ZAŠTO JE TAKO TEŠKO RAZUMJETI ANALIZE JASTVA

Izvadak iz knjige Livets Bog (Knjiga života) 3, 957 odlomak.

Ista nezgoda se događa kada se čitatelj ili istraživač po prvi puta susretne sa analizama Jastva.

Mentalni stav čitatelja prema svakom problemu ili svakom istraživanju neke stvari sasvim prirodno uključuje proces vaganja i mjerenja i posljedično očekivanje rezultata koji se zasnivaju na vaganju i mjerenju ili na nekom drugom izrazu stupnja ograničenja te stvari ili njene ograničenosti na jedno mjesto.

Istraživača također pokreće taj milionima godina star, automatski stav kada se on u svojem duhovnom istraživanju po prvi puta susretne sa Jastvom ili «božanskim nešto» i tu on dolazi do mrtve točke. Tu se on po prvi puta susreće sa nečim što je drugačije od svega ostalog, po tome što nema težine ili mjera i nije ni na koji način «vezano za jedno mjesto» i stoga ima samo jednu jedinu analizu : «nešto što jest». S obzirom da on ovdje ne može ustanoviti bilo koju težinu ili mjeru, on jednostavno ne može shvatiti to «nešto». On ne može zadovoljiti svoja očekivanja po pitanju težine i mjere. A to božanstveno «nešto što jest» ili Jastvo, čija analiza je sama po sebi najjednostavnija i najlakša od svega u postojanju – jer ništa ne može imati jednostavniju analizu od ovoga : da predstavlja samo «nešto što jest» i da istovremeno nema apsolutno nikakve druge analize – neko vrijeme onome tko počinje istraživati ove stvari, može se činiti najteže razumljivim pojmom sa kojim se ikada susreo.

Zašto je ta analiza tako teška ?

Neka analiza može biti teška samo ako se sastoji od mnoštva složenih detalja. No, kao što čitatelj može sam vidjeti, analiza Jastva je zapravo toliko jednostavna i bez detalja koliko neka analiza o stvari koja uistinu postoji može biti. Ona je zapravo toliko jednostavna da apsolutno ništa ne može postojati što je jednostavnije od te analize. Apsolutno sve ostalo ne samo da postoji, već također otkriva stupnjeve energije koji se ispoljavaju kao mjera, težina, volumen, boja, itd., i stoga se javlja u obliku mnoštva pojava koje utječu na određena osjetila koja su njima naročito prilagođena i koja posjeduje istraživač i kroz te reakcije ta stvar postaje dostupna osjetilima. No, s obzirom da Jastvo nije takve prirode ono ne može direktno uzrokovati bilo kakve reakcije u osjetilima istraživača, što dovodi do toga da je ono, u odnosu na sve druge stvari, «nedostupno osjetilima». A teškim se doživljava upravo taj proces prilagođavanja toj «nedostupnosti osjetilima».

Prihvatiti postojanje nečega što ima samo svoje postojanje kao analizu, i što nema apsolutno ništa drugo što inače karakterizira postojanje neke stvari, kao što je energija koja se ispoljava kao mjera, težina, veličina, volumen, boja, itd., u potpunoj je suprotnosti sa tradicijom osjetila koja traje već tisućama godina. Pojedinac po prvi puta stoji sa svojim osjetilima suočen sa «nečim» što ne može izazvati reakciju u tim osjetilima. On je usmjerio svoje oči prema «nečemu» što ne može vidjeti. On je usmjerio svoje uši prema «nečemu» što ne može čuti. On je usmjerio svoje osjećaje prema «nečemu» što ne može osjećati, itd., time se našavši u situaciji u kojoj se još nije našao i u kojoj ne može naći zadovoljenje kroz uobičajene osjetilne reakcije.

