Zemlja je živo biće ( izvodi iz knjige Livets bog )
Zemlja je živo biće kao što smo i mi sami. Netko će vjerojatno primjetiti da je njezino tijelo tek «kugla». Ali to što je «kugla» ne znači da se razlikuje od fizičkog tijela bilo kojeg drugog živog bića. Riječ je samo o razlici u formi, ali ne i o razlici u principu. Sam život nam pokazuje, ogromnim brojem najrazličitijih oblika u kojima se javljaju organizmi živih bića, da nije ograničen nekim posebnim oblicima tijela u kojima bi se manifestirao cijelu vječnost, već naprotiv, služi se i može se ispoljavati apsolutno u svim mogućim oblicima.
Netko će možda tvrditi da Zemlja nije organizam, da nema krv i meso, da ne posjeduje osobine koje smo navikli razumijevati kao uvjete za pojavu živog fizičkog organizma. Je li to točno ? Što je to meso, krv i organska materija ? Nije li opće prihvaćena znanstvena postavka da se upravo ove spomenute stvari sastoje od živih bića : stanica, krvnih zrnaca, molekula itd., dakle živih mikrojedinki. Zar Zemlja nema mikrojedinke ? Zar sva živa bića na ovom području : ljudi, životinje i biljke nisu mikrojedinke, organska materija, neka vrsta stanica i molekula u njenom fizičkom tijelu ? Pa čak i Zemljin krvotok u vidu kretanja vode nije lošiji od krvotoka nekog drugog razvijenog fizičkog tijela. Ne možemo zanemariti činjenicu da njezine čvrste formacije stijena ili minerala u principu imaju ulogu koju ima kostur u svakom drugom organizmu, naime da bude čvrsti oslonac koji drži manje čvrste ili meke, ali apsolutno neophodne materije. Zemlja ima takve manje čvrste ili mekše materije koje leže odmah na «kosturu». Istina je da ove materije nazivamo «sloj zemlje», no zar ti slojevi zemlje nisu isto tako impulzivni i živi kao i mekši dijelovi poznatih organizama ? Zar se ovdje ne razvija isto tako čudesan kemijski proces razmjene materije kao i u našoj muskulaturi ? I nije li upravo taj proces koji stvara ugljen, zlato i drago kamenje odakle korijenje biljaka crpi hranu ? Da li bi se sve ovo moglo događati kada bi taj sloj zemlje bio samo mrtva materija čiji sadržaj ne bi imao nikakve vibracije, kretanje, odnosno ako bi bio u apsolutnom mirovanju mrtve tvari ? Nisu li upravo kemijski procesi tog sloja zemlje koji se ponavljaju i u našoj krvi i našem mesu, oni koji stvaraju površinu naše kože i koji čine da svaka dlačica na njoj raste.
Zemlja diše
Disanje je najbolji dokaz za identifikaciju Zemlje kao živog bića. Tri četvrtine njezine površine čini voda, koja, kako smo ranije rekli, predstavlja njezinu krv. Ciklus kretanja vode u prirodi, odnosno isparavanje i kondenzacija predstavlja divovski dišni sustav Zemlje. On pokreće princip prehrane na kojem se zasniva opstanak mikrojedinki, živih bića po cijeloj planeti, upravo kao što mikrojedinke u našoj krvi i mesu i ostaloj materiji dobivaju našim disanjem neophodan izvor života.
Usporedbe između planeta Zemlja i ljudi naprimjer, mogu se povući, osim u načinu disanja, i u drugim životnim funkcijama. I grublji princip prehrane, unošenje čvrste hrane u organizam i njezina «probava», svjedoči da je Zemlja divovsko živo biće.
Ona «jede» cijeli dan.
Svoju «hranu» skuplja u vidu materijalnih čestica koje Sunce u neizmjernim količinama izbacuje u obliku sjajnog materijala, koji, naravno, čini hranjivu tvar i za sve ostale planete Sunčevog sustava koji se i sam mora smatrati još jednim, većim organizmom u kojem Zemlja predstavlja samo jedan organ. More svjetlosti je, dakle, materijalna hrana našeg planeta.
Budući da se mi u svojstvu mikrojedinki nalazimo u organizmu jednog diva, sva kretanja sa kojima se susrećemo, kao što su to prirodne katastrofe, uragani i vjetrovi, kiša i sunce, dan i noć, ljeto i zima, studen i vrućina, u stvari su životne funkcije i «probava hrane» tog diva.
