ZEMALJSKI ČOVJEK - ŽIVA BOMBA
Martinus
Izvadak iz knjige Livets bog (Knjiga života) 2, odlomak 334
Ponašanje zemaljskog čovjeka u njegovom svakodnevnom životu i njegov odnos prema svojim bližnjima, njegovo viđenje samoga sebe, njegove manifestacije volje i njegove ideje o životu i Providnosti jednostavno su „eksplozije“ u manje ili više neobuzdanom obliku. To najviše dolazi do izražaja u njegovim ispadima ljutnje ili bijesa. Prilikom takvog ispada izražavanje energije teže toliko je očigledno u njegovoj volji da on ponekad udara kako sebe, tako i druge, ili sve što mu je na dohvat ruke. On je „živa bomba“.
No energija teže je također primjetno prisutna u njegovim „ljubavnim odnosima“. Najsnažnije izražavanje ljubavi takve osobe uglavnom se nalazi u onom aspektu svijesti koji nazivamo „zaljubljenost“. No što je „zaljubljenost“ nego donekle potisnuta eksplozija? „Zaljubljenost“ pretvara pojedinca u „aktivni vulkan“. Ako se ljubavniku ne uzvrati ljubav, već naprotiv on vidi da njegova ljubav pokazuje zanimanje za druge ljude ili druge stvari, tada nastaje „ljubomora“, koja u najgorem slučaju može dovesti do ubojstva, a u najblažem do depresije. U prvom slučaju znači da je prevladala energija teže. „Živa bomba“ je eksplodirala. U drugom slučaju prevladala je kod pojedinca energija osjećaja. Ona drži energiju teže pod kontrolom. „Bomba“ ne može eksplodirati, već se ona samo „dimi“ i „tinja“.
To su, međutim, ekstremni slučajevi. Između postoje bezbrojni stupnjevi mentalnih izraza kod kojih se energija osjećaja i energija teže u većoj ili manjoj mjeri bore kako bi preuzele kontrolu u svijesti pojedinca. Kada čovjek obasipa nekoga uvredama i psovkama, kada on loše govori o drugima, zavidan je ili ima slične osjećaje, sve te manifestacije zapravo samo predstavljaju snažno potisnutu želju za ubojstvom. On ima previše osjećaja da bi mogao direktno počiniti ubojstvo, tako da ta „bomba“ samo „pršti“ i „pišti“. Ona ne može „eksplodirati“. Čovjek ne može postati ubojica. On samo može biti „loše volje“. Takav „čovjek loše volje“ zapravo nije ništa drugo nego „živa bomba“ koja više ne može eksplodirati i koja se stoga može ispuhati samo na gore-spomenuti način. Čovjek odašilje „iskre“ koje tu i tamo mogu pogoditi, ubosti ili zapeći njegove bližnje, ali ih ne mogu ubiti.
S razvojem zemaljski ljudi, kroz svoje patnje, sve više razvijaju svoje osjećaje, to jest oni sve bolje i bolje mogu njegovati i uključivati energiju osjećaja u svoje mentalne aktivnosti. Oni se upravo po tome razlikuju od običnih životinja. Dok životinje u džungli ne znaju ništa o svim tim stanjima loše volje – one ili moraju ubiti neprijatelja ili same biti ubijene – čitavo postojanje zemaljskog čovjeka sastoji se od jednog dugačkog procesa žongliranja sa materijalom svoje svijesti ili svojim mislima, koje zapravo samo predstavljaju potisnutu želju za ubijanjem. Ljudi postaju razdraženi i uvrijeđeni, ili oni postaju bijesni ili loše volje. Oni imaju previše osjećaja da bi mogli ubiti, ali ne dovoljno da bi energiju teže imali u potpunosti pod kontrolom. Oni muče svoje žrtve. Prvi rezultat transformacije životinje u ljudsko biće je „stupanj loše volje“.
Prijevod: Jeanne Day i Caroline Norris, revidirao Andrew Brown
Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (21.04.2014.)