Tijekom stotina tisuća godina i tijekom mnogobrojnih zemaljskih života pojedinac je kroz svoja osjetila susretao ili doživljavao milione i milione osjetilnih reakcija (iskustava i impresija) i analizirao je stvari i svoju okolinu, ali sami život ili «ono što je živo» koje se nalazi unutar njega samog još uvijek ostaje misterij i neodgovoreno pitanje, usprkos tim milionima iskustava i njegovim životom sa prirodom, okruženjem i bližnjima tijekom tisuća godina. I pojedinac sada počinje osjećati da ti mnogobrojni zemaljski životi i bezbrojne osjetilne reakcije ukazuju prema nečemu što je drugačije od rezultata težina i mjera i da ta glad za rješavanjem misterija života može samo biti zadovoljena susretom sa tim nečim. To drugo nešto ne može predstavljati osjetilne reakcije, energije ili kretanja, jer u tom slučaju pojedinac ne bi došao niti jedan korak bliže rješenju problema, a njegovo pitanje «što je život» ostalo bi neodgovoreno. Nedovoljnost tih osjetilnih reakcija ili uobičajenih iskustava prilikom odgovora na to pitanje neizbježno vodi istraživača prema postojanju «osjetilima nedostupnog» «nešto», i on neće biti zadovoljan sve dok svojim osjetilima ne dođe u potpuni kontakt sa tim «nečim». To zapravo znači da niti jedno istraživanje misterija života ne može biti dovedeno do savršenog i zadovoljavajućeg završetka sve dok se istraživač ne navikne na postojanje toga «božanstvenog nešto» iza svih stvari. Prema tome, to «nešto» zapravo predstavlja nepoznati i nevidljivi cilj istraživača. Apsolutno je neophodno doseći taj cilj kako bi se dobilo rješenje misterija života i da bi pojedinac mogao doživjeti svoj vlastiti najviši identitet besmrtnog sina Božjeg i imati osjećaj «jedinstva sa Bogom». A s obzirom da taj cilj može biti postignut samo priznavanjem postojanja tog «božanstvenog nešto» koje se nalazi iza svih iskustava, mi stoga ne možemo izbjeći njegovo postojanje, iako je ono «nedostupno osjetilima» u usporedbi sa materijom i stvarima koje su sačinjene od materije.

Sve dok čovjek poriče postojanje tog «nešto», rješenje misterija života ostat će nedostižno i čovjek neće osjećati da je «jedno sa besmrtnim Bogom», već će u vrlo velikoj mjeri osjećati da je «jedno sa materijom, uništenjem ili smrću», što je životna filozofija koja nije prihvatljiva kao završna analiza ili krajnja svrha živog bića. Ne može se izbjeći postojanje «božanstvenog nešto», bez obzira koliko ono bilo «nedostupno osjetilima».

No istina je, kao što smo već rekli, da je analiza tog «nešto» previše jednostavna da bi se razumjela korištenjem stava koji se zasniva na težinama i mjerama. Činjenica je da je sposobnost vaganja i mjerenja suvišna prilikom prihvaćanja ili priznavanja postojanja tog «osjetilima nedostupnog nešto» i to zbunjuje istraživača. On se naviknuo pitati : koliko je to nešto teško ? Koju valnu duljinu, koju boju, koju brzinu, koji stupanj razvoja, itd. , to predstavlja ? Upravo ta naviknuta svijest ili naviknuti stav uspostavlja uzorak načina na koji on formulira svoje pitanje, iako on zapravo ne traži takve rezultate. Jer ako bi on i dobio rezultate koji se zasnivaju na težinama i mjerama, stupnjevima boje i brzine, itd., on bi sigurno dobio odgovor koji bi izgledao vrlo «znanstveno», ali to ne bi bio odgovor na pitanje koje on duboko u sebi postavlja. On bi samo dodao nove materijalne zaključke brojnim milionima zaključaka koje već ima. A s obzirom da se oni u principu odnose ili izražavaju potpuno iste materijalne zaključke, pitanje o «životu» ostalo bi neriješena zagonetka.

Preveli sa danskog na engleski : Jeanne Day i Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (03.07.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk