je da on postupno postane duhovno sunce koje unapređuje životnu snagu i šalje svoju svjetlost na sve strane u obliku intelektualnog osjećaja, i čineći tako bude na blagoslov i radost svemu i svakome.

Originalni danski naslov : Nervesammenbrud og religion

Predavanje koje je održao Martinus na Martinusovom institutu, Danska 8.sijećnja 1955.

Uredio Mogens Møller

Prvi puta izdano u danskom izdanju Kozmosa 1971, br 21

Izdano u engleskom izdanju Kozmosa 1985, br 2

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 1985, ponovno prevedeno 2005.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (16.12.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk