ZAŠTO NAŠ ORGANIZAM STARI ?

Hans Wittendorff

Pitanje čitatelja : Zašto naše tijelo stari ? Znam da je naše tijelo sačinjeno od milijardi stanica koje se neprestano obnavljaju, tako da bi se moglo pomisliti da će se naš organizam stalno «obnavljati».

Odgovor : Kako bi razumjeli ovaj problem, vjerujem da je potrebno razumjeti da sva živa bića vječno doživljavaju život unutar spiralnog ciklusa. Ova analiza je temeljna u razumijevanju Martinusove slike svijeta. O tome možete čitati u knjizi Vječna slika svijeta 1, simbol br. 14. Nakon što pročitamo Martinusovo cjelovito i fascinantno objašnjenje ovog simbola, možemo također razumjeti što se događa kada se čovjek rodi i počne izgrađivati svoj fizički organizam.

U svojoj knjizi Livets Bog (Knjiga života) 3, odlomci 922-925, on daje sljedeće objašnjenje : «Vidimo da njegova fizička pojava počinje u obliku sićušnog embrija u majčinoj utrobi. Na početku tog stupnja, njegovo Jastvo se – putem prirodne privlačnosti i pomoću jezgara talenata – počinje povezivati sa neinkarniranim bićima koja, poput zemaljskog čovjeka, čekaju na inkarnaciju, ali koja pripadaju nižim spiralama. Ovi neinkarnirani bližnji moraju se upotrijebiti od strane Jastva zemaljskog čovjeka za ispoljavanje njegovih glavnih životnih funkcija, kao što su funkcije srca, mozga, pluća, probavni sustav, žlijezde, itd. Organi kroz koje se ispoljavaju te funkcije zapravo su fizička tijela živih bića – gledano iz perspektive 'spirale organa', što znači, prve spirale ispod one kojoj pripada zemaljski čovjek.

Martinus nastavlja : «Ova 'bića organa' također moraju imati organe u svojem organizmu i na isti način privlače neinkarnirane bližnje iz spirale koja se nalazi ispod njihove, a koja je za zemaljskog čovjeka, 'spirala stanica'. Ova privučena 'bića stanica' moraju također imati za sebe izgrađena fizička tijela i privuči bića iz drugih spirala koja se nalaze ispod njih, spirala koje mi zajedno u knjizi Livets Bog nazivamo 'spirala atoma'. (...)

Ta malena bića pripadaju mikrospiralama. Njihov boravak u organizmu zemaljskog čovjeka – što podrazumijeva zemaljski život tih malih bića – za 'bića stanica' ne traje više od nekoliko mjeseci, dok u slučaju bića u spirali atoma ili još manjih oblika bića ne traje više od nekoliko sekundi.»

I ovdje Martinus odgovara na naše pitanje : «To stoga znači da Jastvo zemaljskog čovjeka može neprestano obnavljati svoj organizam materijalom iz ove dvije spirale. Ta mala bića mogu živjeti i umrijeti u tom organizmu bez da makro-organizam mora umrijeti. A makrobiće ne može osigurati vječno neprekinuto fizičko postojanje, jer se to privlačenje ili obnavljanje mora odvijati pomoću bića iz 'spirale organa', što podrazumijeva njegovo srce, njegov mozak, njegova pluća, njegov želudac, itd.

No, mislim da trebamo pobliže pogledati ovu analizu. Martinus objašnjava da su ta 'bića organa' iz svojeg duhovnog postojanja imala snažnu težnju ili privlačnost prema fizičkom životu – drugim riječima, istu glad ili težnju koja je pokretačka sila za zemaljskog čovjeka koji je sada inkarniran. No, svaka glad će s vremenom dovesti do zasićenja.

Martinus kaže : «Kroz tu povezanost sa Jastvom zemaljskog čovjeka i proizlazećom fizičkom inkarnacijom u obliku organa u fizičkom organizmu zemaljskog čovjeka , ova glad je postupno zadovoljena i taj isti organ postaje zasićen fizičkim postojanjem (...) Vremenski period tijekom kojeg ova bića organa mogu biti povezana sa makrobićem naziva se zemaljski život.