Prirodne katastrofe, ratovi i masakri, u stvari su disharmonija, nenormalna stanja, bolest i nesavršenstvo u njegovom ponašanju. Mir i harmonija su znaci savršenog zdravlja i opće dobrobiti.
Ovdje smo ukazali na neke činjenice koje pokazuju da Zemlja, ta ogromna kugla na kojoj se nalazimo, nije samo mrtav grumen zemlje ili gomila materije, i da realiteti koje mi nazivamo «prirodnim silama» nisu slučajne, nekorisne pojave, već su to «životne funkcije živog bića» potpuno analogne životnim funkcijama u našem organizmu pa je, prema tome, i Zemlja živo biće.
Naravno, čitatelj mora razumjeti da se u gornjim tvrdnjama radi samo o principima po kojima zemljino biće ima analogne funkcije onim ljudskim, ali ne i o materijalnom obliku. Oblici materijalnog izraza života su neograničeni, upravo kao što i oblici tijela mogu postojati u neograničenom broju.
U Božjem planu svijeta ne postoje opći uvjeti uzimanja hrane, hoće li se jesti vilicom i nožem ili samo gutanjem. To je samo jedan poseban način uzimanja hrane u svemiru.
Da ne postoji univerzalan način prehrane može se vidjeti već ovdje na Zemlji ako pogledamo kako biljke uzimaju hranu, na način sasvim drugačiji od ljudskog. To što Zemlja svoju hranu dobija u obliku Sunčevog materijala nije ništa neobično ili neprirodno, jer je i ovaj način prehrane samo jedan u mnoštvu različitih izraza jednog principa.
Što kada biće Zemlja jednom umre ?
Kada Zemlja jednom bude umirala prirodnom smrću, tj. kada njezino Jastvo bude prekinulo vezu sa svojim fizičkim tijelom (fizička zemljina kugla), taj proces neće stvoriti nikakvu pomutnju u njezinom mikrosvijetu kojem pripada i čovjek. Budući da je dužina fizičkog života Zemlje u usporedbi s dužinom života čovjeka u takvom omjeru da ono što predstavlja stoljeće za čovjeka, za Zemlju su to tek minute, proces umiranja divovskog bića za njezine mikrojedinke neće biti vidljivo. Umiranje planeta neće izazvati neku vrstu neprirodne smrti među njenim mikrojedinkama. Sve će one imati dovoljno vremena da na prirodan način žive svoj aktualni fizički život do kraja. Posljedica će tek biti činjenica da se ljudska bića više neće moći reinkarnirati na Zemlji.
Nastupanjem smrti Zemlje prestaju životni uvjeti za mikrojedinke koje se nalaze na tako visokom stupnju razvoja da mogu postojati samo u nekom «živom» organizmu. Zbog toga će te mikrojedinke biti privučene ka drugim svjetovima gdje postoje za njih pogodni uvjeti reinkarniranja ili ponovnog rođenja. A u lešu Zemlje život polako zamire. Životni uvjeti postaju sve teži i grublji i omogućuju reinkarnaciju sve nižim, robusnim i primitivnim živim bićima. Razina svijesti opada sve do barbarskih i životinjskih oblika. Na kraju nestaju čak i uvjeti za životinjska bića i svaki drugi organski život. Ostaje samo mineralna, u fizičkoj sferi nesvjesna masa, «kostur» Zemlje.
Zemaljski organizam je postao mjesec. Kao sjajan nadgrobni spomenik svojeg nekadašnjeg života, lebdi dalje kroz svemir, slijedeći vječne zakone, želeći raspadanje, oslobođenje, odmor i za posljednje ostatke vezane materije, nesvjesne mase života. Jednom će i ova gomila ruševina iz jednog nestalog svijeta, posljednji fizički pozdrav iz jedne prohujale vremenske panorame u povijesti Božjeg stvaranja, napustiti fizičku sferu. Ali na mračnom noćnom nebu sjaje nova sunca, novi svjetovi, novi mjeseci u vječnom ciklusu, u Božjem sjajnom aureolu, na Njegovom vječnom svodu nebeskom.
Copyright © Martinus Institut
bglavac
edin.kecanovic