Dakle, fizički zemaljski život bića određen je životnim vijekom njegovih organa ili ritmom gladi i zasićenja. U normalnom slučaju vlastiti ritam gladi i zasićenja makrobića po pitanju uživanja u životu podudara se sa ritmom gladi i zasićenja njegovih organa tijekom istog vremanskog perioda. I to biće tada osjeća da je njegova starost blagoslov, osjeća da se 'naživjelo života'.

Sada znamo da spirala organa predstavlja «mlađi» spiralni ciklus od našeg vlastitog «organskog ciklusa». Zbog toga će živa bića koja sačinjavaju naše organe proći kroz svoj spiralni ciklus nešto brže od našeg vlastitog organizma.

Martinusovim vlastitim riječima : «To zapravo znači da bića organa prolaze brže kroz različita carstva ili dijelove svoje spirale nego što makrobiće prolazi kroz svoju vlastitu spiralu. Zbog toga biće organa i makrobiće ne mogu dugo vremena pratiti jedno drugo. Razlog zašto ona uopće mogu doći u kontakt i pratiti jedno drugo kroz zemaljski život sastoji se u činjenici da njihovo povezivanje počinje upravo onda kada su bića organa u svojoj vlastitoj spirali došla do naročitog ili prilagođenog stupnja koji se nalazi iza stupnja koje odgovara stupnju na kojem se nalazi makrobiće.» Možemo primjetiti fantastičnu logiku, ljubav i preciznost koji se nalaze iza našeg truda da izgradimo novi organizam.

Fascinantno je iskustvo čitati Martinusova objašnjenja što se događa prilikom razvoja embrija i tijekom djetinjstva i mladosti : «Jednom kada počne povezivanje, bića organa postupno postižu potpuno isti stupanj u svojoj spirali koji odgovara spiralnom stupnju makrobića, da bi ga kasnije u potpunosti napustila. Tijekom perioda kada bića organa prolaze stupanj u svojoj vlastitoj spirali koji odgovara stupnju u spirali makrobića, spajanje ili povezivanje između makrobića i bića organa dolazi do vrhunca. Ovdje se njihova suradnja nalazi na vrhuncu i ona je ovdje najsavršenija.» To znači da se rastuća suradnja između organa i našeg organizma nalazi iza «povećavajuće manifestacije života» ili rasta koji se događa između djetinjstva i mladosti sve do zrelog doba. No, bića organa nastavljaju sve brže napredovati kroz svoju spiralu i stoga će u jednom trenutku preteći naš spiralni stupanj, a to je točka koju Martinus naziva «točka presijecanja veze između dva bića». Nakon te točke postupno slabi kontakt između dvije vrste bića i mi se približavamo starosti.

Vrlo je zanimljivo čitati Martinusova objašnjenja tog «procesa starenja» (odlomak 925). Jednostavno su organi prošli stupanj u njihovoj spirali koji odgovara stupnju razvoja u našoj spirali, i stoga na njih sve više utječu principi «carstva pravog čovjeka». «Oni će stoga postajati sve više nesposobni izvršavati organske funkcije zemaljskog čovjeka, dok će istovremeno postajati sve više sposobni za izvršavanje organskih funkcija 'carstva pravog čovjeka'.» U jednome trenutku ta veza mora završiti i mi «umiremo».

Ovdje i sam Martinus postavlja pitanje da li je taj drastični prekid veze između zemaljskog čovjeka i bića organa uistinu neophodan ? – «Zar ne postoji bolje rješenje za fizička bića od tkzv. 'smrti' ? –

Najodlučniji odgovor na to pitanje je – ne ! Ne postoji bolje rješenje. Jednom kada bića organa postanu umorna od suradnje sa makrobićem i kada to biće u normalnim okolnostima postane umorno od suradnje sa bićima organa, ne postoji bolje ili savršenije rješenje od tog prekida veza između njih.» Nalazim da su ove analize izuzetno zanimljive i mogu nas potaknuti na razmišljanje, bez obzira da li smo mladi ili stari.

Prijevod : MKB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (10.07.2011.)